"Rekao mi je: Čuvaj dijete, ja neću izaći živ iz ovog grada..."

Meni u ovom trenutku nije ni bitno tko ga je ubio nego samo gdje je. Zašto da moje dijete i ja ne smirimo svoju dušu, i njegovu, da ga pokopamo dostojanstveno, da imamo svoj mir? Prošlo je 26 godina od tog dana, a meni je to kao da je bilo jučer. Ja i sin živimo s tim. Često nam kažu: ‘Prestanite više vi Vukovarci s vašim pričama iz rata’. Pa mi Vukovarci živimo s tim! Živimo ustvari dva života, onaj iz 1991. i ovaj sadašnji, a to rijetko tko može razumjeti; samo onaj tko je to prošao, kaže Vukovarka Sandra Grejza (53), koja sve ove godine traži nestalog supruga Milana, hrvatskog policajca. On je jedan od deset hrvatskih policajaca iz Vukovara koji su nestali u bitki za Vukovar i za koje se još ništa ne zna.

POGLEDAJTE VIDEO:

Milan Grejza bio je školovani policajac, koji je na toj dužnosti radio i prije rata. Sa suprugom je vodio lijep i ugodan život; obožavali su svoj Vukovar, Dunav, družili se s prijateljima svih nacionalnosti. Imali su mogućnost otići iz grada, živjeti drugdje, ali nisu htjeli. Sina Nikolu dobili su 1989. godine i sve je postalo još ljepše.

- Nažalost, dogodila se 1991. godina i Borovo Selo. Suprug me nazvao i rekao: ‘Strašne stvari su se dogodile u Borovu Selu. Neće biti dobro. Uzmi dijete i idi iz Vukovara’. Rekla sam da ne želim otići iz grada, što god se desilo. Međutim, kako su dani prolazili, situacija je bila sve teža i teža. S nama su živjeli mama i tata. Tata je rekao da će on otići s djetetom u našu kuću na moru. Odvezla sam ih i vratila se na dan kad su Vinkovci bombardirani. Išli smo okolnim putovima jer je sve bilo blokirano. Činilo se da u gradu nema žive duše osim nas troje koji smo bili u autobusu. Uglavnom sam bila sama u kući jer je suprug bio stalno na terenu. Bio je u Domu tehnike, gdje su se vodile stvarno žestoke borbe, i tamo je dosta njegovih prijatelja poginulo - nevoljko se prisjeća Sandra tih ratnih dana.

- Onda je jednog dana došao kući, a rijetko je dolazio, i rekao mi: ‘Sad više ne možeš, sad moraš ići, dok još možeš, jer želim da mi dijete ima barem jednog roditelja živog’. Te njegove riječi i dan danas mi zvone u ušima jer se na kraju tako i dogodilo. Moj sin je ostao samo sa mnom, ostao je bez oca - nastavlja kroz suze.

Sa sinom je završila na moru, a sa suprugom se povremeno čula preko specijalne policijske veze. Kad god je mogao, nazvao ju je i govorio neka čuva malog jer on iz Vukovara vjerojatno neće izaći živ. Ti su pozivi trajali sve do 14. studenog.

- Tog dana me zadnji put nazvao. Rekao mi je da će on ići zadnji van. Pitala sam ga što to znači zadnji. ‘Znači da ćemo mi napraviti prolaz za sve civile. Dok zadnji civil ne izađe iz grada, ja grad ne napuštam’. I ponovio je da čuvam dijete. Nakon toga više se nismo čuli. Došao je taj grozni 18. studenog. Čula sam da je određeni dio policajaca probojem došao u Vinkovce. Nazvala sam hotel u kojem su se nalazili, njegova zapovjednika, i pitala gdje je moj Milan. On je upitao: ‘Ti ništa ne znaš, je l’ tako?’ Rekla sam mu da ne znam što trebam znati. ‘Tvoj Milan je bio dva puta ranjen’, rekao mi je i nastavio: ‘Milan je ostao u bolnici, nije mogao hodati, bar ne toliko da ide u proboj u koji su ga pozvali da ide s njima. Ali nije htio jer je znao da ne može izdržati’. To je bio za mene velik šok. Nije mi to htio reći da se ne brinem. Tek sam kasnije saznala da su mu sestre u bolnici nosile telefon do kreveta da mi se javi, da ja ne bih pomislila da mu se nešto dogodilo. Bio je cijelo vrijeme na Mitnici, gdje su se vodile teške borbe. Tamo je i ranjen i ostao je u bolnici do pada Vukovara - priča dalje Sandra, kojoj od tada život prolazi u stalnom traženju, nadanju i očekivanju. Obijala je mnoga vrata, raspitivala se kod svih za koje je mislila da mogu znati gdje je završio Milan. Dobivala je razne informacije - da je viđen u ovom ili onom logoru, da je viđen na Ovčari, da je ubijen... Nadala se ipak da je živ. Bila je i na svim razmjenama zarobljenika.

- Znala sam da će na velikoj razmjeni zarobljenika 1992. godine vjerojatno biti razmijenjen i moj prijatelj iz djetinjstva, koji je bio i u Beogradu i na Ovčari. On je dobro poznavao mog supruga i nadala sam se da ga je negdje vidio. Čekali smo u Zagrebu te silne autobuse, trčala sam oko autobusa nadajući se da ću možda ugledati i supruga. No našla sam jedino tog svog prijatelja, već u zagrljaju sa svojom ženom. Kad me vidio, samo me je zagrlio i rekao: ‘Nema ih više, nema nikoga, sve su ih pobili’. I njemu sam vjerovala. Znala sam da je istina ono što kaže jer ga poznam u dušu - kaže Sandra, koja je potragu za suprugom od tog dana intenzivirala. Željela ga je naći mrtvog ili živog, premda je za to bilo sve manje nade.

Godine 2004. počelo je suđenje za ratni zločin u Beogradu. Sudilo se zločincima koji su počinili masakr na Ovčari. Sandra je odlučila ići na suđenje jer je znala da će tamo, među optuženicima, vidjeti dojučerašnje sugrađane, poznanike, čak i one koje je smatrala prijateljima.

- Svi smo bili u jednoj prostoriji poput učionice. Ti zločinci sa svojim zatvorskim čuvarima i mi, obitelji žrtava. Doživjeli smo to da su, ulazeći u prostoriju, pokazivali rukom da i nama treba odrubiti glavu - s gađenjem priča Sandra, koja je u sudskom hodniku pristupila jednom optuženiku, svom prijatelju iz djetinjstva, i pitala ga gdje je njen Milan. No on se pravio da ne zna o kome priča. Pokušala je čak i od roditelja optuženih saznati neke informacije, ali oni su samo govorili da njihovi sinovi nisu bili tad na Ovčari.

- Pitala sam ih, kao ljude, da mi kažu. Mene je samo zanimalo gdje je ubijen, pokopan. Znala sam da su ga znali, da su ga sigurno vidjeli na Ovčari, da znaju i tko ga je ubio i gdje. U tom trenutku, a i dan danas, meni treba samo informacija gdje je. Naravno da nitko nije htio ništa reći - kaže Sandra.

Potvrdu da je njen suprug ubijen na Ovčari dobila je kasnije od Nataše Kandić iz Beograda, koja joj je rekla da je jedan od optuženih izjavio kako je vidio ubojstvo supruga njegove školske kolegice Sandre. Cijela njegova izjava o događajima na Ovčari uzeta je kao vjerodostojna i bila je dokazni materijal u optužbama protiv tih ratnih zločinaca.

No među 200 ekshumiranih ostataka na Ovčari tijela Milana Grejze nije bilo. Sve indicije upućuju na to da je on ostao među zadnjima u hangaru za tzv. ručnu obradu. U toj grupi su ostali uglavnom oni koji su četnicima bili bitni. Te grupe ni dan danas nema. Zna se da su ubijeni, prvo teško mučeni i zlostavljani. Nakon ubojstva su ih odmah i zakopali, pored hangara, no tijekom godina i njihove su kosti premještene.

- Još se nadam da će zločinci progovoriti jer svjedoka nema - s tugom, boli i ogorčenjem završava Sandra.