'Ruski su mi vojnici u džepove gurali votku i konjak, a onda sam ugledao ubijene susjede...'

Iz grada Buče stižu potresna svjedočanstva o ubijanju i razaranju. Jaroslav se javio novinarima 24sata i ispričao kako se probudio usred noći uz pucnjavu i eksplozije:

- Ruska vojska je razbijala stanove, prozore, ustrijelili su moga prijatelja i leš bacili kraj smeća. Da svi vide. U kući mi je bio kanadski državljanin koji je zapeo u Buči. Nastojao sam da mu se ništa ne dogodi, on se uspio se izvuči. U dječjem vrtiću je bilo sklonište za 300 ukrajinske djece, odnio sam im pelene i hranu. Rusi su počeli provjeravati svakog tko je tamo bio i tko je dolazio, razbijali su ljudima mobitele da nitko ne fotografira i ne snima. Porazbijali su i sve dućane u gradu, dali ljudima da uzmu što žele. Sljedeću noć asm proveo kod prijatelja. Ispred naše kuće ruska vojska je ubijala civile- govori potreseni Jaroslav.

- Ruska vojska smjestila je svoje zapovjedništvo u vrtiću. Prošao sam nekoliko puta pored njih, pokušavajući da me vide, u jarko plavoj jakni da shvate da sam civil. Vidjeli su da im ne predstavljam nikakvu prijetnju, čak sam par puta s njima pokušao razgovarati. I mladi vojnici počeli su malo po malo pričati o budućim planovima, govoreći da će "kadirovci uskoro doći ovamo". Upoznao sam se s njima. Mislim si, ako me i ubiju, možda će bar malo žaliti. Oni već znaju gdje živim, vide me kako se krećem po kući. Užasnulo me kad sam u jednom trenutku, vraćajući se kući, vidio hrpu mrtvih tijela kako leže na ulici. Ne znam jesu li to bili naši vojnici ili samo civili.

Ruska vojska pokušava se utaboriti u stambenim kvartovima i kućama, kaže Jaroslav. Ukrajincima objašnjavaju da su ih došli zaštititi i spasiti, da ne ubijaju civile. Mirni su sve dok ima hrane i dok ih ukrajinska vojska ne vidi. Čim se to promijeni, odmah počinju ubijati civile.

- Na našu kuću bila je uperena tenkovska cijev. Mom susjedu, očevu prijatelju, uništili su kuću, obitelj se sakrila u podrum, a imaju dijete s cerebralnom paralizom. Jedan vojnik je dotrčao do njih u sklonište s granatom, htio ih je dignuti u zrak, ali se predomislio kada je vidio dijete i kada su ga roditelji počeli nagovarati da prestane, govoreći da su civili. Kada je obitelj izašla, vidjeli su pustoš oko sebe, uništeni tenk, leševe ljudi, govori Jaroslav.

- Rusi pucaju čim uoče neko oružje, streljivo, miris baruta... Tamo je stvarno sada pakao. U gradu nije bilo vode, svjetla, grijanja. Sve su uništili. Hladnoća je bila strašna, bilo se nemoguće ugrijati.

Jaroslav je otišao u supermarket, htio je pronaći i nabaviti vodu za svoju baku. Usred trgovine su ga dočekala dva vojnika s oružjem, htio se okrenuti i otići, ali su ga pitali što mu treba. Objasnio je da u gradu nema vode i da bi htio uzeti bocu za svoju baku. Vojska ga je odvela u podrum, Jaroslav je mislio da će ga ubiti, ali Rusi su upalili svjetiljke, pa je on uzeo bocu i brzo krenuo prema izlazu. Vojnici su ga zaustavili i u džepove mu stavili bocu konjaka i votke.

- Odlučio sam pobjeći iz grada kada sam ugledao ubijene susjede u blizini ograde i shvatio da bih mogao biti sljedeći. Skupio sam neke stvari, rekao obitelji da budu spremni za odlazak dok me ruski vojnici znaju i pamte, dok ne pucaju na mene, trebamo pokušati napustiti grad i otići u Vorzel (grad u Kijevskoj regiji). Dobro poznajem Buču, to mi je pomoglo da se snalazim na terenu. Rekao sam svojima da vežu bijele trake na odjeću da se vidi da smo civili i da nas ne ubiju snajperisti. Uzeli smo i našeg malog psa, pa pješačili osam kilometara prema Vorzelu. Došli smo do Kičeva (malo dalje od Vorzela), vidjeli smo oko 30 tenkova u blizini stanice. Odlučili smo se vratiti natrag, ali čim smo krenuli, tamo su ljudi počeli vikati da će uskoro doći evakuacija. Tu smo ostali cijeli dan čekajući spas, ali nitko nije došao pa smo otišli u crkvu, dogovorili se sa svećenikom da prenoćimo kod njih, u podrumu. Tamo su se svi molili Bogu cijelu noć. Sutradan smo čekali evakuaciju i konačno su stigli autobusi u koje smo uspjeli ući i izaći iz grada, prepričava hrabar momak.

Jaroslav je svjedočio i užasnoj sceni kada je vidio svoju susjedu kako u torbi nosi nešto teško. Pomislio je da je u pitanju hrana i ponudio joj pomoć, ali je tada žena odgovorila da nosi posmrtne ostatke svog muža da ih ukopa.

Momak također dodaje da je ruska vojska psihički jako slaba, to su mladi momci, koji bi se rado povukli, vratili kući, ali ne mogu, jer ih onda ubijaju njihov suborci.

PRATITE RAZVOJ DOGAĐAJA U UKRAJINI UŽIVO IZ STUDIJA: