Što više gledam ove naše sjajne dečke iz reprezentacije, njihovu požrtvovnost, znanje, vještine, domoljubni naboj, dostojanstvo i čvrst stav na terenu - tim više mi je žao naše Hrvatske. Jer ovi su momci sve ono što Hrvatska država danas nije. Momci koji pred nikim ne kleče, ne kalkuliraju, ne popuštaju, ne mole. Momčad koja zabija, pobjeđuje, ostavlja srce i dušu na terenu. Takvu Hrvatsku sanjam. Koju će voditi isključivo najbolji, a ne najpodobniji. Koju će voditi osobe koje imaju stav prema svima koji nam žele uzeti bilo što kao jedan Rebić ili Mandžukić. Koji trče cijeli mandat za Hrvatsku kao jedan Modrić. Koji brane naše interese kao Subašić. Koji uklizavaju kao Lovren ili Vida, kad god netko pokuša zagrabiti u nešto naše. Da umjesto anemičnog Plenkovića koji ne vidi ništa posebno u kolonijalnom nadmetanju dviju ambasada oko Agrokora, dođe neki Vida ili Vukojević i vikne hrabro, bez da trepne - 'Slava Ukrajini'. Zato je ova repka podigla toliko naboja. Nije to nogomet. Nego ona istina o nama kao narodu, kakvi smo i kakvi možemo biti, ako nas vode najbolji i ako nas vodi izbornik koji ima vjeru, domoljubni naboj i odlučnost da narodu donese pobjedu. Sve ono što anemični nema i nije. Zato će mi biti žao kad ovo prvenstvo završi. Jer će s naših ekrana otići pravi samuraji, vitezovi, borci. I svi simboli ovog ponosnog naroda: zastave, kockice, stihovi i refreni pobjedničkih pjesama. A vratit će se ljigavci, izdajice, gejše i utjelovljene negacije svega hrvatskog.