Arsen Dedić bio je naš Fellini, a njegovo djelo mu je omogućilo život vječni: 'Bio je baš poeta'

Da je poživio, sad bi imao 86. Ali Arsena nema, već punih devet godina. Iza njega zjapi provalija koju nitko ne može popuniti. Taj čovjek, koji je cijeli život proveo na surovom tržištu, bez stalnog posla, bez sigurne plaće, svojom voljom ovisan samo o svojoj muzi, svojoj muci i svome trudu, bio je umjetnički kralj Mida. Što god je dotaknuo, pretvorio je u zlato. 'Zamijenit ću te gorim', pjeva Natali Dizdar u najvećem hitu karijere, 'namjerno, namjerno, jer srce ti je trošno, bezmjerno…'

DEVET GODINA BEZ VELIKANA Obitelj Arsena Dedića svirat će njemu u čast : 'Radujem se što ću nastupiti za svoga didu...'

Natali više nema takvog tekstopisca, kao ni Ksenija Erker, Zdravko Čolić, Mladen Burnać… Nažalost, naša generacija zna da reinkarnacije neće biti; nasreću, tu su njegove pjesme. Kad čitate njihove riječi, morate uočiti široku, golemu erudiciju, koja je bila nenametljiva jer je bila zakriljena beskrajno suptilnim lirizmom. Arsenovi stihovi idu ruku pod ruku s pjesmama njegova idola, Tina Ujevića, stoje uz bok lirici Dobriše Cesarića, Ivana Slamniga, Željka Sabola, Maka Dizdara.

Iza Arsena neće ostati samo melodije

Pjevači, pa i kantautori, pomalo su podcijenjena vrsta - ali on je to nadrastao: iza Arsena neće ostati samo melodije, note, nego i pjesništvo. I u njegovim riječima i u glazbenim pasažima osjeti se rafinirana, plemenita duša, koja zna izraziti o životu, kroz riječi i note, sve ono što mi, obični smrtnici, tek osjetimo. Mnogi su, južno od Knina, do Zagreba, stigli preko Perkovića, željezničke stanice u kamenoj zabiti koju je Arsen snagom svog dara zauvijek preselio u legendu, opisujući ga kao mjesto preko kojeg idu 'naši snovi prema svijetu'.

Kad je Bulat Okudžava jednom krenuo prema Šibeniku da se sretne s Arsenom, došao je do Perkovića pa je, ne znajući da treba presjesti, do Šibenika nastavio pješice. No kako nije znao put, svako bi malo prolaznike zapitao samo jedno -
“Arsen?” - a oni ga navodili, nepogrešivo, sve do Varoša, i ulice podjednako velikih pjesnika, samo iz manje zemlje. Kad je Arsen pisao “Lijepe provincijalke”, činilo se kao da je bio u domu svih majki koje iz hrvatske provincije, ambiciozno i nevino, svoje kćeri šalju u grad: “Stigle su lijepe provincijalke i ulaze u taksi, s rastopljenim, tamnomodrim očima, noseći svoju posteljinu.

DRAMSKI BISER IZ ŠIBENSKOG VAROŠA Zbog nje mladi hrle u kazalište, a ona radi njih ostaje u rodnom Šibeniku: 'Arsen me podržavao'

Nježne brucošice koje su majke njegovale u podravskim, dalmatinskim, istarskim i osječkim kuhinjama, režući im špek, mažući im med. Stigle su sa svojom tihom vjerom u poeziju, sa svojom potrebom da idu na koncerte, sa svojom dugo pripremanom garderobom, sa svojim sisama, da ih raznesu ove beštije, ovi tipovi kojima ništa nije sveto, ovi umjetnici, ljudi od teatra, sjecikese...”. Sve je tu rečeno! Arsen je bio naš Fellini: njegov “Posljednji tango u Đevrskama” je cjelovečernji film, koji traži autora. To je remek-djelo poetskog neorealizma šibenskog zaleđa… Mnoge su njegove pjesme u pučkoj predaji pripisane izvođačima. Legendarna “Ne daj se, Ines” u svijesti mnogih živi kao pjesma Rade Šerbedžije. “Sve je to od lošeg vina” je Čolić - ali on je samo pjeva.

Lista Arsenovih evergreena duga je kao gladna godina. “Kad bi svi ljudi na svijetu”, “Nije lako bubamarcu”, “Sad te se samo rijetko sjetim”, “Dida moj”, “Tvoje nježne godine”, “O mladosti”, “Parobrod Rex”, “Zagreb i ja se volimo tajno”, “Sve što znaš o meni”, “Djevojka iz moga kraja”... Nema tu mjesta da se nabroji trećina Arsenovih klasika.

- Da je Arsen kojim slučajem pjesnik neke anglosaksonske zemlje, a ne naše male Hrvatske, sigurno bi dobio Nobelovu nagradu za književnost. Izrekao sam to puno prije nego što ju je dobio Bob Dylan, kojeg, naravno, poštujem - kazao je jednom Zlatko Vitez.

Samo bi filmska glazba tražila karticu teksta. Skladao je glazbu za prvu TV dramu “Mediteranska klima”, za “U registraturi”,”Prosjake i sinove”, “Jedrima oko svijeta”,”Zlatnu nit”, “Glembajeve”, “Vlak u snijegu”... Usto je bio i slikar, i to dobar. Arsen Dedić bio je čovjek duha. Oni koji su imali sreću da ga upoznaju, ili rade s njim, sjećaju se jedinstvenog jezika - duhovita, cinična, katkad jednako otrovna koliko i profinjena. Teško da je u našoj Republici imao premca u drugoj polovici 20. stoljeća.

'Znao je biti itekako oštar, mnoge je uvrijedio'

- On je bio vrlo teška osoba i trebalo je izdržati njegove momente. Znao je biti itekako oštar, sarkastičan, mnoge je uvrijedio. Ali je bio i nježan i dobar čovjek, ali baš poeta. Po njegovim pjesmama sam znala u kojoj je fazi. Bio je vidovit u svojim tekstovima. Bila je to borba u njemu. Trebala mu je takva podrška koja će biti prisutna i koja će mu praštati - kazala je Gabi.

Od Arsena se može učiti o jeziku. Šibenski kroničar Darko Gulin sabrao je cijelu knjigu Arsenovih misli, pod nazivom “Arsenizmi”. Knjiga je brzo rasprodana. U njoj su sabrane rukoveti oporih duhovitosti o nama takvima - naš estradni Voltaire govori o “samoljubcima koji note znaju iz viđenja”, o “teroru klapa” (“ima više klapa nego Dalmatinaca”), o “očajnim pjevačima s dobrim radom nogu”...”Naši ljudi vole više srce na žaru nego mozak s jajima!” govorio je, zaključujući da bi naš čovjek “čini se, mogao bez ljubavi, bez dobrote, bez nježnosti, bez kruha, ali ne bez netrpeljivosti”. “Mir ljudima zle volje” znao je reći na koncertu ili pak: “Večeras će pasti mnoge teške riječi i lake note. Molim dva aplauza. Raziđite se u malim skupinama. Raziđite se u skupinama po dvoje. Ajte ća!”.

U sredini koja svakodnevno trpi teror govornih klišea, gdje svi ponavljaju jedne te iste fraze, on je stajao kao uzor stila, arbiter elegantiorum. Kad pogledate sav taj opus, velik kao planina, možete ga opisati onako kako je Dante opisao Aristotela - “Kad malo digoh vjeđe vrh množine, ugledah meštra onih koji znaju, gdje sjedi usred mudre družbe njine, svi mu se dive, svi mu časti daju...” Nije imao milosti prema osrednjosti. “Talent ga nije ni okrznuo”, kazao je za nekog i ta je rečenica, kao i mnoge druge njegove, ušla u pučku predaju. “Osjećam napadaj talenta”, rekao je sam za sebe, humoristično. “Ponekad se i sam čudim kako sam nešto napisao, pa pomislim da mi je dobri anđeo stajao iza leđa i šaptao stihove. Nekad sam mislio da ću teže podnositi duševne boli i da su fizičke zanemarive, no danas svima kažem: ‘Probaj malo pa ćeš vidjeti’... Možda je to sve intenzivna čežnja za radom. To je gruvalo iz mene, a ja sam pisao na koljenima, kao partizani, kao Moša Pijade na onom spomeniku ispred Otvorenog sveučilišta. Ili Ivan Goran Kovačić kad je pisao ‘Jamu’.”

Prije šest bi počinjao pisati

Arsen se dizao rano ujutro, oko pet, prije šest počinjao bi pisati. “Sklanjam se u rad”, govorio je. Čitao je puno. Estradu nije pratio. “Nemam vremena ni interesa za takvo što. Primjećujem jedino da je kod nas ogromna proizvodnja estradnjaka, a mene samo zanima gdje će svi ti ljudi raditi i što će jesti. Koga god pitaš je li mehaničar ili zidar, on te ispravlja i kaže: ‘Ne, ja sam vokalni solist’. Divno! Kažete da mladi ljudi žele u pjevače jer misle da je to posao koji nosi puno novca i omogućuje lagan život? Što? Koji lagan život, koji lak posao? Pa čak i ako uspiješ, nije lako. Ali ako prođeš osrednje, što onda? Kako ćeš hraniti obitelj? Gdje ćeš raditi? A mene zanima rad prije svega jer čovjek bez rada nije čovjek”. Kao i svaki umjetnik, bio je osjetljiv na svaku riječ, na svaki zarez. S Mišom, drugim šibenskim genijem, posvađao se zbog jedne jedine riječi. Oskoruše. “Djevojka iz moga kraja na usnama njenim kušam, okus prvih poljubaca, okus prvih oskoruša.” Oskoruše su kruške. Pjesama je bila napisana za Mišu Kovača, ali on je, tad velika zvijezda, smatrao da riječ “oskoruše” veći dio publike neće razumjeti, pa je od Arsena tražio da je promijeni.

Arsen se na to odmah uzjogunio - njemu je oskoruša bila neopisivo važna jer je to pojam, riječ, jer se uklapa u pjesmu, jer nosi sentimentalno značenje za sve koji u snove kreću s Perkovića preko Knina - i tu su se posvađali. Dva Šibenčanina, dva genija, na kraju su ipak zajedno ispjevala pjesmu “Mi smo lišće, s iste grane, jednom smrkne, drugom svane…”. Danas je teško shvatiti koliko je hrabrosti trebalo da bi se 60-ih i 70-ih pjevalo onako kao je to činio on. U onoj kulturnoj klimi njegove su skladbe morale zvučati kao šamar masovnom ukusu. Pjevao je “Moderato cantabile” u sredini gdje se pjeva s prstom u uvu. Na festivalima tih godina Arsen je redovito gubio - nije dobivao nagrade. Na Splitski se festival jako naljutio pa ga je kasnije zaobilazio. Mnoge su mu pjesme odbijali žiriji, ali ih je potvrdio najstručniji žiri - život.

Sve je počelo vrlo loše - već je prvi njegov koncert, negdje 1953., Slobodna Dalmacija prikazala pod naslovom “Fijasko u Drnišu”, no do “odjavne špice” išlo je samo uzlazno. S prizvukom tuge i gorčine proizašle iz osobnog iskustva, Arsen je, uz ponešto taštine, aforistički primijetio da mase uvijek nepogrešivo prepoznaju dobre autore, da bi ih potom rušili. Ipak, na filmovima kasnih 60-ih i ranih 70-ih u mnogim djevojačkim sobama vidimo plakate s Arsenovim likom. Išao je teškim putem, ali je bio zvijezda jer se talent ipak prepoznavao. Katkad je za nj plaćao i visoku cijenu. Njegovoj Gabi netko je, u visokoj fazi trudnoće, telefonirao kako bi joj priopćio lažnu vijest da je Arsen poginuo u prometnoj nesreći. Gabi je ta suluda, lažna vijest, toliko uzrujala da je pobacila. Bilo je to perfidno ubojstvo, koje je izveo nepoznati, nikad otkriveni počinitelj. Motiv nije moguće reći s pouzdanjem, ali vjerojatno je riječ o ljubomori ili nečemu sličnom. Arsen se napajao s puno izvora - iz talijanskih i francuskih šansona, iz narodne glazbe, klapske pjesme, popa.

KVART KOJI JE IZNJEDRIO VELIKANE Odrastanje u težačkom Varošu: 'Arsen bi Vicu učio igrati šah, a on bi njemu dao pisaću mašinu'

Najveća ljubav bio mu je Tin Ujević

- Radim kao skladatelj. Pišem a modo suo ili a modo mio. Nitko nema pravo zatvarati vrata žanrovima ni drukčijim rukopisima. Pristajem na rukopis guslara i na Goranov. Ne razlikujem Brela od našega milog Tadijanovića. To su različiti rukopisi, isti dosezi... - govorio je. No najveća mu je ljubav, isticao je, bio Tin Ujević.

- Moj pokojni kum Zvonimir Golob je pred kraj života stalno sjedio s Tinom u Tip Topu. Ja nisam imao sreću upoznati Tina. Umro je 11. novembra 1955. Nažalost, ja sam počeo u Zagrebu živjeti 1957., tako da Tina nisam imao sreću ni zagrliti... - kazao je jednom.

Tin Ujević bio je poznat kao boem. Manje je poznato da je bio enciklopedist. Govorio je sedam, osam jezika. U Beogradu ga je policija svako malo privodila, ali Tin je, unatoč takvom životu, preveo cijelog Marcela Prousta “U traganju za izgubljenim vremenom” - to je deset svezaka, mnogi toliko ne pročitaju cijelog života. Ljudi ni ne slute koliki je rad stajao iza Arsenova opusa.

Bio je čovjek knjige

Nakon Pjesnikove smrti o njemu su objavljene čak tri knjige - biografija Zlatka Galla, Gulinovi “Arsenizmi” i “Arsen, sjećanja” Diane Šetke. Ne pamtimo sličan slučaj u povijesti hrvatskoga glazbarstva, kako bi on to nazvao. Ali i sam je bio čovjek knjige - izdao ih je mnoštvo, a samo “Brod u boci” otišao je u 60.000 primjeraka.

Danas tu nakladu ne može postići deset prvih proznih djela zajedno. “Kod umjetnika je njegovo djelo zagrobni život”, kazao je jednom. Njegovo mu je djelo omogućilo život vječni.