Državne institucije ne vrše gotovo nikakav nadzor nad privatnim domovima za stare i nemoćne. Linijom manjeg otpora, uslijed negradnje državnih domova s neusporedivo većim brojem zaposlenih u odnosu na broj korisnika, država "omogućuje" obiteljima ili samim korisnicima smještaj po dvostruko/trostruko većim cijenama privatnicima. Rok čekanja na smještaj u državni dom je 6-10 godina, pa tko doživi. Ako i postoje inspekcije privatnih domova u 90% slučajeva svoj posao odrađuju traljavo - nesvjesno i ponekad sigurno svjesno. Ima i državnih domova koje bi se moralo temeljito "pregledati", počev od nepotističkog zapošljavanja /od ravnatelja na niže/. Ugovore o dosmrtnom ili doživotnom uzdržavanja od strane vlasnika/uposlenika privatnih domova morali bi temeljito pretresti državni organi istrage svih razina. U puno domova uvjeti smještaja, njege, ishrane su ispod svake normalne razine. Tko ne vjeruje predlažem uputiti se u "traženje smještaja" za nekog svog imaginarnog, obvezno u vrijeme koje dotičnim domovima nije službeno za "pokazivanje". Predlažem subotu, to je poseban "doživljaj". Postoji možda 10% privatnih domova koji zaslužuju respekt. Takvi su popunjeni do posljednjeg mjesta, i tamo ima lista čekanja, a cijene su im teško plative za većinu.