Roditelji: Kako preživjeti školu na daljinu uz koronu i potres

Protekli tjedan, otkako su zbog koronavirusa zatvorene škole, a nastava se prebacila u virtualni svijet, bio je poseban izazov za učenike i još posebniji za njihove - roditelje.

Kako izgleda kad nam se dnevni boravci pretvore u učionice, ali i naša radna mjesta, te jesmo li zažalili što smo ikad željeli "homeschooling", iskreno su za vas napisali urednice i urednici 24sata, te direktorica fotoagencije Pixsell. Vjerujemo da ćete se pronaći u svakoj od naših priča.

Nastavnicima pet, klincima tri, a meni jedinica!

Nina Midžor, novinarka i urednica sportske redakcije
Završio je prvi tjedan prisilnog i iznenadnog "homeschoolinga". Preživjeli smo. Množina je ovdje bitna za primijetiti. Preživjela sam i ja i oni. A bilo je momenata kad je bilo gusto. Evo, prva ću se posuti pepelom i priznati da sam više puta, nezadovoljna njihovim školama, izjavila da se zalažem za školovanje kod kuće. Isto tako ću i priznati da sad to priželjkujem otprilike kao i treći svjetski rat.
Ona ima 12 i šesti je razred, on ima 16 i ide u srednju. Program, način rada online i praćenja nastave im se ponešto razlikuju, no učinak na moje mentalno zdravlje je isti. Krenulo je u petak općom radošću što nastave do daljnjeg nema. Vikend je čak i davao naslutiti da će im online škola biti zabavna. U nedjelju je uzbuđenje bilo na vrhuncu. Mama, kako će to izgledati? Mama, hoće biti video predavanja? Mama, kako ću dokazati da sam vidjela lekciju? Mama, kako šaljem zadaću? Mamaaaa!
- MOLIM?! -
- Ne mogu se logirati...
Ok, ponedjeljak je. Još nisu logirani. Ona se digla štreberski u 9 i sve popalila, On spava. Njemu škola ipak počinje u srijedu. Ona se instalirala pred TV, ja radim svoj posao na kompu i blaženo ju gledam... Kako li je samo odgovorna. 13 sekundi kasnije - mobitel u rukama i cereka se Instagramu. Naravno, dreknem, smiruje me da pažljivo sluša i "čemu drama" uz prigodno kolutanje očima. Samo da bude jasno koliko je slušala, pitala sam je za potrebe ovog teksta što je bilo prvi sat u ponedjeljak. Nije pogodila ni predmet, kamoli lekciju.
Sad se već i On probudio i kreće nova drama.
- Napiši barem u bilježnicu što si čula na TV-u.
- A je, ja ću i pisat još, a On ne mora ništa.
Ok. Sjetim se slavodobitno da ima 1 iz kemije i problem riješen. On je nezadovoljno potjeran učit, Ona gleda drugi sat. Ponedjeljak i utorak su uglavnom prošli tako da se ona žalila kako iz jednog predmeta sve zna jer su učili (kako da ne), drugi joj je bezveze jer je ta lekcija lagana, iz trećeg netko dosadno priča, kod četvrtog joj pažnju odvlači majica predavača... nastavi niz. Sve to isprekidano povicima "kak' On niš' ne mora". Sjetila sam se, nasreću, da On ni o biologiji nema pojma pa smo nakratko opet svi bili zadovoljni. Osim Njega. Ali tinejdžer je, ionako bi pronašao nešto da bude nezadovoljan.
U srijedu se napokon i On pridružio online nastavi. Kavu sam skuhala na vrijeme spremna na paljbu. Jedna profesorica im je revno dala novu lekciju i zadataka koliko ne riješe u tri školska sata, jedan pak od profesora nije ni svoju mapu otvorio, a kamoli se obratio učenicima. I nije do kraja tjedna. No ostali su se odlično uigrali. Kad zašteka Teams, sve je na Google Driveu i funkcionira besprijekorno. Ima već i neopravdanih. (Nije On!) Netko, naime, nije shvatio da do kraja dana treba javiti u grupu s razrednikom da je bio, vidio, odradio. Razrednik je to, naravno, naglasio preko nekoliko puta.
U subotu sam provirila na Njegov razredni Google Drive i ispostavilo se da nije vidio samo jedan predmet, jednu lektiru je odlučio odgoditi jer ju mora predati kad se vrati na nastavu, a jednu lekciju nije odradio. Sve u svemu, bolje nego kad je stvarno u školi.
Ona nema sve baš tako transparentno pa sam joj odlučila vjerovati. Spremnija sam definitivno za sljedeći tjedan. Nadam se da su i oni.
Jedino na što su zapravo imali primjedbu (osim na samu činjenicu da je škola tako brzo i efikasno krenula) je da se nitko od profesora nije sjetio snimiti video. Kažu da bi im tako bilo lakše popratiti novo gradivo. Pogotovo matematiku i slične predmete.

Rezime tjedna:

Bravo za brzo rješenje koje čak i funkcionira.
TV škola možda nešto manje, jer je teško pogoditi tko je na kojem gradivu. Ono što može izaći na dobro nakon svega je da napokon netko tamo u Ministarstvu shvati da bi bilo bolje da se programi škola unificiraju, a ne da maltene svaka klupa radi po svom udžbeniku
Virtualna škola odraz je stanja prave škole. Oni profesori koji se trude uživo i vole svoj posao savršeni su i sada i hvala im na tome
Preživjeli smo. I oni i ja. Ali tek je prvi tjedan...

'Di ste profesori, jel vas malo drma?'

Alen Galović, zamjenik glavnog urednika 24sata
Dnevnik tate (kći u 7. osnovne)

Ponedjeljak, dan prvi
Sve je počelo posve opušteno, posve relaksirajuće. Tablet je dobila tjedan ranije, nije se previše trudila pogledati ni koje aplikacije imaju gore, a ni ja nisam imao živaca ni vremena ispitivati kako će to zapravo izgledati, hoće li imati kakvu video-konferenciju, chat, što li... Uostalom, njima definitivno ne trebaju naše poduke oko ičeg u vezi tehnologije i weba, ti mozgovi odavno imaju strukturu prilagođenu svakoj mreži, čak i kad su tableti bez SIM kartice ili ikakvih predinstaliranih programa. Doduše, rekla mi je dan ranije, neki mali Perica u razredu si je sve vratio na tvornicke postavke, pa sad ne zna hoće li mu osposobiti tablet da može od srijede raditi…
Nastava na televizijskom programu jedva da ju je uspjela držati koncentriranom par sekundi. Promatrao sam je dok tipka po mobitelu i, kao, prati sat iz geografije. 
- Slušaš li ti uopće išta od ovoga?
- Slušam, pa vidiš da slušam!
- A gdje ti je geografska karta Europe - pitam, nakon što se na ekranu pokažu upute: "Za vrijeme praćenja videa ispred sebe imajte kartu Europe i bilježnicu u koju ćete rješavati zadatke".
- Rekli su da ne moramo ništa imati, da samo gledamo...
I tako, samo gledamo. Pitam je na kraju odgledanih lekcija televizijske škole:
- Ajde, koje je otkriće označilo prekretnicu u razvoju prometa u 19. stoljeću?
- Pa ono, vlak...
- Vlak?!
- Ma, hoću reći lokomotiva...
- Pa daj molim te, koncentriraj se!
- Ma mislim parna lokomotiva...
- Parni stroooooj! 
Nije ozbiljno doživjela moje deranje, smijali smo se zajedno na kraju, kad mi dolazi obavijest o novoj poruci na WhatsAppu. Sad se javlja profesorica violine. Ups, na violinu sam posve zaboravio. Poručuje da će nastavu organizirati preko aplikacije WhatsApp. Ona je izvan sustava online nastave, pa mora uskladiti sve učenike, sve njihove termine online nastave u osnovnim i srednjim školama i nastave na HRT-u. Javit će svakome u koliko sati će ga nazvati, kako bi se učenici pripremili, a mi joj odmah trebamo javiti rasporede naše djece. Ali, mi to još ne znamo...

Utorak, dan drugi
U utorak mi je na WhatsApp, u grupu 7. a, došla poruka: Dobar dan, ja sam razrednica... Brojeve su mi dala vaša djeca, ako nešto nije ispravno, javite mi. Svi su se učenici prijavili u virtualne učionice. Od sutra kreće online nastava.
Istog dana stiže i nova poruka profesorice violine:
- Za danas i sutra imam u planu da se učenici sami ili uz pomoć roditelja snime, i pošalju mi svoja videa, pa ću im se javiti povratnom informacijom, o tome što i kako da dalje vježbaju. Tako ćemo u tjednu za sada imati jedan WhatsApp video poziv i jedan video koji će sami snimiti i poslati mi... Za sada nam dobro ide. 
Super, pomislim, nemam brige, vježbat će i više nego dok je redovna nastava. Ali, neki roditelji imaju "problem" s kamerom. Pitaju: Mogu li poslati samo zvuk?
- Kako vam je jednostavnije.. Bolje je da učenike vidim te ih pritom upozorim na držanje violine i gudala, pogotovo nižih razreda. Ali ako Vam je jednostavnije, pošaljite samo zvuk...

Srijeda, dan treći
Sutradan, u srijedu, kad smo očekivali početak prave online nastave u 10 ujutro, moja mlađa se probudila u 9 i 57. U 9 i 58 je sišla do kuhinje, u 10 i pet minuta se vratila u sobu sa šalicom čaja. Nekoliko sati kasnije sišla je i rekla je da imaju vrijeme za užinu. 

Četvrtak, dan četvrti
Tako se stvar nastavila i u četvrtak... Kratki razgovori započeti mojom željom da mi približi kako to sve skupa zapravo izgleda, spretnim su maneverima skrenuti na neke druge teme, a i meni se nije dalo puno ispitivati, pa imam prečeg posla, izvanredno je stanje, moram misliti i na svoj posao, koncentrirati se…

Petak, dan peti
Ali, u petak stiže još jedna poruka od razrednice: 
- Dobar dan roditelji! Svi učenici su ukljuceni u virtualne učionice i prate online nastavu. Potvrdu da je tako dobivamo njihovim lajkanjem poslanih dokumenata. Za još bolju kontrolu trebamo vas. Molim vas da kontrolirate rade li oni zadane sadržaje. Pogledajte dnevni raspored i provjerite jesu li i što su napravili...
Ups, pomislim! Dnevni raspored? Zadani sadržaji? Gdje da to vidim? Trebam li svoju kćerku pitati da mi sve to da na uvid? Imam li uopće vremena za to? Suzdržim se od komuniciranja s razrednicom preko WhatsAppa, pa nastavim čitati:
- Neka rade redovito. U nedjelju će se brisati poslani dokumenti od proteklog tjedna. Zato je važno da do tada sve naprave. Učitelji će tražiti potvrde napravljenih zadataka i to će evidentirati. Moraju biti savjesni i redovni u radu. Ako negdje zapnu, mogu tražiti pomoć od predmetnog učitelja. Podržite ih u njihovom radu. Osigurajte im uvjete za rad. Tablete su dobili. Ako netko nema internet, budući da nismo dobili SIM kartice, javite mi. Škola ce nabaviti SIM karticu za tablete. Možete me nazvati ukoliko postoji neki problem. Isto tako učenici. Lijep pozdrav...
Ništa, bio je to petak, čekat ću da završi ta online nastava, pa ispitati gdje je dnevni raspored, što su zadaci i kako se rješavaju. I da, zašto joj je u jednom trenutku zatrebao printer...

Subota, dan šesti
Nakon tog neobicnog tjedna, zaslužila je odmor. U subotu se o školi nije razgovaralo, a ni ja nisam ima vremena, priča s koronom eskalira, posao me prikovao za računalo.

Nedjelja, dan sedmi
Škola? Samo jedna informacija oko škole bila je taj dan u mojoj komunikaciji s djetetom vrijedna spomena. 
- Gle tata, baš je čudno da su ostavili mogućnost da učenici mogu postati poruke svim profesorima u Hrvatskoj, pa svi to vide...
I pokaže mi poruku jednog učenika, objavljenu tako da je doista vide baš svi u sustavu: 
"Di ste profesori, jel vas malo drma..."
Sutra je novi dan.

Postala sam učiteljica, kuharica, čistačica i ravnateljica

Ana Dasović, novinarka i urednica rubrike Obrazovanje
Centrifuga. U to se, najkraće, pretvorio život moje obitelji otkako nam je u život ušla ta "životinja mikroskopska", kako pjeva Rambo Amadeus. I to centrifuga na 1200 nakon što je još počela i škola na daljinu, a na rad od kuće smo se prebacili i suprug i ja. Iako živimo u dovoljno kvadrata, te svatko ima nešto sitno svog odvojenog prostora, te prve dane obilježili su prizori dostojni Fellinija.
- Budi se, počinje ti školica! - lagano dovikujem drugašiću, dok dižem svoj sustav kavom, a kompjuterski strujom. Zahvalna sam na najvažnijoj stvari kad živiš s današnjim klincima - wifiju koji besprijekorno funkcionira. Jer, uz devetogodišnjaka koji viče da mu je "ova škola glupa", u svojim sobama dobro su se sakrili i 13-godišnjakinja, te 15-godišnjak koji s nama radije komuniciraju porukama. Dok sjede pored nas.
Ali potpuno ih razumijem, jer novinarski posao, posebno u ovakvim kriznim situacijama, sastoji se od zaista intenzivnog rada, provjeravanja informacija koje je nemoguće provjeriti, čim žurnijeg objavljivanja važnih podataka, telefoniranja i opet telefoniranja. Dakle, wifi, struja i telefon su mi važniji od wc-papira. 
I tako, s glavom već danima u balunu od bujice svih mogućih informacija, postajem kućni izvjestitelj, web-administrator, učiteljica, čistačica, kuharica, redar, doktorica i prespajač poziva...
- Hajde, ovdje ti je bilježnica za TV školu... BLINK (poruka na službenom chatu), a čekaj da provjerim, došla je i poruka od učiteljice, moramo nešto isprintati... BLINK
Najstariji ulazi bez riječi u dnevni i počinje prekapati po danima nesloženom vešu.
- Šta tražiš?
- Gaće.
- Ne stoje tu, tamo ona hrpa.
- A.
Povlači se u svoje odaje odnoseći treći doručak to jutro. Toliko o nabavci kriznih zaliha koje će nam pomoći da manje odlazimo u dućan. 
- Nema više majoneze - zaključio je prije nego što se priheftao na virtualnu učionicu. Njegova srednja škola, srećom, već je tjedan ranije utjerala lozinke, sustave, AAhr, Carnet, Srce. Nastavnici već padaju s nogu, a razmaženi balavci im šalju šaljive poruke tipa: "Jel nam isti raspored sjedenja?"...
No dobra tehnička situacija nije odmah bila i u osnovnoj školi moje mlađe djece. Kćer od jutra glasno topće nogama.
- Štaje? Jesijela? Hoćešjesti? - nizam ja već automatizmom dok skližem po mobitelu koji mi se doslovce zalijepio na ruku. Istovremeno odjekuje glas učiteljice Sanje, presica Nacionalnog stožera, igrica koju si mali upalio i pojačao zvuk jer ne čuje od učiteljice Sanje, te upute srednjoškolca kolegama kako da naprave grupu bez razrednice.
Ona puše.
- Ne mogu se ulogirati... 
- Jesi sigurna? Jesi li pokušala otkako smo razgovarali s razrednikom - prekjučer??
- Evo sad sam.
Brzinom munje spremam tekst i prebacujem se na link na službenoj stranici škole u lijevom uglu ovdje klikni ne tamo link je tu ne mogu ga otvorit. Palimo peti i šesti uređaj to jutro. Kćerin laptop i onaj školski tablet. Upisuj username. Upisuj password. Upisuj username. Upisuj password. Something went wrong!
O kako je samo pošlo krivo...
Funkcionira li zapravo ta škola na daljinu? Teško je reći. Na prvu, perspektiva je sasvim ok, ako se uspijemo disciplinirati (najmrža rijec u mojoj kući). I ako zaboravimo na činjenicu da je nastava završava za - dva i pol mjeseca. 
Naime, i klincima je trebalo da prode uzbuđenje prvih dana otkako "nema škole" (to automatski znači praznike). Iz njihove perspektive, zapravo se nije ni dogodilo ništa dramatično. A koliko primjećujem, odrađivali su zadaće koje su im nastavnici slali ovako ili onako. Gušt im je što se ne moraju probuditi prerano i što mogu u pidžami pisati zadaću. Do kraja tjedna i nastavnici su uspostavili red te okupili virtualne razrede.
No problem koji ministrica ne može riješiti je činjenica da škola na daljinu podrazumijeva novi teret na roditelje. Mnogi od njih jednostavno neće imati vremena/mogućnosti/volje baviti se "homeschoolingom", iako je i dosadašnja škola zahtijevala prevelik angažman roditelja. Jer škola na daljinu je upravo to. A točno to čeka i nastavnike, koji su većinom i - roditelji.

I dok je televizijska škola za najmlađe super riješena, ona za srednjoškolce i starije osnovnoškolce prilično je netelevizična i zamorna. I što će biti sa stručnim predmetima, onima koji se trebaju odradivati u laboratorijima, radionicama...?
Naša je kuhinja već postala priručna učionica za kemiju i fiziku, no vrludave misli tinejdžera nikako da dožive moment samodiscipline. Pa tako eksperiment iz biologije već drugi dan čeka provjeru, a radna bilježnica iz biologije završila je pod prozorom.
A tek nakon što nas je Priroda zaista ošinula poslavši Zagrebu i okolici najjači potres u 144 godine, što nas čeka dalje?
Pa za početak, učiteljice Đurđa i Sanja bile su nasmiješene u ponedjeljak već u osam na Trećem. Zasad, dovoljno. 

Učitelji su definitivno zaslužili povećanje plaće

Anamaria Todorić, direktorica agencije Pixsell

Prvi dan digitalne škole za mene je i dalje bio normalan radni dan, a za mog supruga prvi radni dan od kuće. Ležerno sam ušetala oko 17 sati u stan koji je mirisao na netom ispečenu pizzu. Stariji sin se lijeno valjao po tepihu i uporno ponavljao ekranu: To znam, to znam. To smo učili! Tataaaaa, mogu i ovo premotati…Kakva idila, pomislila sam, moj je 10-godišnjak napokon naučio riječ tata pa nema veze što ga ne zanima nastava.

No onda sam shvatila da moja bolja polovica jednom rukom tipka nešto po kompjuteru, nalikovalo je na stvarni posao, a drugom uploada zadaću 7-godišnjaka koji je za to vrijeme posve nezainteresirano lizao sladoled. Hej, sladoled, a zašto je ta pizza u pećnici? Nakon nekoliko trenutaka shvaćam da moji ukućani još nisu ručali, da škola u 17 sati još nije gotova i da rad od kuće, čini se, stvarno znači rad. Otac obitelji je prvi dan digitalne škole proglasio katastrofom, a ni moj prvašić Teon i četvrtašić Kosta nisu pokazali preveliki entuzijazam. Stariji je shvatio da je u cijeloj toj školi neki trik. 

- Prvo dva sata rješavam zadatke na Edmodu, a onda još 2 sata moram gledati glupu nastavu na glupoj televiziji. Tko uopće gleda telku pa svi su na YouTubeu - genijalno je zaključio predpubertetlija. I kako ova učiteljica zna jesam li ja sve riješio ili se samo pravim. Taj dan je dobio za zadaću zadatke iz geometrije koje, navodno, razumije. Ja sam zaključila da ništa ne kuži, ali da ta geometrija i nije toliko bitna za život.
U narednim danima ja sam i dalje odlazila na posao i primala između 200 i 500 poruka na WhatsApp svih roditelja iz oba razreda moje djece (po nekoliko puta) koji su u real timeu javljali jesu li se ili nisu uspjeli ulogirati na Edmodo na kojem se odvija nastava za učenike OŠ Odra koju pohađaju moja djeca. Naravno, većina nadobudnih roditelja te je poruke slala u 8 ujutro, a ja moram priznati da sam u to vrijeme gledala kako moji potomci bezbrižno spavaju.

Prilično sam sigurna da 99% djece uopće na mari toliko za nastavu. Škola se, to je definitivno prednost, može i premotati pa i uploadati kasnije. Ocjena za sada nema. I to je prednost. Definitivno nije mala stvar svaki dan izbjegavati stres koji podiže pogled na e-dnevnik. A kako nastava izgleda u stvarnom svijetu?

Moj prvašić se budi oko 8.30, odmah u pidžami sjeda za stol i čeka doručak pa ga iznimno veseli učiteljičino pitanje je li doručkovao, na koje onda iz petnih žila odgovara da upravo jede. Smatra to dovoljno pametnim za prvu peticu. Prilično intenzivno razgovara s TV učiteljicom, a i ja moram priznati da mi se gospođa koja educira prve razreda baš jako sviđa. Najdraži mu je predmet 'životinjski'. To je dio kada se priča o nekim životinjama, logično, zar ne? Čak ga nije izbacila iz takta niti priča o flauti koju je malo koji odrasli shvatio. Nakon životinjskog najdraži mu je tjelesni koji je i ostatku obitelji stvarno cool. Jedan dan Borna Čorić, drugi Marijo Možnik, ma sjajno. S obzirom da škola koju pohađaju moji klinci jedina u Zagrebu nema dvoranu, ovo je zapravo najbolji tjelesni koji su ikada imali.

Onaj dio škole koji se odnosi na bilo kakve zadatke ili zadaću mu ni inače nije baš sjeo. Jednostavno se ne vidi u konceptu škole u kojem on nešto mora raditi, ali tako je bilo i u onoj staroj školi u doba prije korone. Stariji je pak nakon dva dana odustao od gledanja televizije, osim kad je Baltazar u pitanju. Za sve ostalo tvrdi da je već radio. Ne učio, nego već i pisao test. Nakon tri dana učenja shvatio je kako uplodati fotke (toliko o digitalnoj generaciji). Do sada to nije znao jer sam ja uporno ponavljala kao je važnije da čita knjige nego da se zafrkava s tim digitalnim stvarima. 
- To stigneš i za 20 godina savladati - mudro sam mu objašnjavala pa me to dovelo do toga da moram uplodati zadaću na kojoj piše Svjecki dan vode u 19.59, jer je u 20 rok, a on ne razumije u čemu je točno pogriješio. 
Totalno ga oduševljava koncept da sve radi preko kompa. Sve mu je to, kaže, kao neka igrica. 
- Još kad počnemo dobivati ocjene, bit će kao da prelazimo levele - mudro zaključuje. 

Paralelno s tim u utorak navečer me nazvao moj očuh. Predaje matematiku višim razredima jedne osnovne škole, blizu je mirovine i nije baš od digitalnog svijeta. No, mora preko Teamsa slati učenicima nastavu i zadatke pa mogu li mu pomoći. Sat vremena kasnije javilo (mu)mi se oko 30 učenika iz različitih razreda s različitm komentarima i pitanjima. Glava mi je bila u predeksplozivnom stanju, on je shvatio kako staviti te zadatke i lekcije, no nije shvaćao zašto svi žele neku online komunikaciju. Mislim da još uvijek odgovara na pitanja od utorka. U tom trenutku shvaćam i kako je učiteljicama moje djece kada im svaki roditelj šalje zadaću, dodatno i ne baš uvijek ni najptrebnije ni najpametnije pitanje. Pitam se i kako je onim roditeljima koji nisu baš digitalno najpismeniji, kako se oni u cijelom tom novom svijetu snalaze. Nije to baš za svakoga. 

I kakav je dojam za kraj? Digitalna škola je super ako su roditelji kod kuće i ako zapravo ne rade. U slučaju mog supruga i mene to znači da uz 3 Skype sastanka, 556 poruka iz cijelog svijeta na 14 različitih komunikacijskih kanala, telefonskih poziva bez kraja, šetanje psa i kuhanje ručka za humanoidne usisavače hrane koje su nam u cijelom ovom kaosu podvalili umjesto djece, ovakva škola baš i nije sreća. Danas sam sto posto uvjerena da oni pojedu hrane bar pet puta vrjednije od onih 200 kuna mjesečno koliko ja plaćam školsku prehranu. I nikada kao do sada suprug i ja nismo bili sigurniji da je škola zapravo kreirana prije svega da djeca ne budu cijeli dan kuće i da su učitelji definitivno zaradili ona svoja povećanja plaće.