Obavijesti

News

Komentari 164

'Rekli su da idemo brati grožđe i odveli nas sve u minsko polje'

'Rekli su da idemo brati grožđe i odveli nas sve u minsko polje'
1

Ekskluzivna ispovijest: Lovro Gerstner preživio je mučenje, zlostavljanje i 'krvavu berbu grožđa' u okupiranom Lovasu 1991. Ranjen je i jedva je preživio. O stradanjima u Lovasu i Opatovcu govori knjiga 'Krvava istina'

Od napada na selo Lovas pa do 17. listopada 1991. četnici su dolazili tri puta u pretres moje kuće, tražili su oružje. Kako oružje nisam imao, nisu ništa ni pronašli. Nisu bili zadovoljni pa su me tukli u podrumu govoreći:' Ustaša laže da nema oružja' - priča Lovro Gerstner (59) koji i danas živi u malenom srijemskom selu Lovas. Rođen je u Opatovcu, a nakon što se oženio počeo je živjeti u Lovasu. Tamo je sa suprugom dobio dvoje djece, radio je u tvornici Borovo.

Poput Auschwitza: Mučeni i ubijani s bijelim trakama oko ruku

Lovas je okupiran 10. listopada, a on je nakon okupacije ostao te je kao i drugi Hrvati morao nositi bijelu traku kao znak raspoznavanja i nacionalne pripadnosti. Osim toga na svim hrvatskim kućama morale su visiti bijele plahte, također kao znak raspoznavanja.

Print

- U to sam vrijeme bio pod radnom obvezom i morao sam se svaki dan javljati u zadružno dvorište na posao. Čistili smo selo od granatiranja i skupljali stoku koja se razbježala po selu. Za mene je radna obveza trajala do tog 17. listopada. Toga dana rekli su mi da se u 17 sati moram javiti u zadružno dvorište na sastanak. U to vrijeme počinjao je policijski sat i nitko se nije smio kretati po selu, stoga mi je bilo jasno što će se dogoditi. U dvorištu Zadruge poredali su nas na klupe, a ispred nas su na trijemu stajali pijani četnici s puškomitraljezima i automatskim oružjem. Cijelu noć su nas izdvajali jednoga po jednoga i odvodili u neku prostoriju. Tamo su i mene tukli bez milosti i to samo zato što sam Hrvat - prisjeća se Lovro mučenja u okupiranom selu.

'Morali smo se držati za ruke, a nogama razgrtati djetelinu'

On je dan kasnije uspio preživjeti i 'Krvavu berbu grožđa'. Naime, srpska paravojska natjerala je mještane ' brati grožđe' u minskom polju. Čak 21 osoba ubijena je u tom 'hodu smrti' po minskom polju, a 14 ih je ranjeno. 

- Kada je svanulo jutro 18. listopada 1991. godine, stigao je četnički zapovjednik pa je počelo izdvajanje. Mlatili su nas puškama, nogama, palicama, željeznim šipkama, boli noževima. Cijelo je dvorište bilo krvavo. U međuvremenu je došlo naređenje da idemo »brati grožđe«. Odveli su nas do kraja sela. Putem su ubili Boška Bođanca koji više nije mogao hodati, pa ga je jedan od četnika šutnuo nogom u kanal i pustio rafal po njemu. Tada sam shvatio da ne idemo brati grožđe. Doveli su nas u djetelinu, tj. u minsko polje koje su postavili četnici i jugovojska. Morali smo se držati za ruke, a nogama smo razgrtali djetelinu - kaže Lovro.

Kada su došli do mina, stali su. Neki je četnik, objašnjava Lovro, gurnuo jednog od ljudi. Čovjek je pao preko užeta, a u tome su se trenutku aktivirale dvije do tri mine. Četnici i jugovojnici ležali su za to vrijeme u djetelini, 50-ak metara iza njih. 

- Mine su eksplodirale, a četnici su nam počeli pucati u leđa automatskim oružjem. Mene je metak pogodio u nogu te sam pao u djetelinu. Oko sebe sam čuo jauke i zapomaganja te gledao poginule i ranjene. Cestom je tada stigao landrover iz kojeg je izišao neki oficir i upitao što se događa. Četnički zapovjednik mu je odgovorio: 'Ustaše su bježale iz sela i utrčali u svoje minsko polje.' A oni su nas doveli s namjerom da nas sve poubijaju. Oficir je naredio da se ranjenici iznesu s minskoga polja - prisjeća se Lovro.

'Oni svoje kuće vidjeti neće'

Odvezeni su u ambulantu u Tovarnik gdje nisu dobili nikakvu pomoć već su direktno prevezeni u Šid.

- U šidskoj ambulanti su nas previli. Došao je neki kapetan koji nam je naredio da očistimo svoju krv s poda. To smo činili onako ranjeni i izmučeni. Oficir je vikao i na medicinske sestre koje su nas previjale govoreći: Oni svoje kuće neće vidjeti.

'Ubili su mi starog oca kao psa, presjekli su ga rafalom na ulici'
'Ubili su mi starog oca kao psa, presjekli su ga rafalom na ulici'

Pobacali su ih u kamion i dok su se vozili kroz Šid zaustavila ih je vojna policija koja je naredila da ih odvezu u Lovas u ambulantu. No kad su tamo stigli pojavili su se četnici.

- Pojavila se grupa četnika koji su nas htjeli dokrajčiti pa je lovaski doktor zatražio iz Komande deset vojnika rezervista da nas čuvaju. Konačno nam je bilo malo lakše. No, doktor nam po naređenju nije smio dati ništa jesti. Bili smo tako četiri dana bez hrane, iskrvareni i izmučeni. Peti dan su nas, teže ranjenike, prebacili u Mitrovicu u bolnicu - priča Gerstner koji je tada završio u sobi sa srpskim ranjenicima.

- Stavili su me u sobu s njihovim ranjenicima. Trpio sam prijetnje smrću svaki dan i noć. Osam dana bilo je kao osam godina. Deveti dan došao je iz Lovasa doktor Kačar po nas četvoricu. Izvukao nas je iz bolnice i odvezao u Lovas. U to vrijeme u selu se stanje malo smirilo. Ostali su rezervisti jugovojske. Nisu nam ni oni bili naklonjeni, ali nije više bilo četnika. A onda je došla naredba da svi moramo napustiti selo. 

Ostao invalid za cijeli život

Kada je Lovro Gerstner 5. prosinca 1991. godine ugledao Zagreb sve je, kaže, bilo ljepše i lakše. No odmah s autobusa morao je u bolnicu jer mu je noga bila otečena i crna.

- Uslijedila je operacija, a poslije operacije dvije godine liječenja u toplicama. Ostao sam invalid, nesposoban za posao, narušenog zdravlja. Dvije godine kasnije morao sam otići u invalidsku mirovinu. Noga mi je utrnuta i dan danas, šepam dok hodam. Svaki dan prolazim kraj tog minskog polja i nemoguće je zaboraviti strahote koje su se dogodile. Najveće veselje mi je mojih šestero unučadi. Imam četiri unuke i dva unuka  - kaže nam na kraju Lovre Gerstner.

Njegovo svjedočenje kako i svjedočenja još nekolicine preživjelih objavljena su u spomen knjizi „Krvava istina (novome životu ususret)“ koja je nastala u povodu dvadesete obljetnice ukopa posmrtnih ostataka 67 lovaskih Hrvata, žrtava srpske agresije, koji su 1991. godine većinom bili pokopani u masovnoj grobnici, te u nekoliko pojedinačnih grobnica na groblju u Lovasu. 

Ruka pravde počinitelje nije sustigla

Ova spomen knjiga skupine autora svjedoči o stradanjima i patnjama Hrvata i nesrpskoga stanovništva iz dvaju sela, Lovasa i Opatovca, za vrijeme Domovinskog rata. Iz tiska izlazi početkom sljedećeg mjeseca.

- Ova knjiga 27 godina poslije tragične 1991.,godine čije su strahote na ovome prostoru zauvijek ostale okamenjene u sintagmi krvava berba grožđa, „govori“ glasovima 90 poginulih, ubijenih i nestalih civila i pripadnika Hrvatske vojske, govori iz mučeničke krvi  iz koje je niknuo novi život, ne samo stanovnika Općine Lovas i ne samo za Zapadni Srijem već za cijelu domovinu. Okuplja i poziva svakoga pojedinačno, imenom i prezimenom, da svjedoče sobom i svojom žrtvom, da njom opominju i zahtijevaju doduše sporu, ali ipak dostižnu pravdu, za počinjene zločine na zemaljskim sudovima. Knjiga donosi svjedočanstva brojnih preživjelih, često do ruba smrti mučenih, zlostavljanih i ponižavanih, na koncu iz svojih domova protjeranih Lovaščana i Opatovčana. Njihove riječi dnevnički oblikuju mozaik zla koje izrasta u bezbrojne oblike i personificira se u imena i prezimena onih koji su počinili zvjerske zločine, a koje ruka pravde nije sustigla jer pravomoćna sudska presuda još uvijek nije donesena - kazao nam je Antun Ivanković iz Tovarnika, jedan od autora knjige.

Knjiga je tiskana u nakladi Općine Lovas, a na njezinim stranicama opisan je i tijek dosadašnjih suđenja za izvršene ratne zločine koji se vode na Županijskom sudu u Vukovaru od 2003. i Okružnom sudu u Beogradu od 2007. godine.
 

Igre na sreću mogu izazvati ovisnost. 18+.
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Komentari 164
Mimohod za  žrtve: 'Hodam za djeda, nikad ga nisam upoznao'
POČAST STRADALIMA S OVČARE

Mimohod za žrtve: 'Hodam za djeda, nikad ga nisam upoznao'

Obitelji ubijenih na Ovčari održale su u srijedu 17. mimohod u počast svojim najmilijima
Priča o barjaku i Vodotornju: Mlad i lud, svaki je put mijenjao zastavu. To je izluđivalo četnike
NEVJEROJATNA PRIČA

Priča o barjaku i Vodotornju: Mlad i lud, svaki je put mijenjao zastavu. To je izluđivalo četnike

Ivanika je jedne noći uzeo zastavu i popeo se na vrh. Svaki put kad bi je četnici skinuli granatom, on bi stavio novu. Ne znam ni kako, gore je falilo 20 stepenica, prisjetio se zapovjednik. Kasnije je to nastavio Džalto
'Mislili su da sam mrtav pa su me pokopali. Dok sam se vratio kući, majka mi je umrla od tuge'
SJEĆANJE NA DANE UŽASA

'Mislili su da sam mrtav pa su me pokopali. Dok sam se vratio kući, majka mi je umrla od tuge'

Zoran i Mario bili su maloljetni mladići kada su se odlučili braniti grad. Prošli su strašne strahote i iživljavanja 1991. na području Vukovara