Senka Bulić: Unatoč pandemiji preživjele su sve moje veze...

Ona uvijek voli iznenađenja. Tako se ove godine Senka Bulić (57) posvetila djelu Miroslava Krleže i u srpnju, u okviru 10. festivala posvećenog jednom od najvažnijih hrvatskih pisaca, izvela koncertno čitanje njegova dosad malo izvođenog 'Djetinjstva u Agramu'. U studenom istoimena predstava zaigrat će na programu zagrebačke Gavelle.

POGLEDAJTE VIDEO:

Pokretanje videa...

02:18

Premijera predstave Bakhe u Zagrebu | Video: 24sata/pixsell

Već tad ste najavili da ćete proširiti projekt. Što vas je zaintrigiralo u tom djelu i zašto baš sad?

Tekst je važan za razumijevanje Krležina opusa, to je njegovo ishodište koje preispituje i iz kojeg sve nastaje. Materijal je pun opreka, fascinacija kazalištem, cirkusom. Pratimo njegov odnos prema religiji od najranijih slika do kasnijih preispitivanja. Bilo mi je važno raditi Krležu na način koji može komunicirati s današnjom publikom.

Igraju izvrsni Gavellini glumci, kako ste napravili podjelu?

Imala sam izvrsnu suradnju sa Sinišom Ružićem, Svenom Medvešekom, Ivanom Bolančom, Anom Kvrgić, Andrejom Dojkićem, Markom Petrićem, Lucijom Barišić i Matijom Antolićem. Gledala sam ih dosta prije i baš njih odabrala. Bio je vrlo predan, posvećen rad, odlično smo funkcionirali. Premijeru smo imali u Leksikografskom zavodu, a sad se prebacujemo u Travno. Moj stalni suradnik Tomislav Ćurković je napravio sjajnu vizualnu intervenciju u taj vanjski prostor, sad nas čeka prilagodba zatvorenom prostoru. Kostime su radile Nina Silobrčić i Emilija Šušković, a sjajno je svjetlo dizajnirao Alen Marin.

U kojoj mjeri vam je vaše djetinjstvo i odrastanje ostalo danas u sjećanju, sjećate li se i vi živo mirisa, slika i boja iz tog vremena ili neke posebne osobe kao što je Krleži bila baka Terezija Goričanec?

Najviše se sjećam odrastanja u splitskom getu. Taj intenzitet života je nešto što me potpuno odredilo i što me dalje veže uz grad koji se evidentno promijenio, ali ja ga i dalje prepoznajem po tome. Nisu mi kasnija potpuno drukčija iskustva s tim gradom promijenila prva sjećanja.

Koje su vaše dječje iluzije nestale i što je bilo najteže prihvatiti?

Teško sam prihvaćala svaku vrstu nepravde, razbile su mi se vrlo rano iluzije o odraslom svijetu. Ali sam ostala u umjetnosti i tu sam stalno i iznova fascinirana i inspirirana.

Kako ste podnijeli doba izolacije zbog pandemije, jeste li strahovali za egzistenciju i kako ste se nosili s pesimizmom?

Samostalna sam umjetnica i bilo mi je jako teško prihvatiti da odjednom nestaju izvori prihoda. Srećom, imali smo potpore Ministarstva kulture, jednokratne, a i više projekata, u okviru kojih sam ipak mogla raditi. Intenzivnije sam ušla u područje umjetničkog obrazovanja preko radioničkog programa, koji i dalje razvijam i provodim.

Danas se sabiru posljedice pandemije, pa se osim fizičkih sve češće spominju one psihičke. Posvećuje li uopće naše društvo dovoljno pažnje psihičkom zdravlju ili smo više koncentrirani na materijalno?

Zapanjujući su podaci o broju ljudi koji trebaju neku vrstu skrbi ili se teško nose s problemima. Pritisci postoje na roditeljskoj, profesionalnoj razini, opterećuju odnose, otežavaju funkcioniranje. Pojačan je egzistencijalni strah, izostaju ideje o boljoj budućnosti. Sve je manje uporišta, a sve više izvora nesigurnosti. Nažalost, sve je manje solidarnosti, a bez solidarnosti nema društva.

Stručnjaci kažu da sve što je bilo loše prije izolacije nije preživjelo izolaciju - od prijateljstava, do brakova i veza. Jesu li opstale sva vaša prijateljstva i veza s Damirom Josipovićem?

Sva moja prijateljstva su i dalje jednako velika i važna, moj odnos isto takav. Bitno je da smo preživjeli potres.