'I telefonski imenik bi glasom pretvorio u vrhunski doživljaj'

Oliveru Dragojeviću, slično uzoru mu Rayu Charlesu, laska se kako može i telefonski imenik pretvoriti u uzbudljivi glazbeni doživljaj. Ova često rabljena hiperbola precizno je definirala pjevačeve sposobnosti.

Po klasičnim mjerilima belkanta, u njegovu slučaju ne može se govoriti o lijepom pjevanju (kao uostalom i u primjeru samog “brother Raya”), ali na krilima emotivne, “duševne” interpretacije glas mu se pretvara u meritum posebne osjećajnosti, u meritum “dalmatinskog soula”, u glas snažna dojma i “nove ljepote”. Može se to usporediti s duhovnim bogatstvom koje će nadjačati svaku fascinaciju ljepotom zasnovanom na izvanjskom, na onoj neumitnoj prolaznosti. Takvo što teže se nalazi i nedvojbeno dulje traje.

POGLEDAJTE VIDEO: 

Pokretanje videa...

01:08

Vesna Dragojević dala intervju za Gloriju: 'Često sanjam Olivera, osjetim da je blizu' | Video: 24sata/pixsell

Priča je to o Oliveru Dragojeviću, o njegovoj divoti pjevanja kao mitskoj potrazi za srećom, za smislom života, za razlozima vlastitog putovanja našim pop sazviježđem.

Rođen u Splitu 7. prosinca 1947. podrijetlom je Korčulanin, iz Vele Luke. Njegova se vrhunaravna muzikalnost i strast za glazbom krila u krhkom dječačkom tijelu još otkako je u kratkim hlačama pohađao nižu, pa srednju muzičku, pa potom kroz Batale, Mlade Batale, nastup u Splitu 1967., kratkim izletom u Dubrovačke trubadure i u grupu More te onda napokon solističkim ulogama 1974. sa slavljeničkom “Ča će mi Copacabana”, i onda “Galeb i ja”, “Skalinada”, “Melankolija”...

POPULARNOST TINJALA 

Bila je to kovanica koja je zapravo zarana odredila Olivera kao pjevača univerzalnih kajdi, čija će popularnost dulje tinjati tek kao dragocjeni žar što su ga Dalmatinci i fanovi južnjačka kolorita i osjećajnosti - doduše nemali broj njih! - brižljivo njegovali i uzdizali iznad trivijalnosti estradne svakodnevice. Nije se tih godina, 70-ih, 80-ih, njegova slava mogla mjeriti s onom Dalmatinca s lančićem oko vrata koji je svojim mačizmom i naglašenim kampanilizmom spajao primorsku i dinarsku Dalmaciju (a onda i široke mase iz vlakova bez voznog reda), glazbu koju je pisao hitmejker Đorđe Novković kao crossover balkanskog folklora i mitteleuropskog, lidertafelskog senzibiliteta. Runjić je u Oliveru ćutio glas delikatna pjevača urbanog mediteranskog ambijenta kojeg su prigrlili ipak malobrojniji, gradskiji i ambiciozniji ljubitelji glazbe s gramofona, glazbe koju će ubrzo nazivati tek uvjetno prihvatljivom sintagmom “dalmatinske šansone”.

Vrdoljak će zapaziti da je Runjićeva vokacija skladatelja endemske naravi. On je ovisnik o gradu, a grad je Split. Split ima ulogu dalmatinskog Napulja i sve je tvrdo mediteranski, da ne kažem talijanski, jer Runjić je bio teško inficiran sanremskom kanconom. Oliver je dobro prodavao - “Skalinada” i mnoge potom zaslužile su naljepnicu zlatne ploče - ali ipak se nije mogao mjeriti s nakladama jednog Miše Kovača, u početku ni s hrvatskim Tomom Jonesom - Kićom Slabincem, ni s pjevačima “lijepa glasa” ranih 70-ih... A onda...”Cesarica” i “Neka nova svitanja” značili su na neki način i rastanak s poetikom Zdenka Runjića i njemu bliskih pjesnika Zuppe, Fiamenga, Popadića, Jurasa... Sa zvukovljem koje je sve te godine autoritativno gradio Stipica Kalogjera. Pjevač se istodobno rasfriškavao upravo u društvu “splitske dice”: Gibonnija, Belana, Dvornika, Lukija, Bana... Činilo se da se Kozmički Dalmatinac vraćao kozmičkom bluesu! Techno i disco naraštaj i izgubljena novovalna generacija priznala ga je kao živog spomenika pop glazbe.

OSVOJIO HRPE PORINA

On postaje “Glas”, “The Voice”, kako se uz Gallovu kompetentnu biografiju “Južnjačka utjeha” povlači još jedna usporedba, više statusna, s drugim planetarnim velikanom Frankom Sinatrom. A glas mu je od mladenačkog, koji je težio tenorskim visinama, postao opori bariton. Glasnice godinama kupane u Hennesseyu i dimljene na Marlboru otkrivale su nam sve uzbudljivijeg interpreta kojeg smo sve više doživljavali kao čudo od pjevača. Vrijednosni sudovi publike i struke odjednom su se u njegovu slučaju podudarali do te mjere da je svakim novim diskom (ploče su postale povijest) osvajao hrpe Porina i istodobno obarao rekordne prodaje.

Runjićevu ulogu ideologa, i kormilo vlastite životne škune, konačno je Dragojević, kao izvršni producent, (pre)uzeo u svoje ruke. Činilo se da je sve do prvih nekoliko godina dvijetisućitih bio u stanju s albumima kao što su “Vrime”, “Duša mi je more”, “Dvi, tri riči”, “Trag u beskraju” i “Vridilo je” sam poput kakvog diskografskog Herkula održavati na površini dobro nagnuti hrvatski estradni brod. Postao je pjevač čije su koncerte pohodili i stari i mladi, i seoska i urbana publika, narodnjaci i rokeri, dijeleći repertoar pokojnog barda. A zvuk do i nakon “Novih svitanja”, ovisno o ambijentu, bio je gotovo pola-pola. “Galeb i ja”, ??Oprosti mi, pape”, “Picaferaj”, “Molitva za Magdalenu”, “Nadalina”, “Nedostaješ mi ti”, “Ništa nova” i završna “Vjeruj u ljubav” izvode se usporedo s “Morskim vukom”, “Brodom u boci”, “Lijepom bez duše”, “Cesaricom”, “Moj lipi anđele”, “Tko sam ja da ti sudim”, “Pred tvojim vratima”...

AUREOLA GENIJA

Kao kolos popularne glazbe s aureolom pjevačkoga genija izdigao se iznad prostora bivše države, ostavivši zvijezde kojima je nekad gledao u leđa u sjeni iza sebe ili, ako hoćete, pokraj sebe. Njegovo odbijanje da nastupi u Srbiji, gdje su ga oduvijek obožavali, potaklo je spekulacije kako bi danas napunio bez problema i dvije Marakane. U međuvremenu, on je pribjegao, čini se, lakšem ispunjenju: ostvarili su mu se profesionalni snovi da svira u njujorškom Carnegie Hallu, londonskom Royal Albert Hallu, pariškoj Olympiji, sidneyskoj Operi, bečkom Konzerthausu i lasvegaškom Pearl Theatreu.

Istodobno, stotine tisuća prevaljenih kilometara, tisuće neprospavanih noći, neumjereni život glazbenika koji se otimao kontroli, u jednom trenutku uzelo je svoj danak. Sve životne bure i nevere smirivale su se u obiteljskoj luci i u onoj hereditarnoj - Veloj. Oliver spada među rijetke pop umjetnike koji sebi mogu dopustiti luksuz da se poput prosvjetnih radnika (pa i on je neka vrsta profesora!) odmara za ljetnih mjeseci.

Tako u svakom trenutku Oliver potvrđuje status iznimnog artista posvećenoga glazbi. Tradicija dugog niza otvorenih solističkih nastupa kad prateći se klavijaturama, i po potrebi gitarom, izvodi sve od “Night In Tunisia“ do “Sjećanja na Velu Luku“ priziva sliku antičkog teatra - otkriva nam uzbudljivu tajnu vezu pojedinca i opčinjenog mnogobrojnog auditorija. Bit će to za sve one koji su tom činu barem jednom nazočili konačan potpis unikatnog talenta kojim raspolažu samo oni rijetki posuti zlatnim prahom ekskluzivne muzikalnosti.

Ovaj tekst trebao je imati drugačiji kraj, nešto na tragu još jedne izreke koja se veže uz čudo od pjevača u godini proslave 70. rođendana i 50 godina njegove diskografije. Slavilo se do pola, tek koncertom u zagrebačkoj Areni, ona splitska fešta i potom “životni Porin“ dolazili su usred jedne od onih važnih utakmica s kojima se u posljednje vrijeme, već po prirodi stvari, sve češće susrećemo, jednog od onih trenutaka kad svjesni neumitnosti odlaska tražimo ljepotu onog duhovnog bogatstva s početka ove priče, onu mitsku ljepotu kojom nam Oliver vlastitom divotom pjevanja svjedoči u ime svojeg, našeg i mnogih sljedećih života.