Delon tajnu nosi u grob: Je li zbog ucjene naručio likvidaciju svog srpskog tjelohranitelja?

Tijelo nepoznatog muškarca pronađeno je 1. listopada 1968. na odlagalištu otpada nedaleko od Versaillesa, u plastičnoj vreći, vezanih ruku i nogu. Pariška policija je na temelju otisaka prstiju i utvrđivanja prebivališta ustanovila da je ubijeni bio jugoslovenski emigrant,  Stevan Marković i da je bio blizak prijatelj francuskog glumca Alaina Delona. Nakon prve obdukcije, priopćili su da je Marković usmrćen udarcem tvrdim predmetom. Međutim, nakon ekshumacije, nova obdukcija pokazala je da je Marković ubijen vatrenim oružjem kalibra 9 mm, koje su u to vrijeme koristile profesionalne ubojice. Pariška policija je podatke o ubijenom i njegovoj vezi s filmskom zvijezdom držala u tajnosti do trenutka kada je, više od tjedan dana od pronalaska tijela, na svjedočenje pozvan i sam Delon sa suprugom Nathalie.

O cijelom slučaju tada su pisali svi svjetski i jugoslavenski mediji, a veliku rekonstrukciju je prije nekoliko godina napravio Blic. Alain Delon, koji je preminuo u nedjelju u 88. godini, je sve što zna o ovom misterioznom slučaju odnio sa sobom u grob.

Stevica Marković

Stevan Marković rođen je u Beogradu 1937. godine, odrastao je u centru grada, u Sremskoj ulici. Pripadao je ekipi iz Savamale. Kružila je legenda da nikada nije izgubio dvoboj u uličnom šaketanju i da je pedesetih godina vrijeme uglavnom provodio s društvom duž Knez Mihailove ulice, na Kalemegdanskoj tvrđavi i savskoj obali, na jazz plesnjacima i trenirajući hrvanje. Prijatelj i susjed iz Sremske ulice bio mu je Miloš Milošević, koji će ga i upoznati sa Alainom Delonom.

POGLEDAJTE VIDEO:

Pokretanje videa...

03:48

Francuski glumac Alain Delon preminuo u 89. godini | Video: 24sata/reuters

Na ljetovanje u Istru pa preko granice

Tragajući za avanturom i želeći da napusti Beograd, Stevica, kako su ga zvali, s četvoricom prijatelja krajem ljeta 1958. odlazi navodno na ljetovanje u Istru. Odatle su nekoliko dana kasnije svi zajedno ilegalno prebjegli preko državne granice. Nakon raznih peripetija u Italiji, bježanja pred policijom i prelaska preko planinskih prevoja, domogli su se Francuske i uputili ka Parizu. Stevica se utopio u sivilo emigranata iz socijalističke Jugoslavije, uglavnom svojih vršnjaka koji su preživljavali od danas do sutra. Do susreta s Delonom, ljeta 1965., proveo je sedam godina u neimaštini, snalaženjima, povremenim poslovima, najviše u fotografiranju stranih turista po Parizu.

Pričalo se da je Stevan upoznao Delona i prije 1965. na inicijativu njegovog prijatelja Miloša Miloševića, koji će 1966. u Hollywoodu pod nerazjašnjenim okolnostima okončati život u dvadeset petoj godini, u kući glumca Mickeya Rooneyja, u kojoj je pronađeno njegovo beživotno tijelo zajedno s Rooneyjevom suprugom Barbarom.

Mickey Rooney, slavni američki glumac, bio je velika dječja zvijezda Hollywooda. Supruga Barbara i Miloš Milošević nađeni su mrtvi u njegovoj vili

Miloš je 1962. u Beogradu upoznao Delona tijekom snimanja filma “Marko Polo”. Zajedno odlaze u Veneciju, zatim u Pariz, gdje će mladi Beograđanin ostati do ljeta 1964. godine kada odlazi u Hollywood nošen idejom da postane filmski glumac. Nakon nekoliko manjih uloga i emotivne veze koju je započeo s Rooneyjevom ženom, Milošević 1. veljače 1966. tragično završava svoj život u holivudskoj vili američkog glumca. Njegovo tijelo je pokopanu u Beogradu. I danas se ne zna da li je on ubio Barbaru pa sebe ili su oboje ubijeni. Smrt Miloševića mnogi dovode u vezu sa ubojstvom njegovog prijatelja Stevice Markovića.

Zorica Milošević, sestra ubijenog Miloša, prekinula je press konferenciju Mickeyja Rooneyja u Rimu i pozirala sa slikom ubijenog brata, dok ju nisu odveli zaštitari

Imao je kratku aferu s Delonovom suprugom?

Te 1965. na Miloševu molbu Delon pomaže Markoviću da izađe iz zatvora u Belgiji, gdje je dospio jer je, navodno iz neznanja, u pljačku odvezao kriminalce. Stevan dolazi na nekadašnji Milošev položaj kao Delonov tjelohranitelj. Međutim, tijekom tri godine zajedničkog života, do 1968., Stevan nije iskoristio priliku za napredovanje i usavršavanje preko Delonovih veza i utjecajnih prijatelja. Solidan džeparac koji je dobivao od Delona trošio je na kocku i klađenje na konjskim trkama i u provodima, što je bračnom paru Delon sve više smetalo. Pričalo se da je imao i kratku aferu sa Natalie, što mu Delon, navodno, nikada nije oprostio.

Tijekom ljeta 1968. njegov odnos s Delonovima postaje sve kompliciraniji. Oni žele prekinuti zajednički život nudeći mu otpremninu od prodaje stare Delonove kuće, ali Stevan želi više i postavlja uvjete koje bračni par ne želi prihvatiti. Pretpostavlja se da je to razlog zbog kojeg se upustio u ucjenu koja će ga, vjerojatno, koštati života.

Alain i Nathalie Delon u svom pariškom domu 1965.

Te nedjeljne večeri 22. rujna 1968, Marković izlazi iz stana u aveniji Messin, hoda nekoliko minuta do križanja i ulazi u taksi, crni “Peugeot 404”. Na zadnjem sjedištu čekao ga je muškarac kojeg su kasnije dva svjedoka prepoznala, ali će naknadno oni ipak promijeniti iskaze. Prvi je bio taksist, a drugi Markovićev prijatelj Uroš Milićević, jedan od ključnih svjedoka u kasnijoj istrazi i posljednji koji ga je vidio živog.

Tijekom prvog svjedočenja Alain Delon negira da je poznavao ubijenog. Međutim, policija dolazi u posed Stevanovih pisama koja je slao prijateljima i u kojima je opisivao svoje loše materijalno stanje i nezadovoljstvo bračnim parom. Pisma je slao i starijem bratu koji je živio u Jugoslaviji. Kako je otkriveno u jednom od pisama, Marković je namjeravao učiniti “nešto veliko” ukoliko mu ne budu izašli u susret. U tim pismima koja su kasnije objavljena i u tisku, moglo se pročitati da je dobivao prijetnje, a da je nezavidno stanje u kojem se našao opisivao na uopćen način, bez jasnih naznaka što je posrijedi. Bilo je jasno da je pored Alaina i Natali, u prikrivenoj formi, mislio i na tada javnosti malo poznatog Francoisa Marcantonija.

Francois Marcantoni (desno) bio je Delonov prijatelj s Korzike

Francuski novinari ubrzo su saznali da je Marcantoni, rođeni Korzikanac, bio Delonov prijatelj još iz vremena prije nego što je glumac postao slavan. Bio je član Pokreta otpora u vrijeme okupacije Francuske u Drugom svjetskom ratu i cijenjen zbog hrabrog držanja tijekom ispitivanja u zatvoru. Međutim, njegove poslijeratne veze sa različitim utjecajnim strukturama, od obavještajnih i paraobavještajnih do kriminalnih i mafijaških, pomagale su mu u različitim legalnim i nelegalnim poslovima, a u nekoliko navrata završio je i u zatvoru. To se dogodilo i kada je zbog Markovićevih pisama pozvan na ispitivanje i zadržan na duže vrijeme u policiji, a da službeno nikada nije ni bio u pritvoru.

Pored Marcantonija, uskoro je na svjedočenje pozvan i Uroš Milićević koji se predstavio inspektorima kao Stevanov blizak prijatelj. Stevan mu je nagovijestio da ide na važan sastanak i da će otići sam, ali ga je on odlučio krišom pratiti sve do ulaska Markovića u taksi u kojem ga je netko čekao.

Ubrzo, početkom studenog, Uroš nestaje iz Pariza. Nekoliko dana kasnije u jednom beogradskom dnevnom listu osvanuo je intervju s njim. Tvrdio je da mu je život bio u opasnosti jer je mnogo toga znao pa je morao otići. Reporteri i novinari iz cijele Europe uskoro će pristizati u Beograd i plaćati za intervjue sa njim.

POGLEDAJTE VIDEO:

Pokretanje videa...

00:54

Umro je Alain Delon (88) | Video: 24sata/reuters

Likvidacija svjedoka

Tih dana francuska policija intenzivno je tragala za muškarcem koji je također nestao kao i Uroš Milićević. U beogradskom tisku osvanula je fotografija uz ime čovjeka koji se zvao Miloš Milošević (kao i Miloš Milošević iz Hollywooda), poznatiji kao Miša Slovenac. Novinari su zatim objavili da se Miša Slovenac telegramom odnekud javio majci kako bi je obavijestio da je živ. Pretpostavljalo se da je on bio veza u rješavanju nesporazuma između Markovića i Delona, koji je u to vrijeme u Saint Tropezu snimao film “Bazen”.

Prema prvoj verziji, Miša Slovenac je Markovića namamio u mondensko ljetovalište u smrtonosnu zamku. Prema drugoj, izglednijoj, prijateljski ga je savjetovao da se negdje skloni i da ni po koju cijenu ne dolazi u St. Tropez. Njegova uloga u aferi je ostala nejasna; nestao je iz vidokruga javnosti i medija, ali i onih koji bi mogli da mu naude. Jedino se zna da je jedan od rijetkih iz kruga oko “afere Marković” koji su ostali živi.

U međuvremenu, Uroš iz Beograda obavještava domaću i stranu javnost da mu je Stevan dan prije nestanka skrenuo pažnju da, ako se 23. rujna ne vrati, to znači da će vjerojatno biti ubijen. Prema prethodnom dogovoru, Uroš jedno pismo šalje Stevanovom bratu u Jugoslaviju, a drugo Natalie Delon. U izjavama je bio uvjeren da iza Markovićevog nestanka stoje slavni glumac i njegov korzikanski prijatelj.

Uroš stupa u kontakt s Markovićevom djevojkom i traži da prijeđe u jedan od njenih stanova jer se bojao da bi mogao biti ubijen. Sa sobom nosi i Stevanove osobne stvari, navodno i dnevnik za koji se pretpostavljalo da je bio predmet ucjene. Odlučuje pronaći Marcantonija koji je baš u vrijeme Markovićevog nestanka bio u St. Tropezu. Pronalazi ga nekoliko dana kasnije u jednom pariškom bistrou kako bi saznao što se desilo sa Stevanom. Razgovor se, iako isprva neugodan, prema kasnijem svjedočenju Marcantonija, prijateljski okončao.

ODLAZAK FRANCUSKE IKONE Alain Delon bio je 'vražje lijep': Licem anđela izluđivao je žene

Ipak, bilo je i onih koji su tvrdili da se taj susret nikada nije desio i da ni Uroš ni Marcantoni u to vrijeme nisu bili u Parizu, već u Sen Tropeu zajedno sa Markovićem. Postojala je i teorija da je upravo Uroš bio taj koji je bio u taksiju zajedno sa Stevanom. Naknadno su pronađene povratne avionske karte na relaciji St. Tropez – Pariz, koje je koristio Uroš Milićević, a navodno ih je platio Delon.

Pretpostavlja se da je Uroš u St. Tropezu dobio instrukcije da se vrati u Pariz i pronađe Stevanova pisma, notes i dnevnik u kojem je navodno bilježio susrete koje je imao s bogatim i utjecajnim ljudima, a naročito sa ženama iz visokih slojeva francuskog društva.

Istražni sudac koji je od početka vodio slučaj, nije zaboravio da je Uroš dao izjavu u kojoj je tvrdio da je Stevan bio ubijen vatrenim oružjem i to u vrijeme prije druge autopsije kada se još smatralo da je ubijen tvrdim predmetom. Da li je Uroš znao kako je Marković ubijen, ili je tek samo nagađao, vjerojatno nikada neće biti razjašnjeno. U jednom intervjuu zagonetno je izjavio: “Zakletva koju sam dao prijatelju obavezuje me da ne kažem sve što znam”.

U prvoj polovini sedamdesetih Uroš se vraća u Francusku i daje nove iskaze policiji koji su bili u suprotnosti s njegovim ranijim izjavama. Istražni organi zaključuju da je svjedok postao nepouzdan i odustaju od njega. Ali u kolovozu 1976. policija u Bruxellesu pronalazi dva mrtva tijela u stanu koji je pripadao srpskom emigrantu. Jedan od te dvojice bio je Uroš Milićević, tada star 27 godina. Prema službenoj verziji, ubijen je u obračunu emigrantskog podzemlja, a neslužbeno se njegovo smaknuće dovodilo u direktnu vezu sa “aferom Marković.

Skandal s francuskim premijerom

Krajem 1968. godine, kada je francuska javnost već bila zasićena vijestima o Markovićevom ubojstvu, dolazi do neočekivanog obrata u istrazi. Izvjesni Borivoj Ackov iz zatvora šalje pismo Alainu Delonu kako bi mu izjavio sućut zbog smrti zajedničkog prijatelja Stevice, ali pismo ne dolazi na odredište, već završava kod istražnog suca.

Ubrzo se u igru umiješala moćna i služba sigurnosti Pete republike. U javnosti se pojavila vijest da je visoki agent tajne službe posjetio “gospođu u godinama” koja je nekada radila za ovu službu u Alžiru, i da je od nje saznao da postoje fotografije sa zabava za odrasle u kojima je glavni akter bio Stevan Marković s poznatim ličnostima. 

Već u siječnju sljedeće godine do javnosti stiže nova šokantna vijest, svjedočenje Aleksandra Markovića, koji je u istrazi rekao da je sa bratom Stevanom, Alainom i Nathalie Delon bio na ručku u društvu s Georgesom Pompidouom i suprugom. Izgledalo je da je politička karijera bivšeg premijera Pompidoua, koji se baš trebao kandidirati za predsjednika, gotova. Pompidou je kasnije izjavio da je ručak s Alainom i Natalie Delon otkazan jer je njegovu suprugu zaboljela glava.

Nakon više od pola godine, bez konkretnih dokaza o umiješanosti u ubojstvo Markovića, Marcantonija puštaju na slobodu. Istraga se nastavlja, a Pompidou pobjeđuje na predsjedničkim izborima na ljeto 1969. godine.

Delon je više puta ispitivan. “Da nije bilo mene, afera ne bi ni postojala”, izjavio je jednom prilikom. Doznalo se i da je policija nakon pronalaska tijela stigla kod Delona u St. Tropez gdje je, uz njegovo dopuštenje, prisluškivala telefonski razgovor s čovjekom koji je bio Stevanov prijatelj. Taj sugovornik je, poput Uroša, rekao Delonu da je Stevan ubijen metkom u glavu, što je obdukcija i potvrdila. Bilo je neobično što policija nikada nije potražila tog Delonovog sugovornika.

Delon je nakon nekoliko godina još jednom došao u situaciju da mu alibi ozbiljno bude uzdrman nakon što je pronađena dopisnica s njegovim rukopisom od 22. rujna, na dan kada je Stevan nestao, ubačena u sandučić baš u blizini avenije Messin gdje je živio. Istražni sudac je ustanovio da glumac tog dana nije bio na snimanju u St. Tropezu, jer je ekipa sa seta imala slobodan dan.

Gdje se tog dana nalazio Delon?

Glumac je rekao istražiteljima da je njegov prijatelj dopisnicu ponio sa sobom u Pariz i da je putovao automobilom, ubacivši je u poštanski sandučić nedaleko od mjesta gdje je on stanovao. Policija je otkrila da se Delonov prijatelj nalazio na popisu putnika koji su letjeli avionom. A tko je onda umjesto prijatelja zaista putovao avionom? Možda Delon pod drugim imenom, što zbog zaštite privatnosti poznatih i slavnih ličnosti nije bilo neuobičajeno. Na svjedočenju prijatelj se nije mogao sjetiti svih detalja na kojima je policija inzistirala i ostao je pri stavu da je ponio sa sobom dopisnicu i da je putovao automobilom.

Delon na ispitivanju oko smrti Stevana Markovića

Nakon saslušanja više stotina svjedoka ne samo da nisu otkrivene ubojice i razlozi zbog kojih je Marković stradao, već nikada nije ustanovljeno ni gdje je on otišao tog 22. rujna 1968. Nema ni čvrstih dokaza da se nalazio u St. Tropezu. Suđenja nikad nije bilo.

Jezivo upozorenje redatelju

Filmski redatelj Yves Boisset svojevremeno je izjavio:

- Nisam uspio napraviti film o ‘aferi Marković’ iako sam to silno htio i godinama skupljao dokumentaciju. Pritisci su bili toliko jaki sa svih strana da je to jednostavno bilo nemoguće. Svi dokazi bili su uklonjeni, ništa se nije moglo službeno potvrditi, a Alain Delon mi je jednom prilikom rekao: ‘Ti ćeš biti mrtav čovjek ako napraviš taj film’. To nije bila prijetnja nego konstatacija – znalo se kakav bi potres izazvalo rasvjetljavanje ubojstva u koje je bio uključen čitav politički establišment Francuske, ali i tajne službe nekoliko zemalja. Opasno - pisao je Blic.