Sasvim iskreno: Ove stvari nismo trebali raditi kao klinci

Znate kako vas nekad znaju kopkati stvari koje ste napravili u prošlosti, ali ih sada, nažalost, ne možete promijeniti? Upravo su nam se takve situacije događale u djetinjstvu te svi imamo barem jednu za kojom danas žalimo i krivo nam je što u tom trenutku nismo postupili ispravno. Pitali smo čitatelje koji je njima događaj ostao posebno urezan u pamćenje.

Svađanje s roditeljima

Mislili smo da roditelji nisu dovoljno cool da razumiju neke stvari, a zapravo smo mi bili nezreli da shvatimo kako stvari funkcioniraju. Vjerojatno ste i sami u trenutku ljutnje roditeljima izgovorili mnoge riječi koje biste danas rado povukli. Naša prva sugovornica Maja (25) kaže da i danas zna imati grižnju savjesti kada se sjeti nekih situacija u kojima se svađala s mamom.

- Nikad nismo bili pretjerano dobrostojeći, a roditelji su se bavili uzgojem povrća u plastenicima. Sve su sami održavali, ali nekada bi i nas djecu zamolili za pomoć. Ta bi pomoć bila čupkanje trave između povrća. No, ja sam tada bila na pragu puberteta i često ljuta na sve pa se sjećam da sam znala „poludjeti“ na ideju da moram u plastenik. Mama bi u tišini čupala travu dok bismo mi sa strane plakali od bijesa i govorili joj: „Mi nismo robovi“, „Druga djeca to ne moraju“, „Zašto ne nađeš normalan posao?“ Jednom je prilikom jednostavno pukla, prekinula tišinu, otjerala nas u kuću i ostala raditi sama do kasnih sati - prisjeća se Maja. No, dodaje da su se ona i braća tijekom sljedećih nekoliko godina smirili te da im više nije bio problem buditi se u 6 ujutro i ići raditi u plastenik.

- Danas sam ponosna na to iskustvo rada i vrijednosti koje sam stekla, ali sramim se rečenica koje sam taj dan izgovorila mami - zaključuje Maja.

Markiranje sa sata

Danas znamo da su najbolje prošli oni koji su u školi učili i radili, iako smo ih tada nazivali ''štreberima'', a ne oni koji su markirali. Naš sugovornik Jurica (29) prisjeća se svojih školskih dana i dodaje kako tada nije bio dovoljno zreo da bi shvatio koliko će izostajanje s nastave utjecati na njegovo daljnje školovanje.

- Uvijek čuješ da je markiranje loše, da ćeš dobiti neopravdani, ali nikad zapravo ne trpiš neke veće posljedice zbog toga. Zato je meni markiranje postalo učestala pojava, počeo sam debelo zaostajati s gradivom - prisjeća se naš sugovornik i kaže da je u srednjoj školi ekipa koja je markirala sebe doživljavala kao svojevrsne buntovnike, ali zapravo nisu znali koliko si štete time čine.

- Moje je markiranje itekako utjecalo na moj odabir karijere jer zbog bodova nisam upao na željeni fakultet te sam morao upisati nešto što mi nije bilo prvi izbor. Nažalost, za to mogu kriviti jedino sebe - iskren je Jurica te savjetuje roditeljima da provjeravaju izostanke djece jer ona mogu krivotvoriti njihove potpise na ispričnici i time opravdati svoje izostanke.

Ruganje vršnjacima

Iako se nerado toga prisjećamo, većina nas znala je biti sudionikom vršnjačkog bullyinga. Možda nismo bili ti koji su vrijeđali, ali samo stajanje i smijanje bilo je naš čin odobravanja. Danas pak znamo koliko traume iz djetinjstva mogu definirati osobu, a to su dokazala i brojna istraživanja. Jedne takve situacije prisjetila se naša sugovornica Sanja (38), koja kaže da nije znala koliko je svojom izjavom utjecala na samopouzdanje tadašnjeg prijatelja.

- Prošlo je 20 godina od osnovne škole i u parku sam srela svog prijatelja iz školskih dana. On je tamo bio s djecom, baš kao i ja. No, ono što nisam očekivala, i što me potreslo, bilo je priznanje koje mi je tada uputio. Rekao mi je da sam ga u osnovnoj školi jako povrijedila kada sam na sav glas komentirala da ima odvratan prišt na licu. Priznao je i da je ta izjava kasnije jako utjecala na njegovo samopouzdanje, ali da ga je još više pogodilo to što sam mu to rekla ja. Osoba koju je smatrao prijateljicom - kaže Sanja i dodaje da nije ni slutila koliko je ta jedna rečenica obilježila njezina prijatelja.

- Osjećala sam se grozno. Odmah sam mu se počela ispričavati, ali, nažalost, izgovoreno više ne mogu vratiti - kaže naša sugovornica.

Alkohol u tinejdžerstvu

Prva konzumacija alkohola u maloljetničkom razdoblju često se događa zbog pokušaja bijega od problema i želje za pripadnošću. Da smo tada znali ono što znamo sada, nikad ne bismo pili samo zato da u očima svojih vršnjaka budemo dovoljno cool. S time se slaže i Monika (28), koja smatra da je vršnjački pritisak jako ozbiljan problem, naročito u tinejdžerskom razdoblju.

- Iako sam, kao i većina mojih vršnjaka, tijekom srednje škole počela piti jer su to svi radili, danas mi je žao zbog toga. Mislim da ni jednom roditelju nije ugodno vidjeti dijete pod utjecajem alkohola ili se brinuti jer ga nema, a prošla je ponoć, pa tako ni mojoj mami. Tinejdžeri padaju pod veliki utjecaj vršnjaka i često se, ne razmišljajući, dovedu u opasnost. Tako je to bilo u moje vrijeme, a tako je, vjerujem, i danas. Na neki način osjećala sam se "prisiljeno" napraviti nešto da bih bila dio ekipe, iako to zapravo nisam željela - kaže Monika i dodaje da smatra kako bi roditelji trebali voditi ozbiljne razgovore s djecom jer svi znamo koliko daleko tinejdžeri mogu otići u želji za pripadnošću.

Nedostatak hrabrosti

Kao odrasle osobe danas znamo da smo se više trebali zauzeti se za sebe, ali i druge. Kad nešto nismo željeli ili kad smo nekoga mogli zaštititi, trebali smo skupiti više hrabrosti i reagirati. Takav je slučaju u svom djetinjstvu imala Barbara (22), koja kaže da je u osnovnoj školi bila nedovoljno hrabra kako bi se zauzela za svog prijatelja

- Imala sam dvije prijateljice i jednog prijatelja, Vedrana, s kojima sam se stalno družila. Vedran je tada često bio na meti starijih učenika jer su ga nazivali pogrdnim imenima s obzirom na to da se uvijek družio isključivo s djevojčicama. Također je bio jače građe i nosio je naočale pa je često bio na meti zločestih sedmaša. Iako mi ga je bilo žao, nikad nisam stala na njegovu stranu kada bi ga maltretirali, nego sam se u pojedinim situacijama nasmijala na uvrede - iskrena je Barbara te dodaje da tek sada shvaća koliko su Vedrana ti komentari pogodili, iako je glumio da ga ne diraju.

- On je tada bio samo dijete koje nije ništa skrivilo, ali ja sam se jednostavno bojala da bi se, ako stanem u njegovu obranu, nasilnici obrušili na mene. Jednostavno sam bila kukavica, ali sada znam bolje - kaže Barbara.

Koji biste postupak iz svoje mladosti promijenili da možete?