Gibonni: 'Puno se može naučiti od ljudi poput Zlatka Dalića...'

Utakmice naše nogometne reprezentacije Gibonni (49) ne propušta, pa tako nije ni finalnu. Onu dramatičnu s Rusijom, za ulazak u polufinale, gledao je - na balkonu. Njegov bend, njih dvanaestero, i Gibo imali su svirku pa su sraz reprezentacija gledali u hotelskoj sobi.

Pokušavali su shvatiti tko od njih reprezentativcima nosi sreću, a tko nesreću. Bend je zaključio da se svaki put kad Gibo izađe na balkon zapaliti cigaru, dogodi nešto dobro, Vida povede, zabije gol. Zato su ton majstora i njega, priča Gibonni, zaključali na balkonu s pepeljarom dok ne završe jedanaesterci.

Kako komentirate postugnuće Vatrenih?

Sve ovo što su dosad postigli je čudo! Da nas je netko tijekom kvalifikacija pitao bismo li bili zadovoljni ovakvim ishodom, mislim da bi do jedan od nas to potpisao. Mislim da je Zlatko Dalić ta osoba koja nam je nedostajala. I tu ne mislim samo na nogomet nego mnogo šire. Smiren i stručan i ne uvlači se ni u kakve konflikte i neprimjerene izjave. Zanimljivo je koliko bi se štošta moglo naučiti od takve osobe.

Općepoznato je da je Hrvatska zemlja s četiri milijuna izbornika, uključujući i mene, ali s Dalićem smo svi nekako zadovoljni, pa smo utihnuli s raznim fantazijama koga treba staviti, a koga izvaditi iz igre.

Od 2015. i 'Familije' ne stajete sa svirkama. Nije li vrijeme za odmor?

Ma, ne treba meni odmor od glazbe, meni je koncert terapija! Odkad se Hrvatskoj dogodio turistički ‘boom’, okolnosti su se naglavačke promijenile. U proljeće se od Splita do Maribora putuje pet sati, a ljeti imaš kolonu pred Sv. Rokom, pa pred Malom Kapelom, pa dva sata čekaš na Lučkom i onda dva i pol na granici i već smo zakasnili na koncert. A kamioni s tehnikom čekaju u redu među šleperima na granici. Tako da smo ove godine odlučili da, dok traje sezona, budemo u stanju hibernacije ili, kako ja volim reci - u leru. Svi jedva čekamo jesen da možemo opet početi svirati.

A u leru radite - što?

Pokušavam nadoknaditi sve što sam propustio tijekom godine. Mnogo više vremena provodim s obitelji i prijateljima. Sto puta sam već pričao da nemam hobi, ne skupljam značke, ne lovim leptire, jedini hobi mi je biti s pravim ljudima.

Dok ste u leru, pripremate li nove pjesme? Jeste li si zadali rok za novi CD?

Nemam rok, inspiracija ima svoj kalendar koji nema veze s ovim nasim svakodnevnim kalendarom. Ne može ni Paul McCartney sjesti i reći: ‘Tri, četiri sad, idem napisati Yesterday’. Na tebi je da radiš svaki dan, pa ti se koji put i posreći. Ko ćorava koka.

I vi i Oliver rado mladima dajete vjetar u leđa. Zadnji primjer su Tihomir Hojsek i Filip Novosel koji su napravili obradu vaše pjesme 'Hodaj'. Najavili su i album vaših pjesama u njihovoj, instrumentalnoj obradi. Ponosni?

Mladi su to ljudi, nova generacija. Prvo su do mene stigli glasi o dva nevjerojatna Slavonca, virtuoza, da sviraju na način na koji se to do sada nije čulo. Čuo sam da su svirali diljem svijeta; od Kine, preko Europe, do Sjedinjenih Država, a to ti je odmah dobar znak jer znaš kako stvari stoje: ne bi ti Amerikanac platio ni pomfrit ako neće zaraditi barem tri puta više (smijeh).

Inače se, kad govorimo o mojim pjesmama, više favoriziraju stihovi nego glazba. Drago mi je da ima ljudi koji znaju prepoznati koliko melodije drže vodu same za sebe. I bez riječi. To je veliki moment ako si autor i radiš oboje. Nisam im se puno miješao, rekao sam da im da uzmu mašti na volju i da ću im, naravno, iskreno reći ako u jednoj verziji budu bolji od druge. Ne baš kao Kim Jong-un nego više prijateljski.

Ali ste im dali snažan vjetar u leđa.

Nisam siguran da to stoji jer nema zemlje gdje ne nastupaju. Njihov svijet je širi nego moj. Kad, primjerice, dođu u Peking i sviraju ‘Hodaj’ ili ‘Libar’, nisam siguran koliko to baš Kinezi znaju otprije (smijeh). Ali zanimljivo je vidjeti kako publika neke moje pjesme, koje nisu ni na koji način bile dio njihova života, doživljava i osjeća.

Tko je vama davnih godina dao vjetar u leđa?

Bilo je ljudi koji su to činili od početaka. Upamtiš ih sve. Sjećam se kad smo 1987. nastupali s Leb i sol u jednoj TV emisiji, pa mi je prišao Vlatko Stefanovski i pitao ‘tko vam je ovo radio’, a ja kažem mi sami. A on će meni ‘dobro je to’. To su neke stvari kad si klinac koje su ti neprocjenjive.

Poruke vaših tekstova su snažne. Kakav je osjećaj uvidjeti da ih razumiju i klinci, kojima većinom i nije do razmišljanja nego više do ludiranja?

Velika čast. Shvaćam to kao golem kompliment. Što se brže živi, to se živi površnije. Ali još ima ljudi koji mogu naći fokus i poslušati pjesmu od početka do kraja. I naći sebe u njoj. Pa ponoviti to još pet puta. Danas je to puno važnije nego što je bilo prije 20 godina kad smo živjeli mirnije, rasterećenije. U moru današnjih informacija teško je imati fokus za pjesmu, knjigu, film. Velika je stvar kad se klinci tome odupru i kroz pjesmu, knjigu, film... traže i nađu neku svoju estetiku.

Pamtite li trenutak da vas je netko od njih zatekao? Da ste pomislili 'Tako mlad, a već tako govoriš'?

Događalo se da mi nose CD-ove koje su htjeli da poslušam. Drugi bi me pitali jesam li pročitao tu i tu knjigu. Ja kažem ‘nisam’, a oni mi je gurnu u ruke i kažu ‘pročitaj obvezno’. Kao da žele da nešto što mi oni predlože ostavi trag na mom putu. I tim sporednim putem utječe na mene. Divota.

A vaša djeca? Kako su kao klinci reagirali na ljude koji su vas zaustavljali na ulici?

Govorili bi: ‘Daaaaj, ajmo više’, uvijek su me htjeli za sebe. Znalo se dogoditi da ih pitam ‘hoćemo li ići van’, a oni kažu ‘ne bi. Radije bi ostali sa mnom doma. Jer su znali da će se, ako izađemo, to pretvoriti u moj maraton s nekim drugim, trećim, a da će oni stajati sa strane. Kad više nigdje nisu htjeli ići sa mnom, shvatio sam da je alarmantno.

Koje vam je danas najveće veselje?

Zdravlje dragih ljudi. Volio bih da su svi oni dobro. Samo na to mislim.

Što vas rastuži?

Kad nisu dobro.

Dnevnici i razne druge informativne emisije?

Pogledam. Nestranački sam. Nezrelo mi je kad čovjek razmišlja kroz prizmu stranke. Razmišljam ‘zašto nisu kao reprezentacija, zašto nema selektora koji će sastaviti ekipu po izvrsnosti?’. Tko je najbolji neka radi, bez obzira na to tko je i odakle je. Hrvatska je 59. ekonomija svijeta. Jedino što me zanima je da uđemo u top 40 ili top 50, barem dok smo živi. Jer tada će biti veće plaće, bolnice modernije, ceste bolje, kultura na većoj razini. To nema veze sa strankama nego sa stručnošću. To je jedino što me zanima.

Vaši koncerti su uvijek puni, bez obzira na veličinu prostora. Kako stojite sa željama fanova da dođete u klupski prostor i svirate u intimnijoj atmosferi?

To jako često radim. Rado se odazivam. Naprave ljudi svoju shemu, pozovu nas i mi dođemo. To mi je sjajno i za odnos u bendu, sve je puno intimnije. Nije isto svirati pred nekoliko tisuća ljudi i pred ljudima koji te gledaju u oči, pa kažu ‘hajde ovu, to niste dugo svirali’. Zadnji put smo imali klupsku svirku u Sloveniji. Nije bilo ni plakata ni reklame, samo usmena predaja. Bude super jer nema ni set liste, sviramo dok svi zajedno u tome uživamo.

VIDI OVO! Koliko si dobro pratio FINALE SP-a u Rusiji?