Marica Mikulić iz Slavonskog Broda godinama se borila sa svog mališana upiše u vrtić, da djetinjstvo unatoč invaliditetu, provede s drugom djecom. Ove godine prvi je put uživao u blagdanima sa svojim novim prijateljima
ČAROBAN BOŽIĆ
Sasvim posebni blagdani malog Ante: Dobio je svoju prvu malu veliku ulogu u dječjim jaslicama
Čitanje članka:
4
min
Ante je samo jedan različiti dječak koji ima potrebe kao i sva druga djeca i koji je polaskom u vrtić našao mjesto svoje mjesto pod suncem. Za sve nas to je bio put u nepoznato, put na kojem smo naučili nešto novo, put koji nas je sve oplemenio. Bez obzira na njegov invaliditet, naša borba je dokaz da se sve može, da svakom djetetu treba dati priliku, pristupiti mu individualno kako bi vidjeli što se sve može. Ne postoji dijete koje se ne može uklopiti. U vrtiću u koji ide Ante inkluzija se provodi u punom mahu. On je dobio prijatelje, sudjeluju u svim aktivnostima koliko može. Sada su za blagdane pripremali božićnu predstavu, djeca su uprizorila jaslice, a moj Ante je bio ovčica. Djeca su sve sama odradila, bez uplitanja mama i asistenta. I tete i skupina i ja, svi smo jako zadovoljni. Ante je puno napredovao, živahniji je, veseliji, a druga djeca su ga prihvatila učeći se pritom da postoje i oni drugačiji, učeći se empatiji. To je temelj za bolju budućnosti, priča nam mama Marica Mikulić iz Slavonskog Broda čiji je mališan (6) rođen s rijetkim genetskim Cornelia de Lange sindromom zbog kojeg je neverbalan i ne hoda.
Fascinantno je gledati ga u vrtiću
No, ova mama nikad nije pristala na ono što su joj mnogi diskretno ili sasvim otvoreno željeli poručiti, a to je da njezino dijete sa svojim invaliditetom ne može biti dio zajednice u kojoj su zdrava djeca. Godinama se borila da ga upiše u vrtić i u tome je na proljeće ove godine i uspjela. Dobio je asistenticu i krenuo u DV Hlapić, a takav epilog borbe jedne majke postao je primjer i zamašnjak brojnim drugim roditeljima koji su možda i pokleknuli pred administrativnim zavrzlamama.
- Fascinantno je gledati ga u vrtiću i kako se druga djeca s pažnjom odnose prema njemu. Njegove emocije su su puno izraženije. Oduševljena sam kako se nadopunjuju. Dogodilo se nešto zaista lijepo. Ante primjerice i crta i to tako da mu tete kist pričvrste na ruku medicinskim selotejpom... Slika koliko može. Blagdani su nam bili posebni i jer smo skupa radili božićne poklone i crtali zajedno... On je radio sa mnom i na svakoj slici ostavio svoj trag. A kad je krenuo u vrtić nisam imala nikakvih očekivanja jer godinama slušate suprotno od onoga što smo mi dobili. Očekivala sam da će on stajati negdje sa strane, a dobili smo skupinu djece koja uživa u interakciji s njim. Jednom je tako on bio u hodalici, a druga djeca bila su kao pčelice, stalno su zujali oko njega... Svako malo netko bi dotrčao, prišao mu, nešto mu pokazao, igrao se, obratio mu se... Koliko god smo mi njemu kao roditelji posvećeni, nije isto kad je dijete stalno s mamom i tatom i kad je s drugom djecom. Kad vidi druge i njemu je to motiv, biti među svojim vršnjacima njemu je prilika za napredak i nevjerojatno je koliko mi odrasli od te djece, nevine i bez predrasuda, možemo naučiti – kaže nam mama Marica koja je, dolazeći u vrtić, naučila puno novih stvari kao primjerice kako se kod kuće igrati s njim i u čemu najviše uživa.
Nema za mene predaha
Pitamo je uspije li predahnuti u to vrijeme kada je Ante u vrtiću gdje mališan provodi četiri sata.
- Nema za mene predaha... Uvijek imam posla, tu je puno administracije od Ante o kojoj treba brinuti, a o poslovima po kući ne trebam ni govoriti. Uvijek sam napeta, pa i kad je u vrtiću... Nema za mene odmora i ja sam se s tim pomirila – kaže nam Marica koja razmišlja o školi za Antu, ali i mogućnosti da uzmu odgodu, da još jednu godinu provede u vrtiću.
- On svakako ne može u redovnu školu, ali ćemo ga upisati u specijalnu. Ne očekujemo da će on tamo nešto značajno učiti, važnije nam je da određeni dio vremena provodi s drugom djecom u nekim aktivnostima, da ima doticaj s okolinom, da može izađe iz kuće. Bilo je jako teško probiti neke granice, otvoriti sebi put, pogotovo u sredini u kojoj nema djece s teškoćama kakve ih ima Ante. Uz sve to, okolina vam sugerira da tu ne možete ništa učiniti. Tada je zaista teško sanjati o nečemu. Ali, nismo se predavali i u tom smislu naviše su nam pomogli roditelji iz gradova diljem Hrvatske koji imaju djecu s različitim teškoćama u razvoju i koji su već probili vlastite puteve. Kad dobijete vjetar u leđa počnete se pitati zašto bi se mi predali. Zašto bi za sve trebala edukacija, za ljudskost ne treba edukacija. Sitnica po sitnica grade velike stvari. I ne treba uspjeti svaki put, ali ja ću tu stajati i boriti sve dok se vrata ne otvore, dok nas netko netko ne pogura. A kad nas pogura, mi ćemo poletjeti. I sad kad gledam unatrag tu našu borbu mogu samo za kraj reći - vrijedilo je! - kaže nam za kraj mama Marica kojoj, kao i malom Anti, želimo da se na njihovom putu uvijek nađe netko tko će biti njihov vjetar u leđa, da inkluzija o kojoj se u Hrvatskoj prečesto priča kao o apstraktnom pojmu postane nešto normalno, a ne da bude samo imenica koja predstavlja osobnu bitku.
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
