Samozatajna, mirna i povučena, pomalo plašljiva, u većem društvu gotovo nesigurna... Govorila je kako je sve u životu mač s dvije oštrice, pa tako i velika popularnost u maloj zemlji.
SLAVILA BI 63. ROĐENDAN
Ena Begović se u samo 55 dana udala, rodila kćer pa tragično preminula u nesreći na Braču
Moja najveća želja, san, još prije godinu, dvije tako nedohvatljivo, bila je ova velika pozornica. Zamišljala sam, u potaji, sebe na njoj i glas koji putuje iz njezine dubine do posljednjeg reda balkona. I sad, kad sam pred drugom glavnom ulogom, osjećam pomiješano, strah i poštovanje, prema ovom kultnome mjestu.
Samo da nakon Margarite ne stanem, rekla je Ena Begović 1996. nakon jedne od proba “Majstora i Margarite”. Ena bi danas slavila 63. rođendan.
Nije stala. Svom silinom je raširila krila. Prije Margarite bila je Desdemona, a nakon Margarite i Antigona. Bila je i Strindbergova Julija, Nađa, Abigail, Imogen, Teuta, Ljerka Šram... Za sobom je ostavila uloge koje mnoge glasovite glumice nisu ostvarile u čitavoj karijeri. Ena ih je odigrala u desetak godina. Kao kazališnu glumicu otkrio ju je profesor Vlado Habunek angažiravši je davne 1983. za glavnu ulogu u komadu “Aiaxaia”.
U to vrijeme na Enu su svi redatelji gledali kao na filmom potrošenu mladu glumicu koja, kasnije je to i sama govorila, šeće kroz kadar svoju mladu i lijepu vanjštinu. Velikim dijelom bilo je to jer se 1981. pojavila u mokroj prozirnoj majici u moru u dobro poznatoj sceni filma “Pad Italije”.
- Svoje sam pogreške platila krvavo. Mislim da glumicama danas mogu savjetovati da kad god mogu, u dogovoru s redateljem, inzistiraju da se izbace scene svlačenja. Jer pristanu li na njih, to je žig, poput dosjea na policiji koji će ih pratiti cijeli život. Ja taj teret mogu nositi jer sam dovoljno snažna - govorila je Ena 15-ak godina kasnije. U nutrini te prelijepe, za heroinu predodređene, glumice kipio je vulkan upornosti, scenske strasti i talenta. Strastvena na pozornici, znala se nositi i sa zlicama, znala je i uzvratiti.
- Svi koji se bave javnim poslom, a posebice žene, moraju biti spremni na to da će biti i neprihvaćeni, da se nekima neće sviđati kako rade svoj posao. Mislim da je sa mnom stvar u tome što su me u početku karijere kao glumačku pojavu u kazalištu i na ekranima neki htjeli pojednostaviti, odnositi se prema meni kao prema nekom tko ih ne zanima previše. Zakomplicirala sam im tako što sam odigrala puno prekrasnih uloga. Moj cilj nije bio da me vole nego da budem potrebna. I tako sam gradila karijeru - rekla mi je 1998. Bila je svjesna predrasuda o plavušama, koje su ljudi mahom voljeli gledati u ulogama anđelčića, naivki. Kao da su, govorila je, postojale zato da poput ukrasa lepršaju po pozornici ili ekranu.
Ena nije bila naivka nego snažna i prilično beskompromisna... Nije pristajala na lepršanje, letjela je poput kondora. Inzistirala je na ravnopravnosti s muškarcem i na pozornici i izvan nje. U početku su i njoj, govorila je, nudili uloge naivki, ali brzo ih je preskočila i već s 24 godine odigrala Desdemonu. Otad je igrala žene koje su za svoje mišljenje bile spremne i glavom platiti. To stalno dokazivanje nosilo je i probleme s kojima je znala izaći na kraj.
- Već dugo sam u borbi pa oni koji žene karakteriziraju samo kao plavuše već posustaju - rekla je. Istaknula je tad kako je svjesna da joj je atraktivni izgled pomogao pri upisu na Akademiju, to su joj kasnije rekli profesori u komisiji. Izgled ju je izdvojio, pa je odmah počela snimati.
- Tad sam shvatila da moram iskoristiti popularnost tako da se domognem kazališta i uloga koje me zanimaju. Jer nisam htjela bilo koje kazalište nego baš HNK. Ispuniti si takvu želju nije bilo lako - pričala je te 1998. Snažan vjetar u leđa njezinoj kazališnoj karijeri dao je Zlatko Vitez angažmanom u Histrionu. Rijetki pamte “Histrijadu” 1983., no kao Neri u “Gričkoj vještici” pljeskalo joj je stotine tisuća ljudi. Igrala je glavnu ulogu i u “Juranu i Sofiji”, a sa sestrom Mijom i u kazališnom megaspektaklu “Tajna krvavog mosta”. Pronalazila se u klasičnom repertoaru, a i redatelji su je vidjeli u svojim podjelama. Zapravo, otkako je ušla u angažman u HNK, nije imala većih stanki, uvijek su je trebali i uvijek su to bile velike, krasne i zahtjevne uloge. U punom sjaju, ispunjena samopouzdanjem, izlazila je na pozornicu, privatno se otvarala rijetkima.
- Ne volim biti u središtu pažnje kao Ena Begović jer se tako loše osjećam. Lakše mi je kad stupim pred ljude kao Desdemona ili Antigona - govorila je. Od vamp žene postala je heroina kojoj su mediji posvećivali nezapamćenu pažnju. Bila je miljenica publike, mlada žena za kojom se, kad je prošetala gradom, okretao cijeli Zagreb. Lijepa, uvijek dotjerana, vitka s dugom plavom kosom... Brzinom svog uspjeha navukla je svu zavist glumačkog ceha. Smatrala je da je zavist, nažalost, normalna u svakom poslu i s njome se treba naučiti živjeti.
- Nitko mi nikad nije rekao da je netko od kolega otišao redatelju i rekao: ‘Ne daj Eni ulogu’. Ali, da, primijetila sam zavist kolega zbog uloga koje igram. Jer kad se, primjerice, radi ‘Medeja’, samo jedna glumica može igrati, a sve ostale mogu se osjećati zakinutima. To što sam uvijek pristojno odjevena i našminkana, čiste kose, stvar je higijene, osobne pristojnosti - pričala je. Još kao studentica Akademije dramskih umjetnosti susrela je, isticala je to u svakom razgovoru, dobru vilu, odličnu pedagoginju i vrsnu glumicu Nevu Rošić, koja joj je bila uzor i najveća potpora.
- Ženama je zaista jako teško. Teško je opstati i ostvariti kontinuiranu karijeru. Uspijeva tek rijetkima, recimo Nevi Rošić, koja mi je apsolutni uzor. Prazni hodovi i razdoblja nerada svakoj su glumici bolni i teški. Pokušavam se na to već sad psihički pripremiti. No zasad imam još planova, osjećam da se još zanatski razvijam i nadam se da će se taj neminovni zastoj dogoditi što kasnije - govorila je.
Samozatajna, mirna i povučena, pomalo plašljiva, u većem društvu gotovo nesigurna, osjetljiva, nepovjerljiva, predana poslu, čitanju... S druge strane, borbena, izuzetno prodorna kad se govorilo o pravima žena... Smatrala je poražavajućim odnos društva prema ženama i govorila kako se krajem 90-ih ništa bitno za ženu nije promijenilo od vremena kad je Krleža pisao svoje komade.
Zato je s posebnim guštom igrala njegovu Klaru, Lauru Lenbach, barunicu Castelli... Ulogu Margarite dobila je jednog popodneva u uredu tadašnjeg intendanta Marijana Radmilovića nakon što je Mira Furlan otkazala daljnju suradnju s redateljem Popescuom.
Već je bila zvijezda, no Božidar Boban, koji je igrao Majstora, uplašio se njezina strelovitog uspjeha pa ju je upozorio: “Ena, ne trčiš sto metara nego maraton”. Ena je shvatila dobronamjeran savjet i pedantno se pripremila za stravičnom tragedijom prekinuti maraton. Nastavila je nizati kazališne uloge, no status prvakinje HNK nije ju se dojmio. Govorila je kako je sve u životu mač s dvije oštrice, pa tako i velika popularnost u maloj zemlji.
- Nikad nisam zapazila da me HNK tretira kao prvakinju, a i ne znam što to zapravo znači. Nitko od nas to ne zna, ali ljudi imaju potrebu titulirati pa napišu prva dama, primadona, prvakinja... Činjenica da se izgubila i titula prvaka, što je nekad bilo vrlo značajno, vrlo je poražavajuća. Nekad su postojali razredi i točno se znalo tko gdje pripada. Nitko se nije vrijeđao jer je bio u drugom razredu, a danas je zapravo uvredljivo ne biti prvak. Ostavimo li sport po strani, imam svijest o tome koliko smo mali. U europskim okvirima ne značimo ništa, a kamoli šire - govorila je krajem milenija.
Proslavila se još 1978. u “Okupaciji u 26 slika”, uslijedio je “Pad Italije”, a potom i “Hoću živjeti”, film u kojemu je igrao velikan do velikana: Fabijan Šovagović, Milan Štrljić, Zdenka Heršak, Milan Srdoč, Uglješa Kojadinović, Vera Zima, Ilija Ivezić, Edo Peročević, Đuro Utješanović... i Ena kao vamp žena. Ono o čemu su mnoge mlade glumice sanjale i ono što Ena nije htjela biti. Zapravo, upitno je bi li Ena uopće bila glumica da nije bilo redatelja Ljubiše Ristića jer u Zagreb je, poznato je, došla na studij prava. Svaki dan prolazila je pokraj HNK i tad popularnoga Kavkaza u koji je tad zalazio i Ristić. On joj je, vidjevši je na ulici, ponudio ulogu u TV drami “Ivan Goran Kovačić”. Potom su je Ristić i Rade Šerbedžija nagovorili da se ostavi prava i upiše na Akademiju.
Zlatnu arenu primila je desetak godina kasnije, za ulogu novinarke u Tadićevoj “Trećoj ženi”. Opet je to bilo popraćeno ovacijama. Pljeskao joj je i Josip Radeljak, za kojeg se udala 2000. godine. Činilo se da su dani sreće, ugode i zadovoljstva pred njom. Bila je istinska zvijezda, uz nju je bio muškarac kojeg je voljela, u naručju je držala njihovu kćer... sve do kobnog 15. kolovoza 2000. godine.
Na otoku Braču u prometnoj nesreći zadobila je teške ozljede glave tijekom prevrtanja automobila i poginula. U samo 55 dana Ena Begović se udala, rodila tako željenu kćer Lanu, proslavila 40. rođendan i tragično nas napustila.
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
