S Raba u Zagreb: Perica ima novi život i uživa svaki dan

Sajide, dođi, netko te došao vidjeti, blagim glasom poviknuo je u četvrtak socijalni radnik zagrebačkog Centra za rehabilitaciju Stjepan Tenšek. Čist, uredan, ošišan, sa širokim osmijehom i pogledom punim povjerenja Sajid Kešić (52), godinama zvan Perica Matas, dočekao nas je i pružio nam ruku.

Prebirući po čokoladama, keksima i slatkišima koje smo mu donijeli, posebno se razveselio vidjevši omiljene Coca Cole.

Samostalan i sretan

Uzeo ih je i spremio u hladnjak, a slatkiše je stavio na stol, želeći ih podijeliti sa svojh šest sustanara s kojima dijeli dnevni boravak svog zagrebačkog doma.

- Bio sam u bolnici i izvadio zub koji me bolio - s ponosom nam se pohvalio Sajid, trudeći se izgovarati što jasnije. Saznali smo da mu se cimer iz sobe zove Damir i da je gledao crtić u kinu.

- Otkako je došao u siječnju pa do danas, Sajid je jako napredovao. Potpuno se uklopio, prilagodio, odlazi sam po hranu, sam zna otići do kuhinje ako mu nešto treba, ide s nama do dućana, hodamo po četiri kilometra na dan i polako upoznaje kvart. Stekao je neke navike, a komunikacija mu je puno bolja. Čak i nas prepoznaje po imenima, kada vidi da ga ne razumijete, silno se trudi to pojasniti i izgovor mu je jasniji - hvali Tenšek Sajida. Vezao se, kaže, za sustanare i prema njima ima zaštitnički odnos.

Brine o sustanarima

- Brine o drugim korisnicima, pomaže im dodajući im sve što im treba, pruža ruku ako nekome treba pomoć pri hodanju i ima jako fine socijalne i osjećajne komponente. Sam odlazi do aparata za kavu, ubaci novčiće i pričeka dok kava nije gotova. Nama je vrlo teško ocijeniti napredak jer smo s njim svaki dan, ali pomaci se ipak vide - kaže zadovoljno Tenšek. Osim brata i sestre koji žive u Zagrebu, ljetos su ga posjetila i braća koja žive u Švedskoj.

POGLEDAJTE GALERIJU:

16

Svi zajedno prikupili su 5000 kuna kako bi mu kupili ortopedske cipele koje su jako skupe, a koje treba nositi zbog problema sa zglobovima.

- Odveli smo ga na sva snimanja i deformacije zglobova uvjetovane su i genetski. Preporuka ortopeda bila je nošenje ortopedskih cipela, no kako Sajid još nema zdravstveno osiguranje, braća su skupila novac i kupila mu cipele. Tek kad ga sud u Bosni proglasi živim, što još nije učinio, onda će njegovi papiri ići svojim tijekom - ispričao nam je Tenšek. Tijekom našeg boravka u Centru, Sajid je sam uzeo čaše, Coca Colu iz hladnjaka, te nakon što je natočio, spremio je nazad u hladnjak.

Svi ga hvale i vole

Sajid Kešić bio je bez identiteta punih 36 godina. Zvali su ga Perica Matas i obitavao je u rapskoj psihijatrijskoj bolnici, koja mu je punih 13.308 dana bila jedini dom, a njezini zaposlenici jedina obitelj. Posredovanjem rapske bolnice te drniškog i zagrebačkog centra za socijalnu skrb u siječnju je smješten u zagrebački Centar za rehabilitaciju u Sloboštini koji stručno skrbi o ljudima s umjerenim, težim i teškim intelektualnim teškoćama. Njegovu dolasku nazočila je i njegova obitelj, sestra Saida i brat Nisvet Kešić, koji su preko 24sata našli svojeg davno izgubljenog brata. 24sata prva su objavila tužnu priču o bezimenom čovjeku.

Sajid je danas sretan čovjek. Vezao se uz svoje sustanare, a s veseljem je aktivno sudjelovao i u kićenju božićnog drvca. Zna da se kroz koji dan slavi i Nova godina i tome se neizmjerno raduje.

Voli pomagati drugima

- On je zaista super dečko. Obožava sve što je vezano uz rad i pomaganje. Ne voli crtanje i pisanje, više je za konkretniju pomoć. Imali smo božićni domjenak uz kolače i prigodne božićne pjesme, a svaki tjedan imaju disko. Donesemo light show, imamo čak i dim i onda ekipa ima pravi tulum uz pop hitove - otkrio nam je Tenšek. Sajid u kvartu ima i svog frizera kod kojeg s veseljem ide na šišanje, a najveće mu je zadovoljstvo osmijesi na licu njegovih sustanara i topla, gotovo obiteljska atmosfera u kojoj provodi dane. Zadovoljstvo i prihvaćanje pokazuje osmijehom, a s veseljem ispunjava radne zadaće. Sajid svakodnevno i potpuno samostalno prostire stol, u što smo se i sami uvjerili. Dobro će pregledati svaki podložak i sebi uzeti onaj na kojem je napisano njegovo ime. Na njih postavlja tanjure, žlice sa desne strane, pa čak i papirnate ubruse kraj svakog tanjura.

- Nije izbirljiv, zaista voli jesti sve, no i dalje je kod njega prisutna halapljivost pri objedima. Sada intenzivno radimo na tome da pokušava smirenije i polakše jesti. Zaista hoće pomoći. Osim što prostire stol, on na kolicima odvozi i dovozi hranu iz kuhinje, kineziterapeutu nosi i odvozi lopte, pali svjetlo kada trebam ući u sobu, zaista je predivan - otkriva Tenšek.

Nestao je 1980. godine

Obitelj Kešić skladno je živjela u selu Kamićani pokraj Prijedora. Sajid jebio dobroćudan dječak koji nikad nije pokazao ni truna agresije. Volio je i štitio djecu koja su bila slabija od drugih, a iznad svega je bio zaljubljen u mehanizaciju, kombajne i traktore. Iako slabijih intelektualnih sposobnosti, Sajid je imao svoju slobodu te je u potrazi za poljima i strojevima volio lutati oko Kamićana. Često je znao odštetati i do susjednog sela, ali se uvijek držao pravila koje su mu roditelji postavili. Bespogovorno se iz svojih šetnji vraćao prije nego što bi pao mrak. Tako je i 14. kolovoza 1980. godine obitelj bila uvjerena da je 15-godišnji Sajid otišao u jednu od svojih avantura do susjednog sela. No kad je pao mrak i kad su vidjeli da se ne vraća, zabrinutost je počela rasti. I tako je krenula ova tužna i nevjerojatna priča koja je svoj epilog dobila tek nakon punih 36 godina.