'Čim smo ušli i pokazali karte, cure na ulazu su izvukle nekakvo crveno zvonce i počele drndati njime, govoreći: VIP! Odjednom se kraj nas pojavio čovjek u crvenoj livreji', opisao je u objavi glumac
Asim Ugljen o iskustvu u Parizu: 'Došao sam na fini striptiz, a završio na kazališnoj predstavi'
Glumac Asim Ugljen (38) s pratiteljima na Facebook profilu podijelio je jednu zanimljivu priču iz Pariza i potpuno ih oduševio. Naime, Asim se u Francusku uputio sa suprugom Martom povodom njihova 'medenog mjeseca'.
POGLEDAJTE VIDEO
Pokretanje videa...
U podužoj objavi, koju prenosimo u cijelosti, glumac je opisao zašto mu je odlazak u Pariz bio toliko bitan i koja lokacija je bila neizbježna na njihovom putovanju.
- Kada sam bio dijete, često sam obitavao kod bake i djeda. Moj pokojni djed Zorislav je bio vrsta erudita i intelektualca kakvi danas više ne postoje. Pričao je hrpe jezika tečnije negoli danas mi pričamo hrvatski, nikada nije izašao iz kuće bez šešira i štapa, družio se s Ujevićem, svađao s Krležom, uveo Georgija Para u režiju, pisao i prevodio na hrpi tih jezika i bio je ekstremno otvoren čovjek. Barem prema meni, drugi ga pamte kao zajebanog tipa - započeo je Asim u objavi pa nastavio:
- Nekoć davno, kada sam imao nekih sedam ili osam godina, gledao je nekakav film, pseudo dokumentarno-glazbeni film o nekakvoj ženski iz francuske provincije koja dolazi u Pariz i želi postati plesačica u Crazy Horseu. Sjeo sam kraj njega i pitao ga što to gleda. Rekao mi je da gleda taj francuski film o toj nekakvoj curi koja želi postati plesačica u Crazy Horseu.
"Kaj je to Crazy Horse, Dudo?"
Zvao sam ga Dudo, jer kao dijete nikako nisam mogao zapamtiti da se kaže djed, pa sam ga zvao Dudo i na kraju su ga svi, uključujući i vlastitu ženu tako zvali.
"To ti je jedan slavni kabaret klub u Parizu."
"Kaj je to kabaret?"
"Sjedni i gledaj, obrazovat ću te."
Pariške crtice. Kada sam bio dijete, često sam obitavao kod bake i djeda. Moj pokojni djed Zorislav je bio vrsta...
Objavljuje Asim Ugljen u Ponedjeljak, 3. siječnja 2022.
I tako smo nas dvojica sjedili i gledali taj film, a on mi je cijelim putem prevodio s francuskog i objašnjavao kako i zašto je nastao Crazy Horse, što to točno jest i objašnjavao mi igre riječi i prenesena značenja. A ta cura se cijelo vrijeme mučila i upirala iz petnih žila da postane plesačica. Film nije bio erotiziran niti najmanje, bila je to drama suštinski, o teškom školovanju za plesačicu i njenim mukama da postane to što je oduvijek htjela. Na kraju ona uspije postati plesačica i ostvariti karijeru u Crazy Horseu. Kada je film završio, djed mi je objasnio tko je bio Alain Bernardin, zašto je osnovao Crazy Horse i kako to sve skupa funkcionira.
- Rekao sam mu da ću jednom otići u Pariz i pogledati taj show. Smijao se i rekao mi da se nada da hoću. Dude nema već godinama. Ali ja nikad nisam zaboravio tu večer. I kada sam odlučio napokon otići u Pariz, znao sam gdje MORAMO otići. U Crazy Horse, naravno. Prije hotela, prije avionskih karata, prije svega, prvo sam odlučio uzeti karte za Crazy Horse. Ali, avaj, skoro sve karte su bile rasprodane mjesecima unaprijed. Doslovno u terminima kada sam planirao ići u Pariz nije bilo skoro ništa slobodno. No, našao sam jedan prazan stol u tjednu kada smo trebali biti dolje. To jest, gore. Ali, avaj, to je bio najskuplji stol. VIP, full service, s canapeima i šampanjcem, najbolji stol u cijelom lokalu. Centralni, s najboljim pogledom. Razmišljao sam ravno sekundu i pol i stisnuo kupi. Jednom u životu čovjek ide u Pariz na medeni mjesec, pa ako već idemo u Crazy Horse, neka bude na nivou. Ionako nisam osoba kojoj novac predstavlja neko bitno zadovoljstvo.
- Sredili se Marta i ja, kao gospodin i gospođa, čak sam joj kupio haljinu baš za Crazy Horse, jebemu, kad si gospodin, budi gospodin do kraja i krenuli put Crazy Horsea. Čim smo ušli i pokazali karte, cure na ulazu su izvukle nekakvo crveno zvonce i počele drndati njime, govoreći: VIP! Odjednom se kraj nas pojavio čovjek u crvenoj livreji, poput nekakve elegantne verzije komandanta Marka, s tim crvenim plaštem na sebi. Suštinski, naš lakej za tu večer. On nam je skinuo kapute, odnio ih u garderobu, klanjajući se i pokazujući rukom kuda da idemo i odveo nas do našeg stola. Bogme, bio je to stvarno najbolji stol u lokalu. Centralni, tako je bio položen da nitko ne može sjesti ispred tebe i da vidiš show iz najboljeg kuta. S canapeima i šampanjcem kojeg sam ja doslovno izlio u sebe. Ne samo da smo imali najbolji stol, svog lakeja i ne samo da sam imao najboljeg komada u Parizu sa sobom za stolom, nego smo imali i tu ludu sreću da nam program otvori George Bangable. George Bangable je pariška gay verzija Freddieja Mercuryja.
'Pljeskao sam iz petnih žila'
- I bullshit you not. Tip izgleda kao Freddiejev mlađi brat i jedan je od najboljih showmana koje sam ikada igdje gledao. To kako on pjeva, namiguje i šalje puse, utegnut u svoje šljokičasto odijelo je bilo apsolutno genijalno. To kako se zaje*avao i podje*avao publiku je dovodilo do histeričnog smijeha. A kada je došao do nas i namignuo mi, pljeskao sam mu iz petnih žila, a bogme i namignuo i poslao mu pusu, na što se on oduševio. Nakon Georga, počeo je show. Moram priznati da sam očekivao vrlo estetiziranu verziju striptiz kluba. A ovo nije imalo veze s time. Ovo je bila kazališna predstava sastavljena od hrpe etida. I to kakva predstava! Jedan od etida je čak bila lutkarska, žena je radila animaciju dijelova tijela (to vam je lutkarstvo i jedna od prvih stvari koje učite na studiju lutkarstva) s UV svijetlom i bila je maestralna. Da, one su skoro pa skroz gole, prekrasne i sve izgledaju skoro pa isto.
- Alain Bernardin je imao stroga pravila o tome kako njegove plesačice moraju izgledati, u vidu mjera i proporcija. Da ga citiram: "Moje plesačice nisu onako voluptne kao one u Moulin Rougeu. Moje plesačice su ženstvene, po pariškim standardima, a ne američkim. Kada se moja plesačica obuće u muškarca i stane u polumrak, vama mora biti jasno da je to žena. Moje plesačice su žene u punom smislu te riječi". Tako da one sve imaju jednako duge noge, jednako okrugle guzice i jednako okrugle sise, koje su sve relativno male. Kada stave perike istih boja, nemate pojma koja je koja. A to kaj te žene izvode je out of this world".
- To je takav profesionalizam kakav rijetko kada viđate. Došao sam na fini striptiz, završio na kazališnoj predstavi koje koristi elemente gimnastike, plesa, baleta, svega što vam može pasti na pamet. Uz najbolju rasvjetu koja postoji na svijetu.Pljeskao sam kao rijetko kada dotada. A budući da je skoro sve bazirano na bojama i igri svjetla i sjene, ta golotinja ti postane jasna. Nisu one gole zato kaj su zgodne, pa da uživamo u pogledu, nego su one gole zato kaj ta svjetlost i sjene i boje igraju na njihovim golim tijelima. Ovo je bio show gdje golotinja ima svakog smisla. Štoviše, ne bi bio niti upola dobar da nisu tako polugole.
- Kao što sam ne jednom rekao, rođen sam pod najsretnijom zvijezdom na svijetu, tako da je jedna od točaka bila i etida Mr. Fantastica, koji je najbolji break dancer na svijetu i koji je slučajno bio guest star tu večer. To što je on izveo je najbolja plesna etida koju sam ikada u životu vidio. Toliko tehnički savršena, toliko nevjerojatno humoristična, da sam doslovno plakao od smijeha, trbuh me bolio koliko sam smijao njemu na tom stageu. Rijetko kada u životu sam pljeskao izvođačima kao tu večer.
- Ovo je bio jedan od najboljih live showova koje sam ikada gledao. Kažem vam, Marta i ja smo to gledali kroz prizmu ljudi koji žive od odlazaka na stage/pred kameru, pa smo to i gledali malkoc drugačije od većine ljudi tamo. I ta vrsta profesionalizma i vrhunskog kazališta nas je osupnula. Malo je reći da smo bili oduševljeni. Bilo je maestralno.
'Svaka lipa se isplatila, ponovit ću ovo'
- Da ne govorim da smo imali najbolji pogled, cugu i klopu i da smo se osjećali kao jebeni knez Rainer i Grace Kelly, kako su se ponašali prema nama. Svaka lipa plaćena za ovu večer se višestruko isplatila. Štoviše i dapače, sljedeći put kada odem u Pariz, idemo opet u Crazy Horse i opet ću uzeti isti stol, jer majke mi, vrijedi svake lipe. Doslovno. Nije ni čudo da je to mjesto opstalo preko 70 godina i da su karte mjesecima unaprijed rasprodane. Tako bi kazalište trebalo izgledati. Profesionalizam non plus ultra.
- Piše na pamfletu da predstava traje 1:27. Pitali smo se zakaj piše 1:27, a ne 1:30, pa uvijek se nešto može dogoditi, kako možeš u minutu točno znati. Od samog početka do kraja je prošlo točno 1:27. U sekundu. Jebote. Odete li u Pariz, Crazy Horse vam je pod mus.
- A u sljedećem tekstu ću vam objasniti zašto nemojte ići u Moulin Rouge i zakaj je to najgora prevara na svijetu. Pljuc, odmah se iživciram kad se sjetim kako je Moulin bio GROZAN. Pogotovo nakon što prvo posjetite Crazy Horse. Nakon toga otići u Moulin Rouge vam je kao da s kur*a od 25 centi sjednete na pimpek od 4 centa. Kakogod, Crazy Horse je nešto što najtoplije preporučujem svima koji odu u Pariz. Jer vam neće biti žao niti jedne lipe. A ja imam novu stvar na bucket listu. Režirati u Crazy Horseu. I svega mi, hoću. Crazy Horse, mon amour!