Baletnim prvakinjama splitskog HNK obitelji su u Ukrajini: 'Uoči predstave strah, suze i nemoć...'

Eva Karpilovska i Irina Čaban Bilandžić, prvakinje baleta u splitskom HNK, u gradu pod Marjanom žive više od desetljeća. Irina je zasnovala i obitelj, u braku je sa splitskim glumcem Vickom Bilandžićem, no obje su rođene i odrasle u Ukrajini. Eva je iz Kijeva, a Irina iz Odese. U Kijevu i Odesi ostale su im obitelji, prijatelji i kolege. S Evom i Irinom našli smo se u četvrtak oko podneva u pauzi između probi za večerašnju predstavu “Mozart à 2 & Don Juan”. Eva, sitna djevojka krupnih očiju, u jednom dahu priča nam strahote koje njeni i ona prolaze. Dok pričamo s njom, na mobitel joj stalno pristižu poruke. Obitelj, prijatelji i kolege iz Ukrajine javljaju joj što se događa u domovini.

POGLEDAJTE VIDEO:

Pokretanje videa...

04:14

Ukrajinci iz Kijeva pobjegli u Lavov | Video: KanalRi

- Nisam baš najbolje. Teško je raditi u takvoj situaciji. Zato što je u pitanju tvoja obitelj. Previše razmišljam, mislim da ponekad znam više informacija nego oni.

Oni su nekako mirniji. Ja kad s njima pričam, oni mene smiruju. A ja, ok, pokušavam, ali ponekad i suza pobjegne, ovisno o danu, ovisno o informaciji - kaže Eva.

Sa svojima se čuje dva puta dnevno.

- Čujemo se u točno određeni sat. Zato što moraju čuvati bateriju mobitela. Majka živi s bakom kraj Kijeva i tamo baš nema signala otkako je počeo rat. Rodbina mi je isprva bila na okupu kod bake, no sad su svi po kućama. Teta se vratila u jedan dio grada, a sestra u drugi. Sestra je danas išla u sklonište, prvi dan - govori Eva.

Osjeća se, kaže, užasno.

- Još mi rodica ima dvije curice. Male su, nemaju ni deset godina. Užasan osjećaj. Čula sam se i s kolegom iz Harkiva, gdje imam dosta prijatelja, tamo je najgore stanje zasad. Bombardiraju ih, kažu mi da je u Harkivu jedna žena rodila blizance. Roditelji su nastradali pa sad blizancima traže skrbnike - govori Eva. U Kijevu je zadnji put bila još u kolovozu.

- Šetala sam tim ulicama gdje danas padaju granate. Ja vidim to sve, ali meni to ne ulazi u glavu. Kako je rekla moja rodica: ‘Vjerujem i ne vjerujem’. Zato što je to nerealno. U 2022. godini. Ok, šuškalo se o tome, ali tko je mislio da će do toga stvarno doći - kaže Eva.

Baletnu školu završila je u Kijevu.

- Meni je puno kolega sad u Rusiji. Većina je u šoku jer su im obitelji isto u Ukrajini. Neki šute da ne bi izgubili posao, naprimjer, neki su dosta jaki da javno kažu da su za mir. Ima Rusa koji su velika podrška. Ja ne krivim Ruse. Ja krivim samo jednu osobu i vlast koja to podržava. I nadam se da će to što prije završiti. Zato što je to katastrofa. Ja ne znam što reći. Patriot sam, ja ne mogu govoriti Rusi su krivi jer gledam na moje kolege Ruse, pa nisu oni moju obitelj napali. Nadam se da postoje Rusi takvog mišljenja. U ratu su uvijek dvije strane. Ali nas napadaju. Ukrajinci nisu došli u Rusiju i ne bombardiraju bolnice, hitne pomoći, stambene zgrade... - kaže Eva.

Razmišljala je obitelj dovesti u Split, no sad je, kaže, već preopasno.

- Pogodili su željezničku stanicu. Strah me da granata ne pogodi auto ili autobus. Ima takvih slučajeva. Zasad smo odlučili da ostanu gore. Ako dođu Rusi na vlast, svim snagama ću ih pokušati dovesti tu - kaže Eva.

U Splitu živi i radi 12 godina.

- Majka mi je rekla da je sretna da sam u mirnoj državi i da radim. Što se tiče karijere, dobila sam puno nagrada i imam dobar status tako da sam zadovoljna. Prve dvije godine je bilo teško, no onda sam ojačala - priča Eva.

Večeras nastupa u predstavi “Mozart à 2 & Don Juan”.

- Dosta je teško raditi. Tijekom proba stalno mi stižu poruke. Pokušavam se koncentrirati na posao, pokušavam ne čitati sve, jer ima dosta i lažnih vijesti. Ali da, smanjila mi se koncentracija. Iako pokušavam biti profesionalac jer nitko nije kriv što mi je takva situacija. Posvećujem tu predstavu Ukrajini i mojoj obitelji - kaže Eva. Prvih nekoliko dana napada nije spavala.

- Nisam ni jela. Sad pokušavam jesti. Majka mi kaže: ‘Bože sačuvaj, pa hajde, pojedi nešto’. Smanjio se apetit jer veliki je to stres. Nadam se za cijelu Europu, za cijeli svijet da će ovaj užas prestati što prije. Zato što atomske bombe nisu rješenje - kaže Eva.

Kolege su joj velika podrška.

- Svi su stalno pored mene, zagrle me, pitaju ako mogu pomoći. Ali ako ja ne mogu pomoći, ako ne mogu dovesti obitelj tu... Zasad ništa od toga, vidjet ćemo kako će biti. Imam kolegu iz Moldavije koji bi mogao doći na granicu i javio mi se jedan kolega s kojim sam se samo jednom upoznala, iz Poljske je, da ih može dočekati na granici, odakle mogu na avion sjesti i doći tu. I vi ste prošli rat. To je užas. Povijest ne uči ljude ništa. Žao mi je da se ljudi nisu probudili nakon korone. I to sve u 21. stoljeću. Užas. Moja baka preživjela je 2. svjetski rat. Uvijek mi je govorila da nikad više u životu ne želi da bude rat. Ona kad jede sve pojede s tanjura zato što je dijete rata i navikla je tako. I eto. Uvijek je htjela da ja sve pojedem. A sad, eto - priča Eva dok joj se oči pune suzama.

Za stol sjeda Irina koja uzima čašu vode koju nije ni taknula.

- Kako se osjećam? Iskreno, teško. Mislim da nikad u životu nisam osjećala nešto slično onome što sad prolazim. To su i strah i nemoć, ti si tu, oni su tamo. Uz to, još mi nastavljamo raditi. Nije mi do plesa i predstava, ali pokušavam se sabrati, pokušavam ostati mirna jer panika ničemu ne vodi - govori Irina.

U Odesi su joj roditelji, mama, tata, baka malo dalje u predgrađu, ona ne želi ići iz svoga doma.

- Cijeli dan se čujemo preko poruka. Kad vidim da se nešto opasnije dogodilo, odmah ih zovem. Čak imam osjećaj da mi je puno gore, iako mi je to glupo reći, ali osjećam se nemoćno. I tu nastupa panika. Prva tri dana pokušavala sam umjereno pratiti sve, ali sam shvatila da mi je još gore jer onda me hvata panika jer ne znam što se događa - kaže Irina.

I ona je razgovarala sa svojima da ih dovede u Split.

- Malo je komplicirano. Mama ne želi doći jer baka ne želi doći. Mama i tata bi već došli, pet puta su već bili kod mene, uvijek putuju autom, ne vole avione, znaju put. Ali ne žele ostaviti baku. Sestra mi ima djecu, razmišljala je bi li došla, ne zna još ništa - kaže Irina.

Najveća podrška joj je suprug.

- Jako me podržava. Prvi je odmah, i prije nego što je sve ovo počelo, jer malo više prati politiku, prošao je te strašne stvari u Hrvatskoj, odmah rekao: ‘Dođite’. Sam ih zove: ‘Dođite, dođite, ne bojte se’. Komplicirano je. Kolege su isto velika podrška - govorinam Irina.

Teško se koncentrira na probe.

BOGATAŠI SKUPLJAJU MILIJUNE Mila Kunis: 'Ponosna sam što sam Ukrajinka! Nema mjesta za ovu nepravdu, podržimo ih'

- Na momente zaboraviš. Ali ne uspiješ svaki put, pogotovo kad je neka emotivnija glazba. Ima i suza. Kolega Ivan Boiko i ja, koji je isto iz Odese, skupa imamo jedan duet i baš je malo teško - kaže Irina i nastavlja:

- Nitko nije vjerovao do kraja da će rat početi. Do zadnjega su trena mislili da će zdrav razum pobijediti. e možeš samo tako doći i srušiti sve. A tek djeca kojoj će to sve ostati u glavi.

U Splitu živi 16 godina.

- Nisam imala plan ostati odmah. Došla sam na poziv jednog pedagoga iz Ukrajine, na jednu sezonu. Odgovarali su mi uvjeti rada i života, a onda su krenule dobre uloge i predstave te nisam vidjela smisla ići dalje. Imala sam 21 godinu, bilo mi je bitno raditi svoj posao koji volim. Zahvalna sam za sve. Sad imam i dijete, ima sedam i pol godina, prvi razred ide. Jedina želja, mislim svih, je sad da to stane. Teško spavam, nema tu ni sna. Stalno se budiš. Nema tu mira. Probudiš se od zvuka poruke. Kad stigne neka poruka, mislim da je netko moj. Bit će sve ok, mora biti. Hvala svima na podršci - zaključuje Irina.