KAZALIŠNI GENIJ iza njega je 100 glavnih uloga, 50 režija, a 42 godine vodi svoj Histrion. S Tuđmanom su ga svi izbjegavali jer su bez njega ‘mirno spavali’
PROŠAO SVE
Buran život osebujnog Zlatka Viteza: Bio sam veliki problem
U mom burnom životu bilo je svega, prijatelja i neprijatelja, polemika, sukoba mišljenja, raznih sistema vlasti. U bivšoj državi umjetnici su imali dignitet, danas se sve srozalo, ni jedna profesija ga nema. Sve je poniženo, umanjeno, nitko, kao, ne vrijedi, kaže Zlatko Vitez (67).
POGLEDAJTE VIDEO:
Pokretanje videa...
02:23
Živimo u vremenu u kojemu se, dodaje, nitko i ništa ne prizna. Ljudi, smatra, polazeći od sebe, razmišljaju ‘ja nisam ništa napravio pa zašto bi njemu priznali?’. Glumac i redatelj ne pristaje na to jer je napravio čuda. Sagradio je kazalište, nitko mu ga, ističe, nije dao. Napravio je i Opatovinu, odigrao je 100 glavnih uloga, napravio 50 režija, 20 kazališnih adaptacija, 42 godine vodi kazalište. Njegova fascinacija kazalištem i glumom počela je u najranijoj dobi.
Vitezov otac lijepo je govorio “Balade Petrice Kerempuha” a Zlatko je uz njega učio. Te balade su ga privukle kazalištu. Već u drugom gimnazije pripremao se za Akademiju.
– Roditelji se nisu protivili izboru profesije, problem je bio samo kako platiti studij u Zagrebu. Imao sam studentski kredit, statirao i igrao manje uloge u kazalištima, a radio sam i fizičke poslove, prenosio sam kruške, jabuke, svašta – kaže Vitez.
Prvu profesionalnu ulogu odigrao je na Dubrovačkim ljetnim igrama, 1969. u predstavi “Ljubovnici” u režiji Joška Juvančića. Još kao student je igrao u Gavelli, pa je angažman u tom kazalištu bio logičan slijed. Među brojnim dobivenim nagradama izdvaja onu Fonda Miroslava Krleže za populariziranje djela. Potpisao mu ju je predsjednik žirija, Ranko Marinković, koji je u to vrijeme, priča Vitez, bio uz bok Miroslavu Krleži.
Imao je samo 24 godine kad su mu stavili vrući kesten u ruke i očekivalo se da povede kazališni pokret. S Histrionom je “Domagojadu” napravio 1975. i bila je proglašena najboljom predstavom SFRJ.
- Tada su krenuli i politički obračuni s Histrionom i sa mnom kao glavnim vođom. Smetala su ih moja prijateljstva s nacionalistima. U to vrijeme to je bila najgora optužba, a ja doista jesam zvao Gotovca, Savku, Tripala i Tuđmana na sve moje premijere. I bio sam jedini – govori Vitez.
Da nije bilo tih druženja, više bi ga, dodaje, bilo i na filmu i na televiziji. Hrvati su, smatra, “velike pi.....”, poznati po tome i danas. Počeli su ga izbjegavati razmišljajući “zašto bi imali probleme s njim, kad bez njega mogu mirno spavati”. Sve Vitezove predstave imale su nacionalni naboj. Kad su tražili prostore po Zagrebu da igraju “Domagojadu” ili “Krnjeval” odgovarali su im da nema slobodnih termina, novca...
– Današnji demokrati bili su kuš kad su se hapsili hrvatski intelektualci, ja nisam. Nikad nisam mario za te policajce duha nego vozio po svom. S takvim stavom smo došli i do 1986., kad smo u Zagrebu napravili Opatovinu. I onda su prognozirali da neću uspjeti, a publika 32 godine hodočasti na Opatovinu – priča Vitez.
Iz Gavelle je dvaput odlazio. Prvi put, 1980., zbog Histriona, a drugi put zbog politike. Bio je istaknuti član Gavelle, nosio je repertoar. Histrionska premijera “Oluje” kolidirala je s gostovanjem Gavelline predstave “Kraljevo” na Ohridu. Žarko Potočnjak i Vitez našli su si zamjene, no kazališni savjet je bio neumoljiv. Zato su Vitez i Potočnjak dali otkaz. Vratili su se tri godine kasnije kad je Petar Veček došao na čelo kuće.
Uz Tuđmana kad su se svi micali
Predsjednik Tuđman izuzetno ga je cijenio. Kad su kazališta redom tražila pokroviteljstva rekao je svom savjetniku Danijelu Bućanu da bi samo Vitezu dao pokroviteljstvo, ali je predsjednik pa mora svima.
I danas se prepričava kako je Sabor nazvao kokošinjcem. Ljudi mu i nakon 20 godina kažu “Dobro ste im rekli ono za kokošinjac”. Tuđman je stao uz njega i na jednom ručku kazao “Dobro im je rekao”. Dok je bio ministar kulture zalagao se da se Rade Šerbedžija vrati u Hrvatsku.
– Rade je 1986. otišao raditi u Suboticu jer mu se raspao brak. Tamo je našao ljubav svog života i ostao.Teško je primio raspad Jugoslavije jer je bio i ostao Jugoslaven. Ja sam pak bio hrvatski nacionalist. Bilo je okršaja među nama, ali nikad nismo prešli granicu tolerancije nakon koje više nema razgovora – priča Vitez.
Radeći “Krnjeval” 1976. morao je znati štošta o pokladnim običajima svih dijelova Hrvatske. Savjetovali su ga da pomoć potraži u Institutu za narodnu umjetnost, kod današnje supruge Zorice.
– Nisam joj hofirao, nisam ja taj tip. Nisam Potočnjak, on je hofirant. Ne sjećam se više kako smo se zavoljeli. Dogodilo se i traje do danas. Imamo dvije unučice, Emu i Iru koje po kući vole glumiti, ali viču da neće biti glumice. Vodim ih u Kazalište lutaka, u Trešnju, idu i sa školama. Idu na ples, ritmiku – ponosan je Vitez.
Dosljedan
Ovi današnji demokrati su svi bili kuš kad su se hapsili hrvatski intelektualci, ja nisam. Nisam mario za te policajce duha nego sam vozio po svom
Poštuju se
Šerbedžija je Jugoslaven, a ja hrvatski nacionalist. i danas smo prijatelji
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
