Božica Šerfezi: Naš Ivica nam i nakon deset godina silno fali

Zlatni dečko nekadašnje estrade, Ivica Šerfezi, za sobom je, osim pjesama koje se i danas vrte na radiopostajama, ostavio suprugu Božicu, njihove dvije kćeri Sanju i Ana-Mari te četvero unuka, Saru i Bornu te Niku i Korinu. Šerfina udovica kaže kako je i deset godina od njegova odlaska teško živjeti bez njega.

- Još uvijek, svaki dan, budem fokusirana na njega i našu priču. Upoznali smo se kao gimnazijalci, ja sam imala samo 16 godina, a on tek tri više. Još čuvam sve njegove ploče, nagrade. Svako malo ih gledam i svaki put kao da proživljavam sve ispočetka. Ne slušam njegove pjesme, samo jednom sam pokušala. Mislila sam da ću moći, ali nisam. Ne palim ni radio koji je još na njegovoj strani kreveta. Ivica ga je jako volio slušati. Sjećanja, emocije.... sve se vrati kad ga slučajno čujem na nekoj postaji ili kad se nađem s našim zajedničkim prijateljima - kaže Božica Šerfezi.

Htio je biti nogometaš, a postao je velika estradna zvijezda

Sa slavnim pjevačem bila je 42 godine, a ni jednom se, dodaje, nisu posvađali.

- Ama baš nikad. Ni kćeri mi to ne vjeruju, ali doista nismo. Kad bi se u zraku osjetila napetost, jedan bi popustio. I tek kad bi se strasti stišale, kad više ne bi bilo iskrica, sjeli bismo i razgovarali u miru. Ali s njime se nije ni moglo svađati jer on to naprosto nije znao. Volio je ljude i beskrajno im vjerovao - dodaje Božica.

Šerfezi je u svakom intervjuu isticao koliko mu je važna obitelj. Bio je zaljubljenik u sport i glazbu, ali ipak, važnije od svega bile su mu njegove kćeri i supruga.

Kao dječak je htio biti nogometaš. Proricali su mu sjajnu karijeru, no sputavala ga je visina. Osim toga,bio je poput magneta za protivnike i često fauliran. Kako nije odrastao u izobilju, tijekom praznika je bojio ogradu teniskog terena na Šalati. I tu su se rodile čak dvije ljubavi. Često je ponavljao kako je kao mladić bio zaljubljen u tenis i ondašnju prvakinju Božicu Martinec.

- Ona se sada zove Božica Šerfezi, a naša kuća puna je teniskih trofeja, pehara, plaketa. Božica je dva puta osvojila naslov prvakinje Jugoslavije i sedam puta Hrvatske - ponosno je uvijek isticao Ivica Šerfezi.

Božica još pamti zgodu s Visa, gdje je Ivica tada služio vojni rok. Pred njom je bilo prvenstvo Hrvatske, a umjesto da trenira, Božica ga je posjetila, kupala se i sunčala.

'Nakon što je otišao, dvije godine sam čekala da dođe s nastupa'

- Pokušala sam mu reći da se moram vratiti, trenirati, a njemu je to bilo strašno. Jedva je čekao da dođem, a ja mu govorim da moram doma trenirati tenis. Otišla sam, a Ivica to nikad nije zaboravio. Spočitnuo mi je i godinama poslije - prisjeća se.

Deset godina nakon njegova odlaska, sjećanja su, govori, presvježa. Tijekom iznimno uspješne karijere Ivica je često izbivao od kuće, a ona ga doma čekala. Otišao je, dodaje, naglo i nitko zapravo nije vjerovao da će se to dogoditi.

- Bili smo sigurni da ćemo pobijediti bolest. Nakon što je otišao, i dalje sam ga dugo čekala da dođe s nastupa. Barem dvije godine. Kako je vrijeme prolazilo, postala sam svjesna da ga više neću dočekati. Ostala je praznina, no nastavila sam sa životom - kaže Božica Šerfezi.

Godinama je sa suprugom igrala golf, tenis, pratila ga po njegovim turnejama, a kad je ostala sama, vratila se tenisu.

- Igrala sam kao nikad prije. Ivica i ja bili smo partneri i u životu i u sportu. Na teniskim terenima nekada i protivnici. Da nije bilo tenisa, ne znam kako bih preživjela njegov odlazak - govori.

Oboje su voljeli igrati i golf, a na turnire su nerijetko vodili i kćeri Sanju i Ana-Mari. I dok je roditeljima to bio hobi, Sanja je 12 godina bila državna reprezentativka i trostruka prvakinja Hrvatske u golfu. Obje ga pamte kao blagog oca.

- Puno je putovao, imao velike nekolikomjesečne turneje, a kad bi se vratio, uvijek je bio dobre volje. Nas dvije nismo radile popise, niti izmišljale što će nam donijeti, ali nikad se nije vratio bez dara - prisjeća se mlađa Ana-Mari.

Unuka Borna, dok putuje na more, voli pjevati djedove pjesme

Šerfezi ni jednu kćer nije poticao na pjevanje jer je mislio da je to za ženu vrlo zahtjevna profesija, posebice ako želi imati djecu i obitelj. Ana-Mari je danas inženjerka biotehnologije, magistrirala je marketing i cijeli poslovni vijek je u kozmetičkoj industriji. Baš kao i njezin otac, puno putuje. Starija Sanja, diplomirana je ekonomistica i radi u HZMO-u. Za razliku od majke, njih dvije ponekad poslušaju očeve pjesme i hitove.

- Tatu pamtim samo po dobrome i još nam jako nedostaje. Bude trenutaka tuge, onda se natjeram da odmaknem misli. Slušam njegove pjesme kad sa sinom Bornom idem na put. Imamo CD s njegovom veselom glazbom pa Borna obično kaže: ‘Stavi dedu’. I onda pjevamo na sav glas - kaže Sanja.

Ani-Mari je otac bio velik uzor. Pamti ga po pozitivi, dobroj atmosferi koju je širio gdje god je bio, ali i po ambicioznosti.

Supruga mu je na turneje po Rusiji nosila hranu

- Fasciniralo me što u karijeri nije otkazao nijedan koncert. Imao je vrtoglavice, temperature, ali uvijek bi izašao na binu. Iako bude sjete kad pustimo njegove kasete ili ga čujemo na radiju, fokusiram se na lijepe stvari koje smo doživjele s njim. Pamtim naša jako lijepa putovanja, kad smo kao obitelj obilazili New York, Disneyworld, Bahame. Bili su to divni trenuci samo za nas - prisjeća se Ana-Mari.

Iako su se u vrijeme njihova odrastanja itekako mogle praviti važne i govoriti: “To je naš tata!”, djevojke to, govori Božica Šerfezi, nikad nisu izrekle. Od malih nogu učili su ih da su svi ljudi isti. Šerfezi ih je često vodio sa sobom na nogomet, koji je igrao u Maksimiru. Nikakvo isticanje, dodaje Božica, nije dolazilo u obzir.

- Bio je jako nježan prema kćerima, kad nije bio na nastupima, bio je potpuno posvećen obitelji - prisjeća se Božica, koja se na svakoj velikoj turneji pridružila suprugu. Ivica je to, dodaje, uvijek tražio od nje.

- Htio je da budem s njim kako bi na neki način presjekli njegovo višemjesečno izbivanje od doma. Odradio bi prvi dio turneje, onda tjedan ili dva proveo sa mnom, pa bi s lakoćom završio. Brojio je dane do povratka, jedva je čekao vratiti se doma. Na tim je turnejama i nastradao. U Rusiji tada nije bilo hrane, ja sam svaki put sa sobom nosila srijemske, čajnu. Kad bi se s koncerta vratili u hotel, restoran bi bio zatvoren, nisu imali što pojesti - priča Božica.

Zadnji je nastup, osam dana prije smrti, imao u Dubrovniku

Dok priča o suprugu, glas joj ni u jednom trenutku nije zadrhtao. No u svakoj njezinoj riječi osjeća se ljubav prema Ivici. Bio je, priča, čovjek koji je oko sebe širio dobro raspoloženje, iz njega je izlazila pozitivna energija. Ni jedan golf-turnir nije se mogao završiti ako Ivica nije sve zabavljao.

- Previše se davao, ali drugačije nije znao. Ili 100 posto ili ništa. Imao je jako pošten odnos prema publici, obožavao je ljude i bezgranično im vjerovao - ističe Božica, koja do danas nije skinula njegov vjenčani prsten. Otkad su se vjenčali, njegov je prsten na njezinoj ruci,

- Moj je puknuo jer sam ga negdje zakačila i skoro ostala bez prsta. Ivica svoj nije nosio pa sam uzela njegov. Dopustila sam da ga ne nosi, ali tražila sam da mi da svoj. Nikad ga nisam skinula, niti hoću - kaže Božica, koja je voljenog supruga izgubila na svoj rođendan prije deset godina, 28. svibnja 2004. Naime, u veljači te godine Ivica je saznao da ima malignu bolest. Borbeni pjevač u ožujku je počeo s liječenjem, a u travnju je već opet pjevao. Osam dana prije smrti u Dubrovniku je s Dagmar Frederic imao zadnji koncert. I taj je put dao sve od sebe, nitko od posjetilaca nije slutio što se događa s njihovim omiljenim pjevačem. Otišao je naglo, no i danas ga mnogi i te kako pamte.