Emir Hadžihafizbegović: Dino Rađa spasio mi je sina u ratu

Dva tjedna uoči svojeg 56. rođendana i odlaska na filmski festival u Sarajevu, gdje će predstaviti novi film “Žaba”, glumac Emir Hadžihafizbegović govori o životnim uspjesima, traumama i križu koji nosi nakon što je 2014. u prometnoj nesreći koju je skrivio preminula Anica Kuduz.

Emire, kako se snalazite u svojoj kreativnoj fazi? 

Dobro sam, dosta radim. Postao sam ravnatelj kazališta u kojemu radim osamnaest godina. To je kultno kazalište u Sarajevu Kamerni teatar 55, kazalište s jakim backgroundom. Nisam imao ambiciju biti direktor, ali na nagovor ansambla i ostalih kolega prihvatio sam se tog izazova. Postali smo član europskog kazališnog društva. Koristim priliku da se zahvalim Dubravki Vrgoč, ravnateljici zagrebačkog HNK, koja je svojim lobiranjem pomogla da postanemo dio te priče. Snimio sam nekoliko filmova za tursku, hrvatsku i bosansko-hercegovačku produkciju, radio sam na Kosovu, pa sad iščekujem svjetsku premijeru filma ‘Žaba’ na Sarajevo Film Festivalu. Film je nastao po istoimenoj predstavi autora Dubravka Mihanovića, dramaturga iz Gavelle. Deset godina igramo predstavu u svijetu, odigrali smo ih 250 i, evo, sad je na red došla filmska priča. Nadam se da smo izbjegli zamku pretvaranja kazališne predstave u film. Sve priče iz te brijačnice iznijeli smo u eksterijer. Duboko vjerujemo da će pobjednička ekipa, Elmir Jukić, Mirsad Tuka, Aleksandar Seksan, Moamer Kasumović i moja malenkost, obradovati i filmsku publiku, a i onu našu kazališnu, koja jedva čeka film. 

Za taj film vezana je i jedna lijepa priča? 

Bosansko-hercegovačka kinematografija i fond dali su najviše novca, ali su nam podršku pružili i HAVC te hrvatski producent Boris Matić, ali i srbijanski i makedonski filmski fond te, naravno, Eurimages, koji kad čuje da tako koprodukcije dobro funkcioniraju unutar ovih naših geografija, onda i oni financiraju timove.
S nestrpljenjem očekujemo ovu svjetsku premijeru, ogromno je zanimanja, kako kaže organizator festivala, dva su velika događaja na Sarajevo Film Festivalu ove godine: poznati redatelj Oliver Stone dobit će Srce Sarajeva i premijera filma ‘Žaba’ na najvećem platnu u Europi za 3500 gledatelja. 

Odmah ćete film predstaviti domaćoj publici?

Jako me to veseli. Nije baš red da glavni glumac govori o kvaliteti filma, ali sasvim je sigurno da smo napravili film koji nikoga neće ostaviti ravnodušnim.

Zbog filma ste morali i promijeniti izgled? 

Točno. Pred samo snimanje filma skinuo sam gotovo deset kilograma i na toj sam kilaži ostao. Kamera uvijek dodaje volumen, a s obzirom na to da glumim čovjeka koji boluje od poslijeratnog stresnog sindroma, htio sam da unutar filmske slike imam tjelesnu težinu koja odgovara liku Zeke kojeg igram. 

Kako birate uloge?

One biraju mene, a ne ja uloge. Dakle, bitan je moj sudar sa scenarijem, u kojemu lik koji mi redatelj ponudi prolazi kroz moju duhovnu vertikalu, pa je prihvatim ili ne prihvatim. Poznat sam po tome što sam odbijao glavne uloge, a da sam u četiri filma Branka Schmidta ostvario tek pet radnih dana. To je hrvatski redatelj s kojim sam najviše radio. Jako ga volim, cijenim i sad sam imao dva gostujuća dana u filmu ‘Agape’, gdje su igrali pored mene Goran Bogdan, Ivo Gregurević i Daria Lorenzi. Postoje samo dobre i loše uloge, a ne velike i male uloge. Snimio sam 61 igrani film i zapravo sam karijeru gradio na epizodama. Od tog 61 igranog filma imam samo devet glavnih uloga. Tako da je bilo pet epizoda, pa glavna uloga. Ponosan sam na te epizodne uloge, ali naravno i na one velike, kao što su one u ‘Karauli’, ‘Arminu’, ‘Takva su pravila’, ‘Smrt čovjeka na Balkanu’, te naravno na filmove ‘Sasvim obična priča’, ‘Ljeto u zlatnoj dolini’, ‘Gori vatra’. Svaka ta uloga je fermentirala u nekom osobnom životnom iskustvu, što je jako bitno. Dok radiš, trebaš se osjećati dobro. To je suština našeg posla, suština glume je da dok si na daskama u teatru i dok zuji kamera da ti je merak da to radiš. Glumci koji pristaju da rade na ulogama u kojima se ne osjećaju dobro kao posljedicu toga imaju loš posao. Moj savjet mladim glumcima je da dok prezentiraju lik u kazalištu ili na filmu da se osjećaju dobro. To je znak da će finalni proizvod biti ono čime ćete biti zadovoljni. 

Slava vas nimalo nije promijenila kao osobu? 

To je pitanje kućnog odgoja. Ta vrsta socijaliziranosti koju imam je nešto što sam ponio iz doma. Zaista se ne dodvoravam nikome na filmskom setu niti u teatru, kad kažem, ali za porađanje kvalitetne predstave i filma bitni su svi od čistačice do redatelja, vozača na setu, čovjeka koji je zadužen za catering, jer svi kolektivni poslovni traže atmosferu. Svejedno je li to nogometna momčad, rock grupa ili filharmonija. Sve što je više od troje ljudi traži atmosferu. Ako nema atmosfere, to se na platnu vidi. Drugo je kad u tenisu Čilić stane preko puta Federera ili Đoković preko puta Nadala, oni su sami i stvaraju atmosferu sami sebi u glavi. Najbolji kafići su prepoznati i brendirani zbog atmosfere unutar tog kafića. Bijelo dugme se raspalo kad je Ipe Ivandić otišao, a Rolling Stones još drže turneju jer je dobra aura nad njima. Ostvarujem sjajne odnose s ljudima koji se drugim glumcima čine marginalni i beznačajni, a meni su jako bitni. Svoju sam posljednju Zlatnu Arenu, a imam ih tri, posvetio vozaču koji je u međuvremenu preminuo, a svaki me je dan vozio na snimanje filma ‘Takva su pravila’, za koji sam dobio osam nagrada na osam svjetskih festivala. On me je dočekivao s vrućim kiflama u kombiju. I on je bio dobar dio moje uloge. 

Uspjeli ste u tome da vaš rad nije podložan granicama... 

Svoj sam ego davno poderao i bacio u kantu za smeće. Mislim da je suština života rad na atrofiji ega. Najznačajnije nagrade sam dobivao, a da nisam ni znao da mi je film na festivalu. Osvojio sam nagradu na festivalu Andreja Tarkovskog u Rusiji, Durban festivalu u Južnoafričkoj Republici, Global u Njemačkoj, Stockholm film festivalu, film u Minsk, Wiesbaden u Njemačkoj... Saznao sam da sam dobio nagradnu nakon 24 sata. Najdraža nagrada mi je Zlatni lav u Veneciji, dobio sam ga u vrlo jakoj konkurenciji s holivudskim glumcima. Taj dan mi je jedan od najsretnijih glumačkih dana. Izaći pred dvije tisuće ljudi u dvorani Palazzo del Cinema i podići Zlatnog lava, a onda ga donijeti u Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu. Najdraže mi je što se potvrdila suradnja s Ognjenom Sviličićem. On je veliki redatelj i bilo je hrabro ponovno me uzeti da igram oca mladića od 17 godina nakon ‘Armina’. Čak je bilo nekih inputa prema Sviličiću da nije dobro da opet igram oca. 

Čitali smo da vodite bitku i sa svojim lažnim profilima na društvenim mrežama? 

Da, to je stvar koju sam prijavio i policiji. To mi je donijelo razne neugodnosti. Ljudi se predstavljaju u moje ime i komentiraju neke stvari koje ne bih komentirao te komentiraju u kontekstu koji nije dio mene i moje prirode. Objavljuju laži. Reagirao sam oštro i prijavio sve policiji. Pokušavam zaustaviti tu blasfemiju. Taj tehnološki prasak je inače nešto s čim imam problem. To mi sliči na vrata WC-a, na koja svatko može napisati što hoće, a da se ne potpiše. To je raj za kukavice. To je širok manevarski prostor za nerealizirane idiote, između ostalog. Zamislite kakav je to čovjek koji uzme vaš identitet te u vaše ime piše i priopćuje neke idiotske teze.

Poznato je da ste bliski prijatelj s košarkašem Dinom Rađom. Što vas je zbližilo?

Ne vjerujem u onu teoriju kako se suprotnosti privlače. Vjerujem da se sličnosti privlače. Sve ljude koje volim zavolio sam jer sam u njima prepoznao svoje karakterne osobine. Dino Rađa moj je veliki prijatelj i to je čovjek koji je od mene mlađi pet godina. Upoznali smo se na predstavi ‘Audicija’ u Splitu, vidio sam ga kako u prvom redu sjedi s Tonijem Kukočem. Počeli smo razgovarati pa su me pitali imam li kakav hobi. Odgovorio sam da skupljam dresove i jedini koji mi nedostaje u kolekciji je onaj Dine Rađe. I on mi je donio dres! Od tog susreta mi se ne prestajemo družiti već 30 godina. Čovjek koji je napravio veliku stvar za moju obitelj. Kad je počela agresija na Bosnu i Hercegovinu, ja sam se obukao i otišao u rat, a moja supruga i sin od šest mjeseci, koji je bio narušenog zdravlja, stigli su u Split, gdje su ih dočekali raširenih ruku obitelj Rađa i tadašnja Dinova supruga Željana. Kad bih morao odlučiti tko mi je napravio najveću uslugu u životu, to je svakako Dino Rađa. 

Družili ste se i s holivudskim zvijezdama, poput Roberta De Nira...

Bio je to zanimljiv susret. Predsjednik žirija, kad sam osvojio Zlatnog lava u Veneciji, bio je David Chase. On je scenarist serije ‘Soprano’ i dobar De Nirov prijatelj. Kad je dolazio u Sarajevo, uspio sam se s njim susresti. Razgovarali smo, čestitao mi je na Zlatnom lavu i rekao mi kako tek sad dolaze moje najbolje glumačke godine. Objasnio je da su najbolje glumačke godine između 50 i 65 godine. Tako da pred sobom imam još stvaralačkih godina. On je jednostavan i educiran čovjek. Kad sjedite i razgovarate s nekim tko je snimio filmove ‘Taksist’, ‘Lovac na jelene’, ‘Bilo jednom u Americi’, ‘Kum’, u jednom trenutku nestane barijera. Kao i s Angelinom Jolie, Bradom Pittom, Gerardom Depardieuom, Kevinom Spaceyjem, Morganom Freemanom, Jeremyjem Ironsom... Sa svim tim ljudima sam bio u kontaktu. Što je čovjek u svojem poslu bolji, to je jednostavniji. Uglavnom se umišljaju oni koji su druga ili treća liga. Velike filmske zvijezde su - što više uspjeha, manje ega. To je recept za sretan život. Pitali su me nedavno kako to da sam tako stalno zadovoljan. Rekao sam da za to postoji recept. Osvijestiš svoje limite, i profesionalne i ljudske, te se samo ispod njih krećeš i zadovoljan si. 

Uskoro je vaš rođendan, slavite li ih? 

Treba obilježiti rođendane. Da to treba podijeliti s prijateljima. Na taj datum pogledaš godinu iza sebe. Uvijek se sjetim mojeg 50. rođendana koji ću pamtiti. Bilo je 350 uzvanika. Došli su mi gradonačelnik Zagreba Milan Bandić, Zdravko Mamić, Božo Sušec, Zvonko Bogdan, Brena i Tereza Kesovija, Mirza Đžomba, Ivica Osim, Goran Milić, Dino Rađa, Željko Obradović, pjevali su mi Danijela Martinović, Petar Grašo i Trio Gušt. Halid Bešlić, Brena, Dado Topić, nije to bilo pravljenje celebrity showa. Došla mi je ekipa iz Ateljea 212, a i mojih prijatelja iz djetinjstva. Mene nikad nisu fascinirali neka materijalna kartica i moć jer sam samo gledao u ljudske duše i srca. Razlog zašto sam digao ljestvicu je što se uz Božji dar i akademiju uvijek imam potrebu družiti s takozvanim ljudima s margine. Pitanje je jesu li ljudi s margine ili je u njima suština života. Volio sam se družiti s Romima, beskućnicima, smetlarima... Pa što ako je smetlar, to je super zanimanje. Bitno je samo je li čovjek realiziran ili nerealiziran, taj koji skuplja smeće može biti više realiziran od dvostrukog doktora znanosti. Pitanje nerealiziranosti nije pitanje obrazovanja, nego koje moralne etičke vertikale imaš ili nemaš. I sva realiziranost je u tome. Učio sam dosta od ljudi koji nemaju završenu ni osnovnu školu, ali nose golemo životno iskustvo. Dobri su ljudi. Takvi ljudi i njihova energija spašavaju svijet.