Ima 25 godina i stigao je iz spaljenog Harkova. Senegalac, u Ukrajinu ga je prije šest godina odnijela stipendija za medicinski fakultet. Govori šest jezika. Htio je postati kardiolog
REPORTER 24SATA NA GRANICI
Senegalac pobjegao iz pakla Harkiva: 'Trebao sam postati liječnik, a sada je sve gotovo...'
Punjač? Molim vas, samo nekoliko minuta. Podižem oči od laptopa i tražim izvor nepoznatog glasa. Pogled mi uzvraća visoki, kao od brda odvaljeni muškarac. Mrtav je umoran, s naporom razvlači usne u kurtoazni osmijeh. Pruža mi mobitel, spajamo ga na produžni kabel.
- Sjednite, molim vas.
POGLEDAJTE VIDEO:
Pokretanje videa...
VIDEO
Čovjek se trenutno skljokao u separe. U birtiji smo u Przemyslu, jednom od onih kolodvorskih ćumeza u kojem se u normalnim vremenima zadržavaju pijanci i slučajni prolaznici. U ovom, nenormalnom vremenu, tu sjede novinari i izbjeglice. Zove se Fallou. Ima 25 godina i stigao je iz spaljenog Harkova. Senegalac, u Ukrajinu ga je prije šest godina odnijela stipendija za medicinski fakultet. Govori šest jezika. Engleski, francuski, njemački, ruski i Wolof. Govori još jedan, jezik pokrajine iz koje dolazi njegova majka, ali mu nisam upamtio ime. Trebao je diplomirati u lipnju. Htio je postati kardiolog.
- Ovo mi je trebala biti zadnja godina, samo mi je nekoliko mjeseci ostalo do diplome. Sad je sve gotovo. Ne znam kako ću završiti školu. Ne znam mogu li uopće zadržati stipendiju. Neću biti liječnik - vrti glavom polomljeni student. Posljednja tri dana je u pokretu, prehodao je desetke kilometara.
- Imam naviku probuditi se jako rano. Ujutro, 24. veljače, pogledao sam Putinov govor. Onaj o ratu. Dvije minute kasnije, krevet mi se počeo ljuljati. Na sve strane. Krenulo je bombardiranje. Jako blizu mog doma. Zvao sam sve prijatelje. Svi su bili živi. Dogovorili smo se da idemo spasiti glave, kasnije ćemo razmišljati o ostalome. Ostavili smo prtljagu, ne možeš bježati s kovčezima. Istrčali smo i samo počeli hodati - jedva govori Fallou. U onom kaosu, odlučili su krenuti prema Kijevu. Tko je mogao znati?
- Hodali smo četiri sata da uhvatimo vlak za Kijev. Nakon toga smo pobjegli dalje, čekali smo pet sati na drugi vlak do Lavova. Da se približimo barem malo granici s Poljskom. Zatim smo hodali 26 kilometara. Stigli smo blizu granice. Sve je bilo krcato ljudima. Preko deset tisuća ljudi. Toliko puno. Nismo imali smještaj. Ostali smo cijeli dan bez hrane i pića. Opet smo krenuli prema Poljskoj. Sljedeći dan smo prešli granicu. Ljudi su nam dali hrane, vode, svega. Sad čekam svog brata i idemo natrag kući, u Senegal - priča mladić. Gdje spavaš večeras, pitam ga nakon nekoliko trenutaka šutnje.
- Ne znam. Nije važno. Brinem se za brata. Nema mjesta ovdje, nema mjesta u nijednom hotelu. Ostat ću na ulici ako treba. Ne želim na kolodvor, tamo trebaju biti žene i djeca. Čekat ću brata bilo gdje - odlučan je Fallou.
U pravu je. Mi smo jedva jedvice našli smještaj dva sata vožnje odavde. Senegalac osluškuje kako pričam s fotografom. Zanima ga hrvatski jezik, primjećuje kako je sličan ruskom. Iako na rubu svijesti od umora, ispituje me o lingvističkim varijacijama balkanskog govora. Jezici su mu strast. Voli ruski, smatra ga prekrasnim. Tako je rekao. Prekrasnim.
- Nikad nisam vidio ništa slično u svom životu. Taj rat. Nikad. Ne želim nikad vidjeti ništa slično. Nikad - tiho ponavlja budući kardiolog u zagušljivom bircuzu. Odlazimo na teren. On je ostao u separeu. Bio je budan kad smo izlazili.
<<< LIVE događanja i bitku za Kijev pratite OVDJE
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
