Kad nakon pet dana dobiješ bicikl nazad, osjećaš se kao da si zaljubljen skočio bungee-jumping. Za 10-ak minuta sam krenuo prema Latviji. Vjetar je puhao u prsa
Telefon je dugo zvonio. Nisam htio prekinuti dok netko ne podigne slušalicu. Javio se bezvoljni muški glas.
- Prosim...
- Dobar dan. Zovem u vezi bicikla. Ima li kakvih informacija?
Prestao sam odlaziti na aerodrom. Četiri eura za karte sam radije trošio na pivo. Mladić na recepciji hostela znao je broj lost and found šaltera već napamet.
S druge strane čulo se nerazgovijetno mrmljanje. Od četvorice zaposlenih samo jedan priča engleski. Dok sam čekao da se javi drugi službenik, razmišljao sam o planovima.
Plan A je bio da mi Mrav pošalje drugi bicikl iz Zagreba.
Plana B nije bilo.
- Vi ste gospodin Bukljaš?
- A-ha...
- Bicikl vam je pronađen. Stigao je iz Moskve. Što da radimo s njim? Jeste li još uvijek u Estoniji?
Prvo sam pomislio da sam krivo čuo, a onda je ponovio. Vrisnuo sam od sreće. Recepcionar je vrisnuo skupa sa mnom.
Kad nakon pet dana dobiješ svoj bicikl nazad, osjećaš se kao da si zaljubljen skočio bungee-jumping. Odmah sam odjurio na aerodrom. Za desetak minuta sam sastavio bicikl i krenuo prema Latviji. Vjetar je puhao u prsa. Nije mi bilo važno.
U jednom trenutku sam se zaustavio kako bih snimio znak uz cestu. S neba je počela sipiti kiša. Čuo sam škripu kočnica. Pored mene su se stvorili muškarac i žena na biciklima. Co-motion, 26 inča kotači, Rohloffov prijenos, fully loaded. Odmah se vidjelo da su na ozbiljnom putovanju.
Bio je to bračni par iz Amerike. Putuju Europom šesnaest mjeseci. Bili su i u Hrvatskoj.
- Gdje vam se najviše svidjelo? - U Splitu i Dubrovniku. - Cijene? - Prihvatljive. - Ljudi? - Vrlo dragi i ljubazni.
Počelo je kišiti sve jače. Razmijenili smo mailove i otišli svaki na svoju stranu.
Oni s juga na sjever. Ja sa sjevera na jug.
Iduća dva dana prošla su u ugodnoj vožnji uz obalu Baltičkog mora. Cesta je bila ravna. Asfalt kvalitetan. Svake večeri zalazak sunca kupao je krajolik blistavom svjetlošću s naglašenom žutom bojom. Na trenutke mi se činilo kao da gledam neki Wes Andersonov film u 3D verziji.
Na granici s Latvijom sreo sam dva biciklista. Jedan je bio visok i mršav. Drugi malen i zdepast. Proučavali su kartu.
- Darek - predstavio se prvi i pružio mi ruku. - Marek - ubacio se drugi.
Počeo sam se smijati. Čudno su me gledali.
- Sorry dečki. Kad sam bio klinac prikazivao se jedan crtić. Lolek i Bolek. Podsjećate me na njih.
Izmijenili su poglede i prasnuli u smijeh.
- Mislili smo da nitko ne zna za taj crtić osim nas, Poljaka!
Darek me potapšao po ramenu. Možda je to bio Marek.
Koliko sam ih uspio razumjeti, rekli su da putuju iz Poljske preko Švedske i Finske u Estoniju, pa natrag u Poljsku. Nisam bio siguran da sam dobro razumio rutu.
- Kuda si se ti uputio? - Od Finske do Turske. Usput sam skoknuo i do Švedske. - Dalek put. Koliko ima do Turske? - Oko tri tisuće... - Koliko si platio brod za Finsku? - Malo. Osamnaest eura. - Skupo. Preko interneta je karta upola jeftinija.
K vragu. Uvijek kad pomislim da sam jeftino prošao, ispadne da griješim.
Htjeli su se slikati. Kad sam već odmakao sjetio sam se da ja nisam slikao njih. Možda mi pošalju sliku na mail.
Predvečer sam dugo tražio mjesto za šator. Tlo je bilo vlažno i blatno, a šuma gusta s visokim raslinjem. Okružile su me muhe. Bilo ih je stotine. Ubrzo je započela invazija. Sve latvijske muhe napale su me istovremeno. Ulazile su u uši, u oči. Male, velike, šarene muhe. Jedna mi se čak uvukla u nos. Dojurili su komarci. Bila je to najpikavija gamad koju sam ikad vidio. Na području Latvije ima više od tri tisuće jezera. Raj za kukce.
Bacio sam se u šator i brzo zatvorio mrežu. Ubrzo je cerada bila crna od tih letećih beštija. Čekali su da izađem. Unutra je bilo sparno i zagušljivo. Došla mi je sila na zahod.
Nisam htio izaći.
Probudio sam se u zoru. Vjetar je cijelim putem puhao u leđa i ubrzo sam došao u Rigu. Sat na crkvenom tornju zamalo je označio podne. Sunce je bilo nalik na užarenu kuglu koja samo što ne eksplodira.
Odmah se vidi da je većina kapitala koncentrirana u glavnom gradu. Više nisam viđao toliko starih Lada već automobile novijeg godišta. Rijeka Daugava dijeli stari grad od novog dijela. Ulicama šeću brojne grupe turista. Čuju se jezici iz svih dijelova svijeta. Najčešće Engleski i Njemački. Tek ponegdje Španjolski. Iz svakog restorana, bara ili puba trešti glasna muzika.
Dugo sam se vozikao po gradu snimajući zanimljive momente. Ušao sam u stari dio grada. U jednoj ulici sam naišao na tri elegantne djevojke u renesansnim haljinama. Jedna je bila tetovirana. To me zbunjivalo. Spremno su me povele u obilazak.
Primijetio sad da kontrast Rige nije samo bogatstvo-siromaštvo, nego i kulturni kontrast. Kontrast tradicionalno-moderno. Dućan H&M ili Dior nasuprot jednom postolaru ili uraru.
Djevojke su ubrzo otišle. Turistička zajednica ne plaća prekovremene sate.
Na kraju dana cjelokupni dojam mi je bio nekako nategnuto-plastičan. Zatekao sam se usred ludila otuđenog zapadnog društva, toliko turistički isforsiranog, da im još jedino svježi gradovi bivšeg istočnog bloka mogu uzburkati krv.
Zvonio sam na portafon nekoliko hostela.
- Dobar dan. Imate slobodan krevet? - Jeste li rezervirali? - Nisam. - Žao nam je. U ovo doba godine sve je popunjeno.
U hotele nisam išao. Odlučio sam otići. Nisam bio raspoložen za bacanje novaca. Na svijetu postoji mnogo gradova u kojima sam bio i u kojima više nikad neću biti. Eto, Riga je jedan od njih.
Stigao sam do ruba šume kad se počela spuštati noć. Pronašao sam stazicu i odvezao se dublje u unutrašnjost. U daljini se čuo oštar zvuk motorne pile. Podigao sam šator, oprao se vodom iz bidona i ispružio se na samonapuhavajući madrac. Počeo sam tonuti u san.
Odjednom sam čuo korake. Odmah sam se razbudio, a čula su se automatski izoštrila. Jedno vrijeme je vladala potpuna tišina, a onda je netko zafućkao.
Otvorio sam mrežu i izašao van. U ruci sam držao peper sprej.
Ispred mene je stajao plećati gorostas sa svjetiljkom na čelu. Svjetiljka je bacala snažan snop svjetlosti pa mu nisam mogao vidjeti lice, ali sam razumio da ga zanima što radim ovdje.
- Samo ću prespavati. Ujutro odmah idem dalje...
Svjetlost se usmjerila na bicikl. Dugo se nije pomaknula.
U takvim trenucima misli samo lete, mozak frenetično traži načine kako da se situacija izmijeni.
Ugasio je svjetiljku. Čim su mi se oči priviknule na tamu ugledao sam dobrodušno lice muškarca s neurednom bradom. U ruci je držao motorku.
On je pričao Ruski. Ja sam pričao Hrvatski. Izvrsno smo se sporazumjeli.
- Zašto spavaš vani? Dođi k meni u kuću... - Hvala. Sad je kasno. Već sam zaspao. Odložio je motorku. Ja sam sprej sakrio iza leđa. - Od kud dolaziš? - Iz Hrvatske.
Nekoliko trenutaka je proveo razmišljajući.
- Aaa... Jugoslavija! - Ne! Ne! Hrvatska! - Znam, znam...Tito! - uzviknuo je simpatični Latvijac, ispucavši tako sve svoje znanje o Hrvatskoj.
Izmijenili smo još rečenicu-dvije i rastali se čvrstim stiskom ruke.
Ujutro sam pio čaj i gledao kako se prve zrake sunca probijaju kroz visoke krošnje. U glavi su mi se vrtili stihovi benda FOR:
"I have no reason to stay. My end is still far away. Still got a miles to ride, until I set with setting sun".
Počinjao je novi dan. Zasad je u tom danu sve bilo dobro.
