'Film o Gregureviću najteži je uradak koji sam ikada snimao'

U nedjelju, 17. svibnja HTV premijerno prikazuje dokumentarni film “Prvi do srca – Ivo Gregurević” o pokojnom glumcu, a režirao ga je njegov najbolji prijatelj, redatelj Branko Schmidt. Ivo Gregurević rođen je u Donjoj Mahali, Bosni i Hercegovini 7. listopada 1952. godine. Otac Marko bio je zemljoradnik, a majka Jela domaćica. Studirao je na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu. Odigrao je uloge u 90-ak filmova, 19 televizijskih serija te 30-ak kazališnih predstava. Debitirao je 1977. u filmu Bogadna Žižića “Ne naginji se van”. Posljednji put igrao je manju ulogu u Schmidtovu filmu “Agape”, a redatelj tvrdi da je najbolja Gregurevićeva uloga bila u njegovu filmu “Imena višnje” prema scenariju Josipa Mlakića iz 2015. godine.

- Neizmjerno mi je bilo teško raditi ovaj film. Emotivno - to je sigurno najteži film koji sam snimio u životu. Neprestano sam osjećao odgovornost prema mojem pokojnom prijatelju. Stalno sam bio u strahu da ne smijem ‘fulati’, i to me proganjalo od prvog dana, svih osam mjeseci, koliko sam radio na dokumentarcu - kaže filmski redatelj Branko Schmidt (62) o filmu “Prvi do srca – Ivo Gregurević”, koji će se u nedjelju 17. svibnja premijerno prikazati na HTV-u. Schmidt i pokojni Ivo Gregurević prijateljevali su 40 godina, Ivo je Branku bio vjenčani kum, a Branko je jedan od posljednjih koje je Gregurević nazvao na Staru godinu 2018. i pozvao na piće samo dan prije nego što će hrvatski film i kazalište ostati bez jednog od posljednjih velikana.

- Mislim da si nikad neću oprostiti što na Silvestrovo nisam htio s Ivom otići na piće. Nazvao me taj dan oko 11 ujutro i nagovarao da se vidimo u gradu, ali ja sam se tad upravo bio vratio s jedne jako teške operacije u kojoj mi je život visio o koncu. Znao sam da ako odem s Ivom u grad, to će završiti s previše čašica, što si nikako nisam smio dopustiti. Zvao sam ga da dođe k nama doma, ali nije htio, nego je silno želio da se vidimo u gradu. Nisam otišao i to će me progoniti do kraja života - rekao je dan nakon Ivine smrti očajni Schmidt. Ivo je umro u snu na Novu godinu 2019.

- Uvjeren sam da je mene tog jutra prvog nazvao i da me silno želio vidjeti. Mogu sad ja racionalizirati i reći da možda ništa ne bi bilo drukčije čak i da sam se s njim našao u gradu. S tim ću morati živjeti i nositi se do kraja života - rekao je tih dana Branko Schmidt.

Stoga danas, godinu i pol kasnije, kaže da je već tada znao da će jednog dana napraviti hommage svom prijatelju. Iako iza sebe ima dvadesetak kino i televizijskih filmova, od kojih su barem tri - “Sokol ga nije volio”, “Metastaze” i “Ljudožder vegetarijanac” zasigurno antologijski, Schmidt je bio siguran da će ovaj film to biti najveći izazov upravo zbog emocija koje je gajio prema Gregureviću. Tijekom snimanja svaku noć sam sanjao Ivu. Probudio bih se i pogledao na sat, uvijek je bilo točno pet ujutro. I tako iz noći u noć, iz jutra u jutro. Ivo je bio stalno tu, sa mnom. Mislio sam već da ludim, govori redatelj kojeg s Ivom Gregurevićem veže 40-godišnje prijateljstvo. No ovim filmom o najdražem je prijatelju ispričao priču kakvu nitko drugi ne bi mogao napraviti.

- Namjerno nisam htio da o njemu govore njegovi kolege glumci, filmaši, redatelji, teatrolozi, pa su mi neki već i prigovorili da sam trebao više prostora dati njegovu profesionalnom radu. Ali to sam prepustio drugima. Ne volim dokumentarce u kojima poznati govore o poznatima, uvijek mi se čini da to ubije film. Mislim da bi takav filmski zapis o Ivi mogao snimiti bilo tko. Ja sam napravio intimni film o prijatelju. On je sigurno bio jedan od najboljih glumaca u povijesti hrvatskog filma i teatra. Ali poznavao sam ga u dušu i znam koliko je mrzio davati intervjue, i koliko nije volio slavu koja je dolazila sa svakom njegovom novom ulogom. Zato je njegov privatni život ostao mnogima nepoznanica. Najsigurnije se osjećao među prijateljima iz djetinjstva i mladosti, pa sam većinu dokumentarca snimio u njegovu rodnom Orašju, odnosno Donjoj Mahali, gdje je i uredio roditeljsku kuću i u kojoj je volio provoditi slobodno vrijeme - govori Schmidt.

U dokumentarcu “Prvi do srca - Ivo Gregurević” o pokojnom će glumcu zato govoriti njegovi rođaci, prijatelji iz djetinjstva, susjedi i sumještani. U Orašju je Gregurević prije četvrt stoljeća pokrenuo i filmski festival “Dani hrvatskog filma”, a od prošle godine zove se njegovim imenom. Kamera će prikazati i akademskoga kipara Antu Jurkića iz Orašja dok radi na Ivinom spomeniku i nadgrobnoj bisti.

- Film je prepun emocija jer sam htio otkriti nepoznatu stranu moga pokojnog prijatelja. Izvana je ostavljao dojam nesalomljivog, a zapravo je bio krhka, topla, senzibilna duša. Snimali smo i mjesta gdje bi se znao sakriti od vanjskog svijeta, njegovu rodnu kuću, njegove skrivene kutke uz rijeku Savu, pa Čigoč, Brezovicu, skrivene staze kojima je odlazio u prirodu, u kojoj bi pronalazio mir. Iako je veći dio života proveo u Zagrebu, on nije bio dečko s asfalta. U gradu se nije snalazio, osjećao se usamljeno, i zato se rado vraćao u rodni kraj - prisjeća se redatelj filma. S Ivom Gregurevićem surađivao je u većini svojih filmova od rane mladosti i doista je jedina osoba koja je mogla napraviti dokumentarni zapis o našem prerano umrlom glumačkom geniju. Tim više jer je Branko još u mladosti upoznao sve Ivine prijatelje i obitelj u Donjoj Mahali. Njihovo prijateljstvo se rodilo još tijekom studija na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu. Četiri godine mlađi Schmidt prvi je put angažirao Gregurevića u prvom TV filmu “Hildegard”. Na dan kad je obranio diplomski ispit, Schmidta je ispred Akademije već čekao kombi s filmskom ekipom, s kojom je odmah krenuo put slavonskog sela Bučje na set. U ovoj drami, za koju Schmidt, inače rođeni Osječanin, kaže da ga je inspirirao stvarni događaj iz crnih kronika, Fabijan Šovagović igrao je glavnu, dok je Gregureviću dao sporednu mušku ulogu. - Baš na tom setu između nas trojice stvorilo se neraskidivo prijateljstvo. ‘Hildegard’ je 1982. proglašena najboljim TV filmom u bivšoj Jugoslaviji. Taj uspjeh nas je još više zbližio, pa me po povratku s dodjele nagrade Ivo pozvao na kirbaj u svoje rodno selo Donju Mahalu pokraj Orašja. Bio je jedinac, a braće nije imao jer mu je otac umro vrlo mlad. Sjećam se da nas je dočekala njegova mama, a tad me upoznao i s društvom iz djetinjstva. Vidio sam malu kuću u kojoj se rodio i shvatio koliko je bio dug put od dječaka zaljubljenog u vesterne do Akademije u Zagrebu, kojim je Ivo morao proći. I kako to obično bude s njim, nije bilo šanse da se iz Orašja isti dan vratim kući u Osijek - prisjetio se Schmidt. I njihova dva posljednja druženja bila su u Ivinu stilu - uvijek posebna i nezaboravna.

- Jednog dana nazvao me i rekao da sa suprugom dođem k njemu, da će biti malo društvo. Došli smo, a na stolu je bila kašeta s 50 kg svježih kamenica. Tko zna kako ih je nabavio. Donio sam šampanjac i krenula je potraga za nožem kojim se otvaraju školjke. Ivo je preokrenuo pola Zagreba dok nije nabavio nož i gozba je mogla početi. Sve ono što nismo pojeli, podijelio je susjedima i prijateljima. Uživao je što je okupio društvo i iznenadio nas i smije se Schmidt i nastavlja:

- Idući put opet nas je pozvao u neku malu birtiju u dvorištu Likovne akademije. Donio je s Odre dva velika smuđa i opet pripremio gozbu za nas nekolicinu. To je bio Ivo. Uvijek spreman za iznenadna i nenajavljena ugodna druženja. Sjećam se da bih u takvim prigodama uvijek sjedio negdje po strani i uživao u tome što je okupio društvo. Uvijek je bio inicijator takvih okupljanja.

Schmidt je bio uz njega u najtežim Ivinim trenucima, kad je prije 12 godina Gregurević doživio moždani udar koji mu je oštetio centar za govor.

- Dogodilo mu se to na autoputu, za volanom, nakon neprospavane noći, dok je vozio na set filma ‘Kino Lika’ Dalibora Matanića. Kako je kasnije rekao, sjećao se da se uspio dovesti do benzinske stanice i nakon toga se srušio. Imao je problema s rukom, ali je to vrlo brzo vratio u normalu. Bio je očajan jer više nije mogao pamtiti tekst munjevitom brzinom kao što je to činio cijeli život.

A osim toga, zaboravio je mnoge obične riječi iz svakodnevnoga govora - prisjeća se Branko Schmidt. Prekinuo je snimanje TV serije “Odmori se, zaslužio si” i bio uvjeren da više nikad neće zaigrati nijednu ulogu. Ipak, na savjet logopedice počeo je svakodnevno vježbati govor, a Schmidt mu je tih šest mjeseci svojski pomagao:

- Savjet stručnjaka bio je da ne smije prestati razgovarati i da, ako zaboravi koju riječ, mora frustraciju izbaciti vikom, a ne gomilati je šutnjom. I tako bi nas dvojica svaki dan krenula u šetnju savskim nasipom od Mosta slobode do Mosta mladosti. Svaki dan. Bez iznimke. Šest mjeseci. Pored nas su bili trkači, šetači pasa, majke s djecom, penzioneri. I svaki put kad bi zaboravio neku riječ, Ivo bi počeo vikati iz svega glasa. ‘Aaaaaaaa!’. Ja bih mu se pridružio i počeo urlati s njim. Ljudi su nam se micali s puta, psi bi se razbježali na sve strane, trkači bi ubrzali trk, majke bi sklanjale djecu... Mislili su da smo dva teška luđaka. Ali malo pomalo Ivi su se počele
vraćati riječi. U roku od šest mjeseci počeo je govoriti i vratio se glumi - kaže Schmidt, čiji će dokumentarni film “Prvi do srca – Ivo Gregurević” gledatelji moći vidjeti u nedjelju, 17. svibnja.

Uz scenarista i redatelja filma Branka Schmidta tijekom 2019. u Gregurevićevu rodnom mjestu bili su i direktor fotografije Dario Hacek, tonski snimatelj Blaž Andračić, majstor rasvjete Igor Jurković, montažer Hrvoje Mršić, a skladateljica je Mirna Bićanić. Urednica i dramaturginja je Maja Gregl.

POGLEDAJTE VIDEO:

Pokretanje videa...

01:19

Film o pokojnom glumcu Ivi Gregureviću | Video: 24 sata Video