Rekao mi je: Ja ti imam samo kušin, pa smo ga podijelili...

Ja sam čuvala blago na brdu, a Toni je trgao grožđe. Donio mi je grozd, ali sam mu rekla da ga jesti neću, jer u to vrijeme ako primiš poklon od muškarca, dala si mu pristanak. Zato ga je on objesio o grančicu trešnje i otišao, a ja sam ga kasnije malo pomalo pojela, priča Marija Nadinić (82) iz Sukošana kraj Zadra.

Ovoga ljeta je sa suprugom Tonijem (86) proslavila punih 60 godina braka, dijamantni pir.  

Roditelji su potom trebali amenovati stvar pa su došli isprositi Marijinu ruku kod njezinih. Sporazumjeli su se bez problema, a onda je trebalo spriječiti zaljubljene da se sastaju prije vjenčanja. 

- Roditelji su držali nadzor, ali nema te Udbe koja će spriječiti dvoje mladih da se nađu. Kad ima dobre volje, nađe se način i ukrade vrijeme - smješka se Toni zvan Tripulo. Za “kaznu” na vjenčanju im nije zvonilo uobičajeno crkveno zvono, nego je zvonilo na poseban način, da cijelo selo zna da vjenčanje nije po protokolu. Marija se, naime, Toniju doselila prije vjenčanja.

- Vjenčanje je bilo s kumovima, rođacima i prijateljima, ali smo se vjenčali ‘na ružno’. To znači da sam morala biti bez vela i krune, pa smo oboje bili u plavim odijelima. Roditelji mi nisu smjeli doći na vjenčanje, samo moje četiri sestre.

Spekla je majka kruha, kolača i pečenje, ali se nije smjela pojaviti. Sve zato što sam se Toniju doselila prije vjenčanja. Rekao mi je: ‘Nemam ti ja nego jedan kušin’, pa smo ga podijelili.

Vjenčali smo se 21. srpnja 1957., a prvu kćer Davorku rodila sam nekoliko mjeseci kasnije - priča Marija, koju su kao mladu ljepoticu znali pitati što to vidi u siromaškoj kući, a ona bi im rekla: “Svog Tona”. 

- Dok smo bili siromašni, sve je bilo slatko. U izobilju malo što valja i rijetko se što cijeni. Prije nam je keks bio pojam, a danas ljudi imaju sve, ali baš zato nema tu slasti. Stvaralo se nešto ni od čega.

Kad smo nabavili konja s kojim smo orali, od tog smo dobro živjeli i gradili kuću, a s karom smo zarađivali više nego kasnije, kad smo imali kamion, dva, tri. Tad su i ljudi bili drugačiji, a kasnije je uslijedilo neplaćanje i nepoštenje radi kojeg smo i bankrotirali.

U pošti sam se zaposlio 1968. godine, a supruga je naše voće i povrće prodavala na pjaci. Od toga smo živjeli, a ja sam cijelu svoju plaću prebacivao u njemačke marke i štedio. Godine 1972. napravili smo kuću bliže moru i onda je bilo lakše jer je počeo turizam.

Prije bi cijelo selo bilo na okupu. Zabavljali smo se u Domu, učili smo plesati, a kasnije smo dobili i kino - priča nam barba Tripulo.

Oboje priznaju da je bilo teških trenutaka u životu, ali da su se podržavali i voljeli te probleme rješavali zajednički. 

- Svađali smo se, naravno da smo se svađali, ne bi valjalo kad bi sve bilo jednobojno. Bilo je lijepih vremena, ali i teških te sam tu ja malo posezao za alkoholom, što je najveći razarač ljudskog života i obitelji. Marija se tu s pravom ljutila, ali je pobijedila.

Od 1972. nisam ni kapi popio - zahvalan je Toni, a Marija dodaje kako joj nije bilo lako kad ga je tražila po selu i nagovarala da dođe kući, često i u suzama, ali nije odustala.