'Samo da prohoda': Prodali su baš sve da bi spasili svog sina

Živjeli smo na Žumberku kao normalna, sretna obitelj. Bili smo radosni i zadovoljni. A onda nas je prije nekoliko godina život povukao na dno i od tada tonemo sve dublje. Ne znamo kako nazad.

POGLEDAJTE VIDEO:

Pokretanje videa...

00:24

Video: 24sata/pixsell

Ovako započinje priču svoje obitelji Vera Ferenčić (54), plačući i teško nalazeći riječi. U kući na Žumberku živjela je sa suprugom Darkom (58) te sinovima Dariom i Mariom. Prije deset godina završila je u invalidskoj mirovini jer je triput operirala kralježnicu, no život je tekao normalno jer su suprug i sinovi radili.

- Djecu smo školovali i podigli, stavili ih na noge. No kad je bilo najljepše, sve je otišlo nizbrdo, u očaj i žalost. Iz jedne krajnosti prešli smo u drugu i više ne možemo naprijed – priča Vera.

Tužna prekretnica zbila se 1. studenog 2008. godine kad je stariji sin Dario, tada 22-godišnjak, poginuo na motociklu. Sletio je s ceste na staroj Karlovačkoj cesti oko ponoći, a mrtvog su ga u jarku pronašli tek ujutro oko osam sati. Otac Darko nije mogao podnijeti smrt sina, koja ga je psihički uništila.

Život u tuzi i bolu

To su uočili na liječničkom pregledu na koji ga je poslala firma i od tada je u profesionalnoj mirovini.

Život u tuzi i boli tekao je do 2013. godine, no to nije bio kraj. Uslijedila je još jedna teška obiteljska tragedija. U svibnju te godine Mario je, vozeći rano ujutro na posao, sletio autom s ceste. Život mu je spašen zahvaljujući brzoj intervenciji, no ostao je teški invalid. Imao je ozbiljne ozljede glave, oduzeta mu je lijeva strana tijela, nepokretan je, u pelenama. Ipak, prognoze kažu da bi jednog dana mogao opet hodati, a to mu mogu omogućiti samo terapije u Krapinskim toplicama. Zbog toga se obitelj preselila u to zagorsko mjesto, gdje u unajmljenom stanu od 25 kvadrata žive na rubu siromaštva. Njih su troje stisnuti u sobičku, a vrata kupaonice su premala da bi Marijeva invalidska kolica prošla kroz njih. Zato ga roditelji kupaju u bolnici umjesto u stanu. Mladić sad ima 29 godina. Mogao bi i nuždu obavljati na invalidskim kolicima, takozvanoj “princezi”, no kako za nju u stančiću nema mjesta, Mario je prisiljen nositi pelene.

- U glavi je prilično bistar, no od dana nesreće ničeg se ne sjeća. Ne znam kako preživljavamo, ima dana kad nemamo ni za kruh. Ali ostajemo ovdje da sina ne bismo zakinuli za terapije i jer nas drži snažna nada da će jednog dana prohodati. Samo nam je to važno. On me svaki dan pita kad će opet stati na noge. Srce mi se kida od jada - priča uplakana Vera, koja i sama jedva hoda.

Ferenčići za stan plaćaju 1200 kuna plus režije. Samo za Marijeve tablete svaki mjesec daju više od 300 kuna jer je riječ o lijekovima koji se izdaju uz doplatu. S druge strane, Verina mirovina iznosi 1400 kuna, suprugova 1700, a Mario ima pravo na samo 500 kuna za tuđu pomoć i njegu. Kad se sve zbroji i oduzme, mjesec moraju preživjeti s tek nešto više od 1000 kuna. Vera ne može ostvariti pravo na status roditelja njegovatelja jer je invalid rada.

Apsurdni hrvatski zakoni

Zakon, naime, uvjetuje da roditelj njegovatelj bude posve zdrav. Stoga im je pomoć nužno potrebna. Najvažnije bi im bilo, kažu, pronaći adekvatniji smještaj za sina invalida. Bili bi beskrajno zahvalni ako im netko može pomoći na takav način. Vera Ferenčić i njezin suprug Darko ni sami ne znaju odakle iznalaze snagu za svaki novi dan. Darko otvoreno govori da ode psihijatru po pomoć kad poklekne od težine obiteljske situacije i tuge za poginulim sinom Darijem. Supružnici Ferenčić svjesni su da njihov Mario, koji im je jedini ostao, nikad više neće biti radno sposoban, ali velika stvar za ove roditelje bilo bi to da Mario stane na svoje noge i da, kako kažu, može sam sebe poslužiti.

- Nadamo se boljem za našeg Marija. Nama pokojnog sina Darija i naše zdravlje nitko ne može vratiti, ali nadamo se i vjerujemo da će Mario uz puno truda i vježbi prohodati. Svjesni smo da će proći mnogo vremena dok se to ne dogodi, možda i godine. Takve su prognoze, a nitko ne može sa sigurnosti reći kad bismo to konačno mogli doživjeti. Molimo se da mu uz Božju pomoć i dobre ljude barem omogućimo bolji smještaj. A sve drugo mora ići kako mora. Zlo se brzo dogodi, ali treba puno vremena da se popravi - govori Vera Ferenčić.

Svi koji financijski žele olakšati život ovoj tužnoj obitelji, novac mogu uplatiti na žiro račun Marija Ferenčića u Raiffeisen banci, broj računa je HR5324840083115208424. Veru Ferenčić može se kontaktirati na broj 099/7103-339.

'Ova Vlada je zanemarila sve invalide'

U svim reformama koje je najavila Plenkovićeva vlada nigdje nema osoba s invaliditetom. One su potpuno zaboravljene. Njihove ionako bijedne naknade su zamrznute i neće se povećavati, baš kao ni naknade za status roditelja njegovatelja koje već osam godina iznose 2500 kuna.

- Svaki bi političar trebao dobiti osobu s invaliditetom na jedan dan da vidimo kako bi se ponašali kad bi morali nekoga previti, obrisati i nahraniti.

Mnogo je ljudi s invaliditetom koji žive sami, bez ikakve pomoći. Osobe s invaliditetom su u najnižoj kategoriji socijalne skrbi po primanjima koja iznose negdje 300, negdje 800, a negdje 1000 kuna, dok političari primaju od 16.000 do 18.000 kuna. Majke sa statusom roditelja njegovatelja trebale bi dobiti između pet i šest tisuća kuna jer se dvostruko više moraju skrbiti o svojoj djeci, koju čak ni sustav ne podržava – kaže Hrvoje Antonio Belamarić, novinar i aktivist koji i sam ima cerebralnu paralizu.

Ogorčenost ne skriva ni Sabina Lončar, majka kćeri s invaliditetom i predsjednica zagrebačke Udruge Sjena.

- Iako je i sadašnja Vlada istaknula da su osobe s invaliditetom u fokusu socijalne politike, mi to, nažalost, nismo osjetili. Naknade kojima je svrha ravnopravnost i uključivanje osoba s invaliditetom u zajednicu nisu povećane osam godina, dok su troškovi enormno rasli kroz cijeli taj period. Nažalost, ni ne vidimo da bi se u skorije vrijeme mogle povećati. Važno je reći da naknade po osnovi invaliditeta ne bi smjele biti socijalne naknade, stoga je potrebno žurno usklađivanje zakona s Konvencijom o pravima osoba s invaliditetom. No ni po tom pitanju ne vidimo da se išta čini. Osobe s invaliditetom žive u siromaštvu samo zbog svojeg invaliditeta, a to smatramo nedopustivim – kaže Sabina Lončar.

Dodaje da se mnogo roditelja obraća udruzi kako bi izrazili ogorčenost jer ni ova Vlada, kaže, nema sluha za probleme djece s teškoćama u razvoju, dok se za druge skupine nalaze rješenja. U Ministarstvu za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku kažu kako su financijske mjere, odnosno zamrnute naknade svakako u fokusu ministarstva te će se razmotriti mogućnost povećanja njihove osnovice. Razmatrat će se, kažu, zakonodavna regulativa koja se tiče naknada te pravo na inkluzivni dodatak za osobe s invaliditetom.

U ministarstvu ističu da Vlada s osobama s invaliditetom gradi partnerski odnos te najavljuju da će jedna od prvih mjera biti reguliranje statusa njegovatelja. Prema ovim najavama, status bi ubuduće mogli dobiti i drugi članovi obitelji, a ne samo roditelji.