Dinu Dvornika toliko su voljeli da je i Gerard Depardieu morao čekati na red za druženje...

Bio je unikat, glazbeni vizionar i energični genijalac. Da je živ, 20. kolovoza napunio bi 60 godina. Dino Dvornik, kralj funka, živio je život izvan okvira, nerijetko egzaltiran, povremeno neshvaćen, plesao je na marginama dopuštenog i nedopuštenog.

Posljednjih godina drugima je nudio smijeh ogolivši privatni život dok je istodobno proživljavao osobnu stvaralačku krizu tražeći zvuk koji će biti i njegov i svačiji. Perfekcionizmom je iscrpljivao samog sebe izvlačeći vlastito najbolje i najgore, često ostajući usamljen u svojim traženjima.

PRIJE NASTUPA U CRNOJ GORI Nina Badrić o savjetima Olivera i Dine Dvornika: Rijetki pjevači imaju privilegiju pjevati balade

Posljednji album nije uspio izdati

Posljednji album nije uspio izdati za života; “Pandorinu kutiju” dovršila je njegova supruga Danijela Dvornik i promovirala ga dva mjeseca nakon njegove smrti. No singl s tog albuma “Hipnotiziran” objavljen je u ljeto te 2008., iste godine kad je preminuo. Bila je to godina kad je njegov veliki povratak na scenu bio neminovan, no on je odlučio otići.

Prve samostalne glazbene uratke, jer prije toga je stvarao glazbu s bratom Deanom u bendu Kineski zid, snimao je u splitskom studiju Nevena Vilovića, inače prvom privatnom studiju na ovim prostorima. Bilo je to u drugoj polovici 80-ih, da bi 1988. nastupio kao debitant na Zagrebačkom festivalu, i to sa skladbom “Tebi pripadam”, za koju je i nagrađen. Godinu poslije objavljuje prvi album pod jednostavnim imenom “Dino Dvornik”.

- Na tom njegovu prvom albumu počeli smo raditi zajedno, čak sam mu na klavijaturama programirao pjesmu ‘Zašto praviš slona od mene’. A znate kakav je bio, piši-briši. Danas bi zadovoljan završio, skakao od sreće, a onda bi došao sutradan i rekao: ‘Znaš, ovo što smo jučer radili, moramo to ponoviti’. I tako smo mi ponavljali puno puta, no kako sam imao i druge projekte, nisam imao živaca s njim ponavljati, prepustio sam ga Draganu Lukiću Lvkyju. I prvi put kad bi snimio pjesmu, to je bilo jako dobro, ali ne i njemu. On je uvijek htio nešto drukčije. U to vrijeme bio je nepoznat i ustvari se slučajno našao u studiju. Lvkyjev otac povezao je njih dvojicu i tako su oni nastavili sami, iako u to vrijeme nisu znali puno o elektronici i instrumentima. Imali su tu sreću da su došli u studio s najmodernijom opremom, bio je vrhunski po svjetskim kriterijima. Imao sam 24-kanalni analogni magnetofon i prvi polifoni sempler na kojem se moglo raditi nove zvukove. Ja sam u cijeloj priči bio supervizor, pomagao sam im savjetima kako će iz tehnologije izvući najbolje - kaže nam Vilović, prisjećajući se da je trebalo puno vremena da album prihvati široka masa.

Nitko nije znao gdje je Dino

- Bilo je potrebno da se preseli u Zagreb i kreće među glazbenicima, tek tad su ljudi shvatili da je riječ o nečemu novom, vrijednom pažnje. Volio je eksperimentirati, ali ne bih ga opisao kao perfekcionista, bio je tvrdoglav i, kad bi zapeo za neku ideju, gurao ju je do kraja bez kompromisa. Otpjevao je mojih pet pjesama, a 1995. je na Splitskom festivalu pobijedio s mojom pjesmom ‘Ništa kontra Splita’. Ali prije nego što je izašao na tu pozornicu, postojao je cijeli proces. Točnije, uopće nisam znao hoće li on na tu binu. Nitko nije znao gdje je Dino, nije se moglo doći do njega, pa sam angažirao našega zajedničkog prijatelja bricu da vidi je li živ. Tako mi je brico prenio informaciju da se ne brinem, da će doći na festival. Dino je došao u studio pet, šest dana prije nastupa i rekao: ‘Brico i ja smo došli na ideju da na binu izađem u kovčegu’. Rekao sam mu da dođe kako hoće, samo da dođe. No u tom trenutku nisam shvatio da on govori o mrtvačkom sanduku. Prva pomisao mi je bila da će doći u nekakvom gusarskom kovčegu s blagom, škrinji... Došao sam na festival i gledam mrtvački sanduk i mislim ‘zar je netko umro ovdje...’. I onda shvatim. Nije bilo povratka nego šuti i plivaj. Kad je počela glazba, razvalio je sanduk i počeo pjevati, to je bio šok za publiku, ali odmah su je prihvatili i ubrzo je postala himna Splita - kaže nam Vilović.

Za Dvornika kaže da je bio nepredvidiv, ali da se ponašanjem ustvari branio od ljudi jer su, dodaje, svi od njega stalno nešto tražili i često je bio pod velikim pritiskom. No album je postigao nevjerojatan uspjeh, prodan je u 750.000 primjeraka, no više od brojki njega je veselilo to što se funk počeo slušati u svim državama bivše Jugoslavije, o čemu je sanjao. Drugi album “Kreativni nered” stvorio je dodatni pritisak jer je trebalo opravdati stečenu slavu, ali uspio je, a najveći hit postao je “Jače manijače” koji je osmislio Rambo Amadeus. Nakon objavljivanja albuma krenuo je na promotivnu turneju, a dan prije koncerta u Domu sportova u Zagrebu rodila mu se kći Ella.

Treći album “Priroda i društvo” nije doživio uspjeh prethodna dva, nakon čega je postao depresivan te se odao drogama. Vraća se na scenu 1995. s hitovima “Afrika” i “Žigolo”. Za “Afriku” je 1996. dobio Porin, a u istoj konkurenciji za hit godine bila je spomenuta skladba “Ništa kontra Splita”. Potom slijedi album “Enfant terrible”, pa “Big Mamma” koji je, prema kritičarima, njegov najlošiji album. Nakon albuma “Svicky” iz 2002. Dino je napravio pauzu dugu šest godina tijekom koje je snimio film “Ta divna splitska noć” u kojem je glumio samog sebe. Tog perioda prisjeća se intendant splitskog HNK, Vicko Bilandžić, koji je tad bio mladi glumac.

Okupljao ljude i vicevima

- Nas dvojica smo se baš našla, svugdje me vukao sa sobom, a ja sam uživao u njegovu društvu. Bio je neizmjerno duhovit, iz svega je mogao napraviti dobru ‘bazu’ i atmosferu. Bili smo na filmskim festivalima u Ljubljani i Sarajevu. Toliko su ga obožavali u državama bivše zemlje da je i Gerard Depardieu morao čekati. Došli smo na završni tulum u Sarajevu, a naš taksi je po protokolu uranio, pa smo stigli u isto vrijeme kad i Depardieu. Potom su se svi zaštitari maknuli od njega jer se podrazumijevalo da prvo ide Dino. Bio je apsolutna zvijezda, Sarajlije su ga obožavale - prisjeća se Bilandžić, prepričavajući nam kako je jedno jutro uz kavu pričao viceve, a u roku od nekoliko minuta oko njega se okupilo 30 ljudi. Otkriva nam i kakav je bio tijekom snimanja filma.

- Na početku su se scene ponavljale, ali brzo je on sve svladao. Nemojmo se zavaravati, teško je glumiti samog sebe. Na kraju smo snimali legendarnu scenu s početka filma gdje on drži ritam ustima. To je snimljeno iz prvog pokušaja i to je bilo fenomenalno jer nije to bila laka scena. Zaista je vladao poslom, glazba mu je bila bitna, težio je tome da napravi nešto kvalitetno, da bude ponosan na ono što je radio. Žao mi je zbog njegove prerane smrti. Vjerujem da je još puno toga mogao dati glazbi, nije dočekao svoju i umjetničko i ljudsko zrelo doba - kaže Bilandžić dodajući kako je Dino uvijek bio u nekom osobnom “sukobu” sa Splitom koji nikad iz njega nije izašao.

- Nikad nije patio za priznanjem, ali činjenica jest da je veću slavu uživao u nekim drugim krajevima nego u vlastitu gradu. I koliko god je živio u Zagrebu, nikad se nije odrekao svoga ‘splitskog’ naglaska - ističe Bilandžić.

Nakon filma Dino je s obitelji snimio dvije sezone “Dvornikovih” u kojima je ogolio sebe i svoj život. Potom je prionuo stvaranju novog albuma, pri čemu se jako mučio. Dotukla ga je smrt oca Borisa koji je preminuo šest mjeseci prije njega.

- Puno smo se družili dok su djeca bila mala i stvarno su mi i Dani i on bili poput obitelji. Dino je mene doživljavao poput pravog frenda. Jedan poznanik prepričao je mojoj mami susret s Dinom na nekoj auto pumpi. Vraćao se iz vojske i Dino ga je pozvao i počastio pivom. Pitao ga je: ‘Odakle si, vojniče?’, na što mu je on rekao: ‘Iz Umaga.’ Dino se oduševio i počastio ga još jednom pivom i objasnio: ‘Ja ti u Umagu imam najboljeg frenda... Znaš ti koji je to čovjek, a žensko je. Nije frajer, ali ima muda najveća... To ti je Alka Vuica, znaš li je?’. Moja mama uvijek je prepričavala tu priču dečka koji se vraćao s bojišta, a igrom slučaja, on je bio sin mamine kolegice s posla. Eto, takav je bio Dino. Otvoren, jednostavan, iskren i jako dobar prijatelj. Kad je nekog volio, uvijek je bio spreman pomoći, a svoj talent je nesebično dijelio... I meni je puno pomogao. Postavio me na noge radeći s Lvkyjem na pjesmama ‘Laži me’ i ‘Otkad te nema’ - prepričava nam Alka Vuica dodajući kako je Dino imao jako visoke standarde u produkciji i općenito u glazbi. Bio je, dodala je, poseban i nevjerojatno talentiran.

'Nije bio sretan na ovim prostorima'

- Zapravo nije baš bio sretan na ovim prostorima. Mislim da je trebao otići van i raditi recimo s Princeom i sličnim vrhunskim glazbenicima. Nedostaje u svakom smislu i tko zna što je sve još mogao ostaviti za sobom. Bio je divan čovjek i umjetnik, nažalost, sklon samodestrukciji i porocima kao i većina umjetnika.To je umjetničko prokletstvo! - govori Alka.

I koliko god je pazio da nitko oko njega ne bude nesretan, Dino je često bio upravo u tom stanju. Preminuo je 7. rujna 2008., osamnaest dana nakon što je proslavio 44. rođendan. Prema toksikološkom nalazu, kobna je bila kombinacija antidepresiva, tableta za smirenje i onih protiv bolova.

Otišao je iznenada, nepredvidivo, baš onako kako je i živio, odnijevši sa sobom svu onu silnu glazbu koju je nosio u svakoj svojoj pori i neke nove ritmove koji je tek trebao stvoriti.