Sad bismo konačno morali biti svjesni kakvog bisera imamo...

Uspjeh se ne događa preko noći. Ne, on se postupno gradi i stvara, polako se ostvaruje napredak u neprekidnoj želji dostizanja ciljeva. Nitko nikad preko noći nije ostvario ništa značajno i to je mentalitet pobjednika koji, uvjeravam vas, u 99 posto slučajeva donosi uspjeh.

Motivacija, predanost, fokusiranost, želja, žar, plam i ustrajnost. Tko god tvrdi drugačije još nije osjetio istinsku motivaciju. A možda ni neće. Kako kaže moj otac, nije sve za svakoga.

Kada ovakvu tezu implementiramo u slučaj Filipa Hrgovića (6-0, 5 KO) morali bismo biti svjesni da je on "jedan kroz jedan" primjer čovjeka koji zadovoljava sve navedeno. Bez iznimke.

Pratim njegove korake još iz dana amaterskog WSB-a, jer hrvatskoj sceni očajnički je trebao boksač koji će razbiti monotoniju i uzaludnost boksačkog limba neuspjeha, koji će se vinuti u visine i vratiti onaj sjaj plemenitoj vještini, pa vjerujem da mogu tvrditi koliko je napredovao i koliko je postao boksač za ozbiljne i velike dosege.

Kada boksač ima sve predispozicije da bude na samom vrhu, e upravo toliko je još potrebno da tamo stigne. Boksačka scena nepresušan je izvor mladih supertalentiranih boksača, neporaženih sa sjajnim skorovima, ali ih samo tucet ispliva na površinu i sve zahvaljujući - dobroj promociji.

Iz prvog reda sinoć sam u zagrebačkoj Areni, okružen ljubiteljima dobrog boksa, gledao Hrginu najbolju izvedbu do sada. I ne, preko puta njega nije bio "Čeh koji ne zna hodati", kako je sam Hrga rekao poslije meča. Preko puta njega bio je prekaljeni Amir Manosur kojeg su i neka najveća imena svjetskog vrha lagano zaobišla i koji nikad nije izgubio nokautom.

Suprotno svim očekivanjima, Hrgović je od prve runde krenuo snažno prema naprijed te pokazao značajke velikog napretka na mentalnoj razini. Tu zasluge treba pripisati njegovu treneru Pedru Diazu, čovjeku koji je godinama vodio kubansku boksačku reprezentaciju i s njima uzeo 20 zlata na Olimpijskim igrama. A svi dobro znamo što su Kubanci u svijetu boksa.

Kada takav čovjek kaže da Hrgović treba poraditi na nekim stvarima, ali da se vidi kalibar za svjetskog prvaka te uvjerava da će to jednog dana i postati, onda svaka rasprava staje u mjestu. Pustimo priče za malu djecu i našem narodu svojstveno omalovažavanje uspjeha pa konačno priznajmo sami sebi da je Hrga ono što je trebalo našem boksu.

Krajnje je vrijeme da postanemo svjesni boksačkog bisera kojeg imamo i podržimo čovjeka koji je amaterski europski i svjetski prvak te osvajač olimpijske medalje. Čiji su otac i majka nekad jedva spajali kraj s krajem, a on svojim radom i zalaganjem isplivao iz običnosti.

Hrgović je na sjajnom putu da postane velikan hrvatskog boksa i hrvatskog sporta općenito. Krajnje je vrijeme da dobije podršku kakvu zaslužuje od svojeg naroda kojeg predstavlja.