Ove godine u svibnju su proslavili 70 godina postojanja, a završetak obnove najljepši je dar
Gavella nakon tri godine ima 'novo ruho': Napokon bez skele
Zagrebačko kazalište Gavella dobilo je novi sjaj. U godini kad slavi 70 godina postojanja, kazalište je obnovljeno od štete nastale u potresu prije tri godine. S pročelja zgrade maknuta je skela i sve se polako priprema za novu kazališnu sezonu.
Očekuje se i otvaranje nove, male dvorane, kao i povratak na veliku scenu. U trogodišnjem periodu 'izgnanstva', kazalište se okrenulo koprodukcijama te tako zadržalo vitalnost i u vremenu kad ansambl nije imao vlastitu scenu. U Gavelli najavljuju premijeru 'Kozmičkih žonglera' pod redateljem Ivanom Penovićem za 22. rujan ove godine. Kalman Mesarić 'Kozmičke žonglere' piše 1922. godine. Taj 'burleskni komad' sastavljen je od tri motivski vezane, ali narativno samostalne jednočinke, pod nazivima 'Desperateri', 'Clown' i 'Pobuna Atlasa'. Ova predstava fokusirat će se na 'Pobunu Atlasa'.
Njezini akteri su poznata lica antičke mitologije: Japet, Prometej, Atlas, Europa, Epitemej, Menetije i Klimen, koji raspravljaju, ili bolje reći 'važu', o sudbini svijeta. Autor poznate slike iz mitologije, npr. 'Atlasovo nošenje zemaljske kugle na leđima', pripaja problemima koje tek današnji kapitalizam ističe do kraja, kao što su preopterećenost i preužurbanost svijeta, beznačajnost individualizma ili preozbiljno shvaćanje smrti.
Nihilistički pristup Kalmana Mesarića kao da je čekao vrijeme u kojemu se danas nalazimo, kad su neizvjesnost i tapkanje u nepoznatom glavna opisna točka svjetskoga stanja. No da ne bi sve ostalo na nihilizmu, na kraju predgovora svoje drame Mesarić ističe: 'Zanos je uvjet scenskog života'. U adaptaciji i režiji Ivana Penovića, jednog od najzanimljivijih mladih autorskih glasova hrvatskog teatra, 'Kozmički žongleri' na scenu donose priču 'gdje je čovjek u igri bogova samo loše izrezbarena figurica...'.
U 70 godina postojanja i teatru u Frankopanskoj se, kao i svakom kazalištu koje toliko traje, moralo dogoditi mnogo toga: obilježili su ih dolasci i odlasci glumaca, prisjećalo se 'bolje prošlosti' i strepilo za 'neizvjesnu budućnost', bilo je istinskog zajedništva i velikih predstava, kao i sukoba i kriza. No pored svega dobrog i lošeg što se dogodilo, najznačajnijom i najvrijedniom doima se jedna 'kvantitativna činjenica' - činjenica da je kazalište i nakon više od pola stoljeća još tu, nastojeći ne zaboraviti, kako je podučavao doktor Branko Gavella, temeljno uvjerenje - 'umjetnički optimizam'.