Ja sam fizički kažnjavano dijete, suprug ne. On ima odličan odnos sa svojim, ja nemam skoro pa nikakav. Suprug i ja imamo 2 djece - 12 i 18 god. NIKADA ih nismo fizički kaznili, a rijetko viknuli na njih. Oduvijek sve rješavamo razgovorom i strpljenjem. Da nam je ponekad, kad su bile male i nestašne došlo da popi...mo i opalimo ih, je. Ali samokontrola je vrlina. Odlučiš unaprijed kako ćeš, educiraš se koliko možeš i vrlo brzo naučiš da, iako je najlakše udarit dijete za instantni učinak, za daljnji razvoj svog odnosa s djetetom, to nije pametno. Ja sam svoje roditelje prezirala, nisam im se nikada povjeravala, par puta sam se našla i u opasnim situacijama za koje im nisam rekla da ne bi dobila batina, na svakoj slici izgledam ozbiljno, nema osmijeha. Tukli su me za što god bi im smetalo - od toga da sam se nešto šalila za ručkom, do jedinice u školi, udala sam se rano, sa 19 god, srećom iz ljubavi, ali tko zna šta bi bilo da nisam baš njega upoznala... vjerojatno bi ionako čim prije htjela otići od kuće. Naše cure se nas ne boje, svaki dan se smiju, vesele su, grle nas, poštuju nas, govore nam koliko nas vole, i imamo tako dobar i čvrst odnos da su nam već par puta profesori iz škola komentirali kako se vidi da su jako sretna i zadovoljna djeca, pa čak i kad im se zalomi loša ocjena. Ne bi mijenjala ovakav odgoj nikada! I nadam se da će i one svoju djecu i njihova prava poštivati na isti način. Djeca nisu vlasništvo.