'Ruski su sportaši iz sela nosili torbe hrane, a mi ostali gladni'

Na današnji dan prije točno 40 godina reprezentacija Jugoslavije, u čijem su sastavu igrala šestorica hrvatskih košarkaša, osvojila je zlatnu medalju na Olimpijskim igrama u Moskvi. Bila je to prva i zadnja zlatna olimpijska košarkaška medalja osvojena u zajedničkoj državi, ali i kasnije, kada su nekadašnje republike nastavile samostalno nastupati.

POGLEDAJTE VIDEO: Gigantski Draženov dres u Šibeniku

Pokretanje videa...

01:22

U Moskvi su 1980. nastupili Krešimir Ćosić, Željko Jerkov, Duje Krstulović, Andro Knego, Mihovil Nakić i Branko Skroče, a posebna sjećanja ima Željko Jerkov, MVP finala, u kome je Jugoslavija pobijedila Italiju 86:77, sa 16 postignutih koševa, 13 uhvaćenih, šest osvojenih lopti te tri blokade. No, treba i to naglasiti, bile su to 'okrnjene' Olimpijske igre, na kojima zbog bojkota nije nastupilo dosta zemalja 'zapadnog svijeta', prije svih Sjedinjene Američke Države, koje su osvojile olimpijsko zlato četiri godine ranije u Montrealu.

- Danas, s vremenske distance od 40 godina, mogu slobodno reći da nam to što na Igre nisu došli Amerikanci nije bila olakotna okolnost, nego smo na neki način i mi oštećeni, zbog toga što se nakon toga govorilo kako smo osvojili zlato samo zbog toga što oni nisu došli. No prava je istina da smo mi tada bili najjača reprezentacija na svijetu i da bismo vjerojatno i njih pobjedili - kaže naš proslavljeni košarkaš Željko Jerkov i pojašnjava:

- Amerikanci su poraz od Sovjeta u finalu OI u Münchenu 1972. doživjeli kao veliki udarac i posebno su se pripremali za revanš 'na svom terenu' u Montrealu četiri godine kasnije. No mi smo im pomutili račune, pobijedili smo Sovjete i igrali s nima finale, u kojem smo izgubili, dijelom i zbog toga što su suci navlačili za njih. Ali tu smo naučili lekciju, nakon toga izbornik Mirko Novosel vodio nas je svake godine u studenom na dvadesetak dana studijske turneje po SAD, gdje smo igrali 6-7 utakmica s najboljim sveučilištarcima.

- Mi smo tu učili, brusili formu, pobjeđivali igrače poput Larry Birda, Ervina Magica Johnsona, Roberta Parisha..., koji su kasnije postajali najbolji NBA igrači. Na tim turnirima smo se adaptirali na njihovu brzu igru i bili smo spremni pobijediti ih u Moskvi. A zlato sa SP-a u Manili 1978. te tri uzastopna naslova europskih prvaka 1973., '75. i '77. davali su nam za pravo da se osjećamo favoritima.

Domaćini su vjerovali kako im izostanak SAD-a širom otvara vrata zlatne medalje, koja je u očima nacije imala posebnu težinu. Košarka je bila iznimno popularan sport u cijelom SSSR-u, najbolje tome svjedoči i kako je olimpijski plamen upalio heroj nacije Sergej Bjelov, strijelac pobjedničkog koša u finalu OI u Münchenu.

- Oni su se od početka postavili kao favoriti i bili su koncnetrirani samo na nas jer su znali od koga im prijeti najveća opasnost. Ali, bilo je odmah vidljivo da je na njima jako veliki pritisak, koji će teško izdržati. Bila je to sjajna momčad s gorostasnim Tkačenkom i Belostenjijem od 220 i 215 cm, pa Belovom, Jovajšom, Jereminom, Tarakanovim.... Mi smo s druge strane bili rasterećeni, u skupini smo pobijedili Talijane, a oni su kiksali i naš međusobni susret u grupi na koncu je odlučivao o tome hoće li oni uopće ući u borbu za zlato ili ne. Za njih je to bilo finale prije finala, ali i za nas je bila prilika da ih se riješimo u skupini i da imamo lakši put do zlata. Da ih ne moramo dva puta pobjeđivati kao dvije godine ranije na SP-u u Manili. Vodili smo cijelo vrijeme, oni su sretno izborili produžetke, pomalo i uz pomoć sudaca, koji su, kao i uvijek, navlačili za domaću momčad, ali to je bilo sve. Riješili smo susret u našu korist i time riješili pola posla.

U finalu su izabranici Ranka Žeravice još jednom pobijedili Talijane i osvojili zlato. Italija nije bila dorastao protivnik, a finalni ogled obilježio je grub prekršaj Meneghina na Kićanoviću u zadnjoj minuti susreta, zbog kojeg je Kićanović morao u bolnicu i propustio je dodjelu medalja. Većinu susreta odigrala je petorka Kićanović, Delibašić, Dalipagić, Jerkov i Ćosić.

- Imali smo sreću da smo u isto vrijeme imali dva najbolja beka na svijetu Kićanovića i Delibašića, najbolje krilo na svijetu Dalipagića i najboljeg centra na svijetu Ćosića. Slavnić i ja bili smo vezivno tkivo te momčadi, nismo bili najbolji, ali smo imali i ta kako važne uloge...

Uz šestoricu igrača na terenu vrijedi istaknuti i kako su u stožeru izbornika Ranka Žeravice bila i još dvojica Hrvata koji su obilježili povijest naše košarke: Mirko Novosel i Slavko Trninić. U povijesnim knjigama ostao je zapisan samo Novosel, no Jerkov nam je otkrio kako je uloga profesora Trninića bila kud i kamo važnija.

- Mirko je u to vrijeme bio predsjednik stručne komisije KSJ i kao takav je došao na prvenstvo. On s nama nije bio niti jedan jedini dan na pripremama niti je sudjelovao u pripremi utakmica. Ne znam iz kojeg razloga je on sjedio na klupi uz Žeravicu, ali ako pogledate snimke, vidjet ćete da se nijednom nije digao s klupe, pa čak ni na time-outu. On je bio savjetnik Žeravici, a pravi pomoćni trener bio je Trninić, on je s nama bio od prvoga dana, odradio je cijele pripreme, skautirao protivnike... A na klupi nije sjedio jer je bilo mjesta samo za jednoga pomoćnog trenera.

No, da ne bi bilo zabune, Jerkov nikako nije želio umanjiti veličinu Mirka Novosela i njegov doprinos uspjesima reprezentacije.

- Novosel je 'izmislio' moju generaciju, on je vodio Kićanovića, Delibašića, Žižića i mene kao juniore, uveo nas uz Dalipagića i Slavnića u reprezentaciju i posložio nas sa starijima Ćosićem, Tvrdićem, Šolmanom, Plećašem, Jelovcem... S njim smo osvojili prvo od dva europska zlata, olimpijsko i svjetsko srebro... Mirko je bio veliki trener, tu nema spora, referirao sam se samo na Moskvu, gdje ga nitko do nas nije doživljavao pomoćnim trenerom jer on to nije ni bio, a s druge strane je zanemarena uloga jednog velikog stručnjaka i trenera Slavka Trninića.

Obzirom na veliku dominaciju Ćosića, Jerkova i njihovih suigrača na terenu te posljedično tome i izvjesne rezultate, puno je interesantnije bilo ono što se događalo oko samih Igara.

- Kao i na svakom velikom natjecanju, i u Moskvi su se događale razno razne smicalice. Tako je u sklopu olimpijske dvorane, u kojoj se igrao košarkaški turnir, svaka svlačionica imala i posebnu saunu. Nekim čudom je sauna u našoj svlačionici svaki put bila ugrijana na maksimum, a vrata otvorena, tako da smo bili zagrijani i prije izlaska na teren. Isto tako su nakon svake utakmice po dvojica igrača morala na doping kontrolu. Procedura je bila da se 'iz šešira' izvuku dva imena iz svake reprezentacije, i baš svaki put su kod nas izvlačili Ćosića, kojeg su očito doživljavali najvećom prijetnjom.

U svjetlu nedavnih, možda nepotrebnih i neprimjerenih usporedbi najvećih igrača u povijesti hrvatske košarke, Jerkov je želio apostrofirati veličinu Kreše Ćosića.  

- Za mene je jedina dilema Ćosić ili Kukoč, a ja koji sam igrao dugo godina s Krešom, prednost bih dao njemu, u prvom redu zbog toga što je bio igrač ispred svog vremena, čovjek koji je donio revoluciju u igru na centarskoj poziciji. Kad pogledate snimku utakmice protiv Italije na SP-u u Ljubljani, vidjet ćete Kevina Duranta 50 godina prije pojave Kevina Duranta. Do pojave Ćosića centri su bili statični, čekali bi u reketu da im netko doda loptu. Krešo je sa svojih 210 cm znao i voditi loptu i asistirati i pogađati izvana, a centarska tehnika mu je bila maestralna. On je probio toliko barijera, toliko je osvojio medalja i individualnih priznanja, da se može slobodno reći kako je on uveo košarku u novu eru. A na vrhunskoj reprezentativnoj razini trajao je punih 15 godina...

- Kukoč je bio jednako tako revolucionaran, a uz to je osvojio praktično sve što se moglo osvojiti, kako u državama u kojima je igrao, tako i u europskoj konkurenciji, NBA, s reprezentacijom... Moje je mišljenje da je Ćosić najveći svih vremena, Kukoč mu je uz bok jer je osvajao Europske i NBA naslove koje Krešo nije, a treći je Dražen, koji je naša najveća sportska tragedija, no to ne smije nadvladati realnu prosudbu veličine. Tuga za Draženom je beskrajna, ali on se ne može mjeriti s Ćosićem i Kukočem.

Ona tužnija strana priče Olimpijskih igara u Moskvi su posljedice koje je bojkot zapada ostavio na opskrbu hranom.  

- Bojkot se dogodio u zadnji čas, posljedično tome odustali su veliki sponzori poput Coca Cole, velikih proizvođača hrane, sportske opreme... Zbog svega su se na igrama pojavili neki nepoznati dobavljači hrane, voća, sokova... Na početku je sve maksimalno dobro funcioniralo, svega je bilo u izobilju, no organizatori nisu vodili računa da će u olimpijsko selo dolaziti domaći natjecatelji i da će u torbama iznositi ogromne količine hrane svojim obiteljima. Tako su vrlo brzo nestale banane, datule, sokovi, kvalitetnije vrste mesa... Zadnji tjedan smo živjeli na svinjetini, krumpirima i vodi, i svi smo jako smršavjeli. Meni je stvarno bilo tužno gledati njihove sportske heroje, ne samo košarkaške zvijezde, dakle po svemu elitu nacije da se moraju na taj način sramotiti... Teško je mlađim generacijama danas shvatiti da je netko bio željan banana, čokolade, mesa...

Nije to bio jedini šok za Jerkova.

- Često smo putovali u SSSR, igrali smo utakmice u tadašnjem Lenjingradu, pa u Moskvi, Vilniusu... Znali smo dobro što je Rusija, i što možemo očekivati. Ali, opet, neke stvari su nas jako iznenadile. Moskva je bila očišćena od kriminalaca, švercera, prostitutki, ali i djece. Tijekom cijelog turnira gotovo da nisam vidio nijedno dijete, sve su ih iz nekog razloga poslali u odmarališta, na more... Trudili su se ostaviti dojam čistog, urednog i dobro organiziranoga grada, u kome ništa ne nedostaje, tvrdili su čak i da imaju zrakoplove s posebnom tehnologijom rastjerivanja olujnih oblaka i kako za vrijeme Igara neće uopće padati kiša. No drugi dan se 'otvorilo nebo', potopio je ljetni pljusak cijeli grad, pa tako i olimpijsko selo, a danima kasnije su nas mučili rojevi komaraca. Isto tako je bio problem i pranje rublja. Naime, oni u to vrijeme nisu parfimirali deterdžente, pa je sve što smo prali dugo imalo neobičan miris ustajalosti. Ali, ponavljam, to je bilo takvo vrijeme, tome se mogu čuditi samo mlađe generacije koje to nisu doživjele... - zaključio je Jerkov, jedan od naših najtrofejnijih košarkaša u povijesti, koji se s velikih natjecanja vratio s devet medalja oko vrata.

Jerkov ima zlato i srebro s Olimpijskih igara, zlato, srebro i broncu sa svjetskih prvenstava te tri zlata i broncu s europskih prvenstava.