Selo mladosti: U osam obitelji 17 djece, svi se skupa igraju...

Zvono za demografsku obnovu odavna je, ako je suditi po broju mladih i djece u zabiokovskom kraju, utihnulo.

POGLEDAJTE VIDEO:

Pokretanje videa...

02:06

Opustjela sela danas su svakodnevica u kraju koji je ne tako davnih godina imao više od 3000 stanovnika. Danas se taj broj u jedinoj zabiokovskoj općini Zagvozd prepolovio, nema više tko vatru na ognjištu zapaliti, a u dvadesetak zaselaka ne čuje se vriska djece. I dok se u drugim zaseocima djeca mogu nabrojati na prste jedne ruke, u Čagljima Gornjim u osam mladih obitelji sedamnaestero je djece.     

Ma i 18. dijete je na putu, kaže nam kroz šalu mlada mama Jovana Čagalj dok šetamo ovim zaseokom.

- Njihovo je djetinjstvo i ljepše i s mnogo manje brige. Puno više vremena ostaje im za igru i zabavu - govori nam Jovana dok nas dočekuju Lorena, Nina, Mirna, Josip, Roko, Duje, Matija, Toni, Lucija i Ivana. Klinci vrijeme krate na otvorenom ognjištu igrajući “prstenak”.

- Ma tu me igru naučila moja baka i baš je zabavno - u šali kaže Ivana, najstarija od njih, dok na drveni šiljak stavlja domaću kobasicu kako bi je ispekla.

- E, onda ćemo svi zajedno, bratski, po komadić podijeliti. To su vam sve slasti ovog svijeta - govore ozbiljno ovi mališani, koje život na selu uči nekim drugim životnim pravilima i vrijednostima.

POGLEDAJTE FOTOGALERIJU:

15

Oni se bude bez žurbe, školsko zvono nije toliko stresno, a oko vrata ne nose ključić. Njihovi roditelji odlučili su se za život na selu mada ih dio svakog jutra putuje na posao u Split i Makarsku. Znaju se i ova djeca porječkati međusobno, ali to su tek dječje bezazlene prepirke. Oni će jedni druge zaštititi, stariji čuvaju mlađe, nema ljubomore ni zavisti. Njima je vršnjačko nasilje strano. I unatoč tome što svatko od njih ima mobitele, igra videoigre i virtualno je pismen, ne zlorabe modernu tehniku da bi drugom napakostio. Ne provode sate za računalima, draža im je, kažu, igra na otvorenom.

- Odlučili smo se za život na selu jer je djetinjstvo naše djece bezbrižno. Nismo daleko od grada, treba nam samo četrdesetak minuta vožnje do Splita, petnaestak do Makarske. Naša djeca idu na treninge, bave se sportskim aktivnostima, odlaze u kazalište i kino i u takvim aktivnostima se njihov život ne razlikuje od gradske djece. Oni ne žive u pedesetak kvadrata stambenog prostora, oni žive u obiteljskim kućama, igraju se u svojem dvorištu, a mi roditelji ne strepimo od mnoštva poroka kojima su više izložena djeca u gradovima - rekoše nam mame malih Čagalja i Djakovića. Svjesni su ovi mladi da bi život na selu bio još puno kvalitetniji kad bi se i šira lokalna zajednica više angažirala oko dodatnih sadržaja za mlade. Nije, kažu, dovoljno samo obećavati jer da je više radnih mjesta u ovim sredinama, sigurno bi još mladih svoju budućnost gradilo u ruralnim krajevima.

- Ima selo svojih prednosti. Nije život toliko stresan, ovi po gradovima su već zorom u ‘petoj brzini’. Odmah jure. A ni susjed susjeda ne pozdravlja. Mi jedni drugima pomažemo, djeca su nam zajedno, pazimo jedni na druge, a i sve je nekako mirnije. nema napetosti - opisuju mame.

- Nekako je trend odlaska mladih obitelji iz domovine tražeći rahlijega kruha i bolje zarade premda se sto puta pokazalo da naša domovina svojom raznolikošću može ponuditi savršene uvjete za život. Očito nema ni političke volje kojom bi se mogao poboljšati način života. Naravno da, kad ljudi napuste svoje mjesto, ostaje depresivna praznina i tuga, koja zapravo proizvodi bolan deficit u ovoj našoj stvarnosti. U našoj župi suočavamo se sa činjenicom da neki zaseoci nemaju više stanovnika. Ipak, ako Bog da, kroz ovu godinu imat ćemo dosta krštenja. Već od početka godine imali smo ih pet - utješno će don Mario Čagalj, pastoralni dobri duh, koji uvijek zna pronaći put do svakog srca svojih župljana.

Ipak, najmlađi su mu i najdraži.

- To je činjenica koja nam daje snagu da radosnije živimo ovu našu stvarnost. Imamo obitelji koje imaju mnogobrojnu djecu i ne libe se žrtvovati se da bi podigli standard svojoj obitelji - reče nam don Mario.

Da biste ostali u ovom surovom i u istom trenutku prelijepom dijelu Lijepe Naše potrebno je puno više od praznih obećanja, ponajprije zaposlenja i barem donekle siguran materijalni status kažu preostali stanovnici.

I u ovom je kraju, poput ostalih mjesta Dalmatinske zagore, vidljiv trend u kojem se masovno iseljavanje odražava i na lošu demografsku sliku. Poletjet će zato ovi tići uskoro. Nakon završene osnovne škole čeka ih sudbina svih ostalih odraslih na selu. Srednja, a potom fakultet. Dio će ih ostati u gradovima, dio ih se možda i vrati, baš kao i njihovi roditelji. Do tada vatra na ognjištu i dalje će biti upaljena. Sedamnaestero malenih, od kojih su neki stari tek nekoliko mjeseci, i uskoro još koje, poručuju uz smiješak mlade mame, bezbrižno će provoditi svoje djetinjstvo u toplini svojih kamenih zagvoških domova.