SDP je u zadnjih deset godina imao samo jednog stranačkog kandidata za rušenje Milana Bandića, a sada se sprema podržati Tomaševića. SDP tu ne može puno izgubiti. Što se ne može reći za Tomaševića i Možemo!.
Nakon formalnog, premda ne i mentalnog, raskida s Milanom Bandićem, SDP je na lokalnim izborima u Zagrebu istaknuo samo jednog svog stranačkog kandidata. Bio je to Rajko Ostojić, umjesto Davora Bernardića kojeg je Zoran Milanović bez imalo takta gurnuo u stranu.
Ostali su bili nestranački kandidat Josip Kregar, pa predsjednica GLAS-a Anka Mrak Taritaš, a sada je SDP spreman podržati kandidaturu Tomislava Tomaševića iz stranke Možemo!.
Ili bolje rečeno, sakriti se iza njegove kandidature.
Tomašević se promovirao u spasitelja Zagreba i nove uzdanice ljevice. Stranka Možemo trebala bi iznijeti SDP do pobjede u Zagrebu na lokalnim izborima.
"Ono što je bitno jest da će do promjene vlasti u Zagrebu doći. Mi tražimo načine za pobjedu, a ako do šireg dogovora na kraju ne dođe, SDP za to neće biti kriv", kazao je predsjednik zagrebačkog SDP-a Gordan Maras.
Zvuči kao savršen alibi.
Možemo! je kriv
Možemo! će biti kriv ako ne dođe do dogovora sa SDP-om. Možemo! će biti kriv ako njihova lista bude konkurirala SDP-u. Možemo! će biti kriv ako uđe u savez sa SDP-om, pa u Gradsku skupštinu ugura svakakve kandidate, možda i Bandićeve žetončiće. A Možemo! će biti kriv i ako Tomašević izgubi od Bandića.
SDP tu ne riskira previše.
Čak i ako Tomašević pobijedi, SDP će se ogrebati za poveliki komad zasluga. Ako izgubi, Tomašević će sam biti kriv. Velika očekivanja dovode do velikih razočaranja.
SDP tako ponovno neće imati svog kandidata za gradonačelnika, odnosno stranačkog kapitalca koji bi se suprotstavio Milanu Bandiću. Kregar i Mrak Taritaš šaptom su pali, Bernardića je Milanović spasio sramote, dok je Rajko Ostojić obavio formalnost.
U tome se, međutim, krije dublja patologija.
Bandićeva sjena
Bandićeva sjena i dalje se nadvija nad zagrebački SDP. Bandić je stranku držao u talačkoj krizi još od vremena Ivice Račana koji je puštao zagrebačkog kabadahiju da radi od metropole što hoće, samo da Iblerov trg ostavi na miru. Potom je Bandić posadio svoje ljude, ali i instalirao svoj (zlo)duh u zagrebačku organizaciju koju sada predvodi nimalo kapitalni Gordan Maras.
Nitko od stranačkih velikana nije se dosad usudio kandidirati protiv Bandića, kao što bivši šef Zoran Milanović nije mogao podnijeti da netko iz SDP-a stane na čelo Zagreba i tako automatski preuzme titulu drugog najmoćnijeg političara u Hrvatskoj.
I samim time postane njegov najveći konkurent u stranci.
Kregar i Ostojić nisu bili takva konkurencija, kao što to sada neće biti ni Tomašević. Njegovu pobjedu SDP će podnijeti s jednakom lakoćom kao i poraz.
SDP-ov škorpion
S druge strane, takav SDP - kilav, kontaminiran, kaotičan - predstavljat će opterećenje samom Tomaševiću, kao i njegovoj ambicioznoj stranci. Možemo! se afirmirao u Zagrebu na prošlim parlamentarnim izborima upravo kao protuteža SDP-u: kao dinamična, ambiciozna, profilirana organizacija bez tereta i repova, stranka za mlade, urbane, obrazovane ljude kojima je dosta Milanovićeva i Bernardićeva SDP-a.
Sad bi takvo Možemo!, poput žabe u onoj basni, trebalo na svojim leđima prevesti SDP-ova škorpiona preko rijeke. I u svakom trenutku očekivati smrtnonosni ubod.
Sve karte na Zagreb
Lokalni izbori u Zagrebu ono su za što Možemo! živi i zbog čega postoji. Oni su izgradili svoje političke karijere na borbi s Bandićem, a sada bi trebali ući u savez sa strankom koja je izrodila Bandića.
Još bolje, na leđa novoformirane stranke svalit će se odgovornost za micanje Bandića: ako ne pristanu na savez sa SDP-om, preuzet će krivnju za eventualnu Bandićevu pobjedu. I tako iskopati sebi grob i skočiti u njega.
Međutim, mnogi njihovi birači upravo će u koaliciji sa SDP-om vidjeti taj grob koji bi si Možemo! iskopao.
U teoriji, sve zvuči besprijekorno: dvije najjače lijeve opcije zajednički idu u rušenje Bandića, podržavajući kandidata koji u anketama ima najbolje šanse za pobjedu.
U praksi, sve smo to već čuli i vidjeli, i na svemu tome se opekli.
Što je ulog veći, i poraz može biti bolniji. Ali ne toliko za SDP koji je navikao na poraze. Kao i na delegiranje krivnje.
