'Rekla sam mužu da im kaže istinu i više ga nisam vidjela...'

Zatvorili su nas u baraku na Veleprometu. Tu je već bilo dosta ljudi. Neki četnik je mom mužu rekao da će ga odvesti na ispitivanje. Pored mene stajala je neka žena sa svojim mužem. Pitala sam ju da li je i on bio na ispitivanju. Odgovorila je potvrdno. Upitala sam je gdje ih to odvode i što ih pitaju, a ona kaže da ih odvode u vojarnu, pitaju za oružje, jesu bili u obrani, gdje su im bili položaji. Rekla je da je najbolje da muž kaže istinu. Njen je rekao istinu pa su mu rekli da će za njih raditi neke poslove: tjerali su ga da sakuplja mrtvu stoku i zakapa ju. Ostao je živ.

POGLEDAJTE VIDEO:

Rekla sam mužu: ‘Vidiš, možda bi i ti trebao reći istinu, reci da si imao pušku, ali da si branio svoju djecu i svoju kuću’. Ubrzo ga je odveo jedan Srbin koji i danas živi u Vukovaru. Bio je četnik s oružjem. Kamo ga je odveo i kome ga je predao, ne želi reći. Ali od tog dana, od tog trenutka, mom se suprugu gubi svaki trag. Što im je rekao u ispitivanju, da li je uopće dospio do vojarne ili ne, nikad neću saznati - kaže Vukovarka Manda Patko (76). Supruga Stjepana do danas nije pronašla.

Miran život uništio je rat

Rat je za Mandu bio posebno mukotrpan jer je cijelo vrijeme napada na Vukovar provela u podrumu svoje kuće, brinući se za bolesnu i teško pokretnu svekrvu. Nakon što su ih četnici istjerali iz podruma, zarobili i odveli na Velepromet, suprug je netragom nestao, a ona završila u logoru u Begejcima.

- Bili smo obični mali ljudi. Prije rata suprug je radio kao električar, a ja u Vuteksu. Imali smo dvije odrasle kćeri i jednu unučicu. Imali smo svoju kuću, auto, čamac kojime smo vikende provodili na Dunavu, mali vrt izvan grada gdje smo uzgajali prirodnu hranu. Sve se to počelo mijenjati već krajem 1989. godine kad se počelo šuškati o ratu - prisjeća se Manda lijepih godina zajedničkog života sa svojim Stjepanom.

Tijekom napada na hrvatske policajce u Borovu Selu, Mandi i Stjepanu postalo je jasno da su do tada naivno mislili kako će se sukob između Hrvatske i Srbije riješiti bez većih problema i žrtava. Stjepan se prijavio u obranu grada u srpnju 1991. godine kad su se po ulicama grada počele držati straže. Kao i većina, preko dana je išao raditi, preko noći dežurao na raznim punktovima. Nije imao nikakvo oružje.

- Ja sam u Vuteksu radila do rujna 1991. godine i, shvativši da sve ide nagore, kćeri su inzistirale da svi odemo iz Vukovara. Stjepan je rekao da mi odemo, ali on neće ostaviti svoje prijatelje, kuću, grad. Nisam ni ja htjela ostaviti njega pa sam rekla ‘kako bude tebi, tako će i meni, ne idem’. I kćeri su same izašle iz grada kukuruznim putem prema Vinkovcima. Mislila sam tad, imamo Fiću, pa ako baš situacija u gradu postane jako loša, otići ćemo i mi. No nakon nekoliko dana Vukovar je bio u okruženju i više nitko nije mogao izaći - priča Manda, koja je od tog trenutka u Vukovaru živjela isključivo u podrumu.

Svekrvu nosila na leđima

Znala je i po sedam dana ne izaći iz podruma. Sve je više nedostajalo hrane, a i vode je bilo sve manje. Snalazila se kako je umjela, sakupljala je krumpir, brašno i raspoložive namirnice po kućama ljudi koji su bili kod nje u podrumu. U podrumu su ložili vatru kako bi ispekli lepinje ili napravili juhu.

- Suprug je povremeno dolazio k nama u podrum da nam kaže što se događa u gradu, tko je poginuo. Kako je u početku imao tek mali pištolj, jer je tek kasnije dobio pušku od prijatelja, on nije bio na prvoj liniji obrane, nego na punktovima u gradu. No tada se cijeli grad činio kao prva linija. Pucalo se danonoćno. Kad je dobio tu pušku, tražila sam da meni da pištolj, jer ako dođu četnici, živa im u ruke ne želim pasti. Prije ću se ubiti nego da me siluju i kolju. Dao mi je pištolj, a ja sam ga spremila - prisjeća se Manda, koja je i u podrumu nekoliko puta zamalo izbjegla smrt jer su na kuću padale granate koje su urušavale podrum.

Ujutro 8. 11. 1991. četnici su ušli u dio grada u kojemu su oni živjeli. Vojska JNA potpomognuta domaćim teritorijalcima, četnicima iz Srbije, išla je od kuće do kuće, pretresala sve i tjerala ljude iz podruma.

Završila u logoru

- Došli su k nama preko dvorišta, iz kuće s kojom smo mi bili spojeni. Probili su zid da dođu do nas. Kad su nas zarobili, dugo su se zadržali kod nas u kući, pitali su čija je, tko tu živi, koliko ljudi ima, gdje nam je oružje. Potjerali su nas van. Na leđa sam stavila svoju nepokretnu svekrvu i u trenerci i cipelama izašla van na hladnoću. U dvorištu su muža skinuli do gola, tražili pištolj, maltretirali ga. Kad nisu ništa našli, onda su mu htjeli rezati prste. Kad nisu ni to napravili onda su nas odvezli u školu blizu naše kuće. Tu nas je preuzeo neki Srbin iz Valjeva, uzeo je moju ručnu torbu i sve naše dokumente, tražio da stavimo ruke na stol i uperio pušku u nas. Htio nas je ubiti, ali onda je naišao oficir JNA i naredio da nas odvezu na Velepromet - priča Manda.

Nakon što su Stjepana odveli na ispitivanje s kojega ga nikada nisu vratili, Manda je u baraci na Veleprometu provela sljedeća dva dana. Bila je tu i njena svekrva. Potom su ih strpali u autobus i preko Negoslavaca, sporednim cestama, vozili u Srbiju.

- Navečer smo došli u Šid. Tu smo prenoćili u nekoj sportskoj dvorani. U autobusu je bilo i majki s djecom, čak i jedna beba od osam mjeseci. Sutradan ujutro opet su nas strpali u autobuse.

Nadala se da će ga vidjeti

U Bečaju su ostavili moju svekrvu i majke s djecom, njih 12, a nas su odvezli u Begejce kod Zrenjanina, u logor, i tu sam bila mjesec dana. Na prvoj razmjeni sam izašla. Svekrva je ostala u Bečaju u Crvenom križu. Bila je jedno vrijeme u bolnici i onda su je smjestili u neki starački dom, gdje je bila godinu i pol dana, dok je nismo uspjeli prevesti u Hrvatsku. Živjela je potom još šest mjeseci i umrla. Nismo joj htjeli reći da joj nema sina - priča dalje Manda dodajući kako mjesec dana provedenih u logoru neće nikad zaboraviti. Ležala je na tlu s još 500-tinjak zarobljenika iz Vukovara i njegove okolice. Bilo je 37 žena, sve ostalo muškarci. Zatočeni u velikoj štali.

- Koga god novog su dovozili u logor, nadala sam se da ću vidjeti Stjepana, ali nije ga bilo. Kad sam kasnije razmišljala o svemu, došla sam do zaključka da je on vjerojatno isti dan ubijen na Veleprometu ili su ga odvezli u Negoslavce pa tamo ubili. Ili tko zna gdje - govori Manda, koja je ubrzo razmijenjena. Čim je došla u Zagreb, pokrenula je potragu za svojim suprugom, ali kako je vrijeme odmicalo, tako je sve više postajala svjesnija da je on onoga dana kad ga je zadnji puta vidjela i ubijen.

- Sve ove godine žalim što mi kći nije dala da pitam tog Srbina iz Vukovara kome je predao mog supruga. Žao mi je što ga nisam tužila. Policija ga je navodno saslušala i pitala gdje je moj suprug, ali on je rekao da ne zna kome ga je predao jer je bilo više vrsta vojski. A mislim da zna - kaže Manda, predsjednica Udruge obitelji nestalih u Vukovaru.