Dodjela Oscara više nije ni sjena onog što je bila do kraja 20. stoljeća. Televizijski prijenos 1998., kad je ‘Titanic’ osvojio Oscara za najbolji film, pratilo je u SAD-u 57 milijuna gledatelja, a prošle godine 18,7 milijuna
A NAGRADU DOBIVA...
Filmovi koji osvoje Oscara više nisu važni: Gotovo nijedan ne živi u sjećanju publike...
Vratimo se unatrag, u posljednje desetljeće 20. st., od 1990. do 2000., i poredajmo dobitnike Oscara za najbolji film: 'Ples s vukovima', 'Kad jaganjci utihnu', 'Nepomirljivi', 'Schindlerova lista', 'Forrest Gump', 'Hrabro srce', 'Engleski pacijent', 'Titanic', 'Zaljubljeni Shakespeare', 'American Beauty', 'Gladijator'. Svaki od tih filmova je dobar, slavan, uspješan i ostaje u sjećanju. Svaki možda nije najbolji film snimljen te godine, ali živi u sjećanju gledatelja. Sad bacimo pogled na listu dobitnika Oscara za najbolji film od 2013. do 2023.: '12 godina ropstva', 'Birdman', 'Spotlight', 'Mjesečina', 'Oblik vode', 'Zelena knjiga', 'Parazit', 'Zemlja nomada', 'Coda', 'Sve u isto vrijeme'.
Bez obzira na to koliko su ti filmovi dobri ili loši, gotovo nijedan ne živi u sjećanju publike. Osim poneke iznimke, svi su oskarovski mrtvaci. Statistika je nemilosrdna i zaključak glasi: filmovi koji osvoje Oscara više nisu važni, a Oscari nisu ni sjena onog što su bili sve do kraja 20. st. Televizijski prijenos 1998., kad je 'Titanic' osvojio Oscara za najbolji film, pratilo je u Americi 57 milijuna gledatelja. Prošlogodišnji prijenos 18,7 milijuna. Ove godine situacija je zanimljivija jer su među nominiranima za najbolji film dva velika kinohita koje svi znaju i pamte, a to su 'Barbie' Grete Gerwig i 'Oppenheimer' Christophera Nolana. Poznati su kao bliski suparnici u kinima, neka vrsta kinoblizanaca kojima mediji od milja tepaju nadimkom Barbenheimer. Nitko nije očekivao da će ta dva filma postati senzacije, zaraditi milijarde dolara i napuniti kina opustošena pandemijom i obiljem ponude na streaming kanalima. Veterani poput Francisa Forda Coppole oduševljeni su i nazivaju taj uspjeh velikim oporavkom filma i kina. Kao da ne vide da se radi o istome modelu superjunaka kakvi su oni u Marvelovim spektaklima, samo što superjunaci nisu Thor i Spider-Man nego dječja plastična superlutka i superznanstvenik nazvan ocem atomske bombe. Kao i s Marvelovim spektaklima, u promociju Barbenheimera uloženo je više novca nego u produkciju. A promocija je važna za Oscare. Oba filma osvojila su 21 nominaciju i očekuje se njihov ovogodišnji oskarovski trijumf.
Koji ne zaslužuju. Oba filma su monotoni monofilmovi o općim mjestima poput opasnosti znanosti za svijet i sudbine žena u nepravednom patrijarhatu. Nije stvar u tome da nisu u pravu o onom što spektakularno ilustriraju nego se radi o napuhanom 'otkrivanju tople vode' i istinama koje svi znamo. Darovita Greta Gerwig trudi se humanizirati Barbie do apsurda posljednje scene u kojoj plastična lutka, igračka za djecu, ponosno dolazi ginekologu i ozareno izjavljuje: 'Imam vaginu'. Spektakularno 'humaniziranje' Barbie kolosalna je glupost, a trabunjanje o pogubnom utjecaju lutke na djetinjstvo djevojčica besmislica jer nije problem u igračkama nego ljudima poput roditelja, rodbine, susjeda, teta u vrtićima i dječjeg društva. Greta Gerwig kao da je radila film pod utjecajem opijata i pobrkala strukturu plastičnog proizvoda i ljudskog bića. Zahvaljujući redateljskom daru i umijeću izvrsnih suradnika, opčinila je publiku, kritiku i članove oskarovske Akademije.
Na isti je način te skupine opčinio i Christopher Nolan, čiji je junak porazbacan u trosatnom trampolinu od filma koji skače iz vremena u vrijeme ne bi li sakrio ono što ne smije pokazati. A to je da se radi o čovjeku kojeg nisu zanimale znanost i atomska bomba nego ambicija, uspjeh, ugled, slava i politička moć. Sudbina pravog Roberta Oppenheimera je tragična poput sudbine Wellesova građanina Kanea, a Nolanov film je spektakularna barbifikacija povijesti, pretvaranje povijesne osobe u medijsku superlutku čiji retrošeširi i retrokaputi postaju dio suvremene modne ponude. Internet je pun mladih koji oponašaju stil Nolanova junaka.
Posebna je sramota oba filma licemjerni odnos prema vrijednostima koje promoviraju. Ispod plastičnoga kvazifeminističkog sjaja filma Grete Gerwig krije se istina o filmu kao promotoru rasta prodaje cijelog 'svijeta Barbie', a nije nezanimljivo ni da film besramno slavi kreatoricu lutke Barbie i vlasnicu moćne tvrtke Ruth Handler, koja je u filmu važan epizodni lik, neka vrsta dobre vile biznisa i novca. Nije riječ o pravima žena nego o zaradi. Nolanov 'Oppenheimer', koji je zabranjen za prikazivanje u Japanu, ne bavi se nijedne sekunde od dosadna tri sata stotinama tisuća ubijenih Japanaca u Hirošimi i Nagasakiju te uništenoj zemlji Indijanaca i njihovih života u pustinji gdje su izvođene atomske eksplozije nego 'općim vrijednostima' poput 'opasnosti znanosti za svijet'. Od devet filmova u nominaciji za najbolji još dva su slaba.
Prvi je 'Maestro' Bradleya Coopera, kvazibiografski film o skladatelju Leonardu Bernsteinu i njegovu odnosu sa ženom i ljubavnicima, a drugi 'Jadne stvari' ('Poor Things') precijenjenoga grčkog redatelja Yorgosa Lanthimosa, miljenika kritike i festivalskih salona. Lanthimosov film, dobitnik Zlatnog lava u Veneciji, još je jedan redateljev izljev gađenja prema ljudskoj vrsti. Preostalih pet u nominacijama za najbolji film doista zaslužuju taj status. 'Ubojice cvjetnog mjeseca' ('Killers of the Flower Moon') Martina Scorsesea potresna je drama o američkom rasizmu i pohlepi za zaradom preko ostataka leševa davno istrebljene indijanske manjine. Osim što je iznimno ostvarenje, Scorseseov je film sve ono što Nolanov licemjerni i dosadni 'Oppenheimer' nije: uzbudljiv, emotivan,suosjećajan, istinit, moralan, okrutan, mučan, pošten i nadasve odgovoran povijesni film. Scorsese je u nominaciji za najbolju režiju, a njegova genijalna glumica Lily Gladstone zaslužuje Oscar za najbolju žensku ulogu.
'Anatomija pada' francuske scenaristice i redateljice Justine Triet vrhunski je spoj sudskog filma, obiteljske drame i hičkokovskog trilera. Nagrađena je Zlatnom palmom u Cannesu, a darovita Justine Triet zasluženo je nominirana, osim za najbolji film, i za režiju te originalni scenarij. Američka drama 'Prošli životi' ('Past Lives'), debitantski film kanadske redateljice korejskog podrijetla Celine Song, inteligentna je i emotivna drama o vremenskom labirintu nikad ostvarenoga ljubavnog odnosa od djetinjstva do zrelosti. 'Američka fikcija' Corda Jeffersona kao da ismijava sve one trendovske struje koje filmove poput 'Oppenheimera' i 'Barbie' kuju u zvijezde jer su politički ili tematski korektni. Jeffersonov film u stvari ismijava američko književno tržište lažnim vrijednostima, ali i daje gorku sliku rasizma i površnog prihvaćanja tobože zabavnih klišea afroameričkog urbanog folklora.
No sve pseudokulturne predrasude elitnog urbanoga književnoga krda iste su i u elitnom filmskom krdu. Popis devet nominacija za najbolji film završavam mojim favoritom čije su šanse za osvajanjem Oscara male, ali je barem nominiran za pet, što je za jednog od najboljih suvremenih američkih redatelja Alexandera Paynea, sasvim dovoljno. Naslov njegova predivnog filma 'The Holdovers' nije lako prevesti, a odnosi se, među ostalim, i na osobe koje tvrdoglavo i pošteno nastavljaju s nekim poslom kad su svi već taj posao napustili kao besmislen. Takav je i Payneov junak, profesor klasike na akademiji, kojeg savršeno glumi Paul Giamatti. Božićni su blagdani i on ostaje u praznoj i hladnoj akademiji s ostacima ostataka studenata koji nemaju gdje provesti blagdane.
Svi imaju osobne, obiteljske i akademske probleme, a njihov samotni i strogi profesor, iako slovi za zlikovca, rješava ih, bez ijedne velike riječi, evanđeoski pošteno i potresno. Veliki film koji nije stvoren za status veličine. Ako Paul Giamatti ne dobije Oscara za najbolju mušku ulogu, bit će to još jedna od mnogih oskarovskih sramota. Od pet filmova nominiranih u kategoriji za najbolji neamerički film tri su izvrsna. Prvi je film 'Ja, kapitan' Mattea Garronea, uzbudljiva homerovska epska drama o dvojici senegalskih mladića koji se pridružuju skupini emigranata na putu u Europu. Drugi je japanski film Wima Wendersa 'Savršeni dani' ('Perfect Days'), stoička drama o samotnom čistaču tokijskih javnih zahoda kojeg predivno glumi Koji Yakusho. Treći je 'Zakon zbornice' ('Das Lehrerzimmer'), drama o nastavnici koja se suočava s problemima u odnosu s kolegama i učenicima.
Film je režirao potomak turskih gastarbajtera Ilker Çatak, koji je odrastao i školovao se u Istanbulu pa se vratio u Njemačku, gdje je postao redatelj. Strpljiv, inteligentan i emotivan film, koji ne daje laka dramska rješenja nerješivih i dramatičnih društvenih problema. Od preostalih filmova nominiranih za Oscare ne mogu barem ne spomenuti jedan nominiran u kategoriji za najbolji animirani film, Pixarove 'Elemente', luckastu priču o uzbudljivom suživotu vodenih, vatrenih, zračnih i zemljano-drvenih bića koja su po svemu neprijatelji, a mogu biti, kako kažu montipajtonovci, nešto sasvim drugo.
POGLEDAJTE NOVU EPIZODU ZABAVNO EDUKATIVNOG SHOWA 'TKO JE KRIV?'
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
