Ivanišević se oprašta od sestre: 'Sve je dao samo da ozdravi...'

Najbolji hrvatski tenisač svih vremena, Goran Ivanišević (48), proživljava teške životne trenutke. Sestra legendarnog sportaša Srđana Ivanišević preminula je u 53. godini nakon borbe s teškom bolesti. Te 2001. godine Zec je osvojio Wimbledon, a na splitskom dočeku tad 35-godišnja Srđana pucala je od ponosa i sreće.

- Ovo je nezaboravan dan - rekla je tad. Kako je ona ponosno stajala uz njega na rivi, tako je i Goran 1988. godine odlučio učiniti sve za sestru Srđanu kad je saznao da boluje od leukemije. Imao je tek 17 godina, taman je trebao krenuti za Australiju. Očeva vijest ga je šokirala, ali je bio odlučniji nego ikad da pobijedi kako bi pomogao sestri koja je tad bila trudna s prvim djetetom.

- Prije nego što sam otišao, otac mi je rekao: ‘Vidi, imam loše vijesti, sestra ti je bolesna, moramo se posvetiti njoj, sad si sam’. Tretmani za tu vrstu bolesti, od koje je umiralo mnogo ljudi, bili su jako skupi i te noći nisam spavao. Međutim, otišao sam za Australiju i izgubio u finalu kvalifikacija za Adelaide. Ipak, upao sam u izravni ždrijeb za Australian Open i postao prvi igrač koji je iz kvalifikacija stigao do četvrtfinala - prisjetio se Ivanišević prije nekoliko godina tog kobnog dana:

- Sav nagradni fond koji sam zaradio uzeo sam u kešu, a do tada sam ga vidio samo na televiziji. I onda sam, sjećam se, putovao na Davis Cup protiv Danske u Beogradu, a sa sobom nosio sav taj novac u jakni. Stjuardesa me 16 puta pitala hoću li skinuti jaknu, ja sam je svaki put odbio i rekao: ‘Ne, dobro mi je tako’. 

Kad je došao kući, ocu je dao jaknu u kojoj je bio sav novac od osvojene nagrade (oko 200.000 kuna) kako bi mogao platiti Srđanino liječenje.

Od Goranovih teniskih početaka, s njegovih šest godina, kad je prvi put otišao s tatom na tenis, obitelj ga je uvijek podržavala i podređivala život njemu. Roditelji su morali prodati stan na Bačvicama kako bi mogao trenirati i sudjelovati na turnirima, jer splitski klub nije imao novca. Sve što su imali morali su prodati i nikad to nisu zažalili jer su beskrajno vjerovali u Gorana kao uspješnog sportaša. No uvijek je bio zahvalan što su roditelji njemu i sestri omogućili sretno djetinjstvo.

- Iako nismo imali puno novca dok smo odrastali u Splitu, roditelji su se uvijek trudili da sestra i ja imamo sve što nam je trebalo, i to nam je bilo dovoljno. Stvarno smo imali sretno djetinjstvo. Nisam možda uvijek imao sve što poželim, ali bio sam sretno dijete - rekao je svojedobno Goran. 

Ivanišević je oduvijek bio poznat po temperamentu i psovkama na terenu, teška srca gledali su kad je lomio rekete, a oni su ih jedva uspjeli kupiti.

- Mi smo Dalmatinci takvi. Temperamentni smo, zapalimo se kao šibica, ali se brzo i smirimo. Goran je takav na tatu. Ali ima pravo, smirio se. Nekad, kad je bio mlađi, srce mu se lomilo kad bi slomio rekete, jer smo imali malo novca. Od moje plaće smo mu kupovali rekete, skupimo ih dva i on ih u jednom meču razbije. Bilo nam je teško, ali sve smo izdržali - prisjetila se Ivaniševićeva mama Gorana za Nadu.

Sva odricanja obitelji i sestrina bolest pomogli su mu da bude odlučniji i prodorniji na teniskom terenu. Nitko nikad nije osvojio Wimbledon kao naš Goran, a vjerojatno ni neće, barem ne tako skoro. Na kultni turnir ušao je s pozivnicom, tad je bio 125. tenisač na svijetu.

Tog 9. srpnja 2001. Goran Ivanišević pobijedio je Australca Patricka Raftera u finalu najvećeg teniskog turnira u svijetu i ušao u povijest. CNN je njegov uspjeh označio naslovom 'unsolved mystery' (neriješeni misterij). Bio je jedno od najvećih sportskih iznenađenja.

Nakon što je ostvario dugoočekivani san, splitska riva ga je drugi dan nakon pobjede spektakularno dočekala i s njim slavila. Prema nekim procjenama, bilo je 100.000 ljudi. Uz njega su bile najvažnije osobe - tata Srđan, mama Gorana i sestra Srđana.