'Rekao mi je: Brate, javit ću se. To su bile njegove zadnje riječi'

Da nađem brata značilo bi mi puno. Mogao bih se napokon smiriti, saznao bih istinu i barem znao gdje mu je grob. Kako kažu stari ljudi, znali bismo gdje su mu kosti i gdje možemo paliti svijeće.

Sad ih palimo pod centralnim križevima, govori nam Vlado Špišić (51) iz mjesta Desni Štefanki u općini Lasinje pokušavajući sakriti suze. Četiri godine mlađi brat Ivica bio je pripadnik 204. brigade. Nestao je u travnju 1992. u akciji na Kupresu.

Zadnji put ga je vidio tjedan dana prije odlaska, a njegov glas čuo dan prije odlaska u akciju.

Upali u ruke neprijatelju 

- Javio mi se iz Tomislavgrada, rekao da sljedeći dan idu u neku akciju. Obećao je da ćemo se čuti. To su bile njegove posljednje riječi i od tada ni traga ni glasa od njega - prisjeća se Vlado tih dana kad je odbijao pomiriti se s činjenicom da je zauvijek izgubio brata.

Isprva se, kaže, nadao da će se vratiti kući. Čekao je, iščekivao i raspitivao se. Roditelji su mu s prvim znacima rata otišli u Njemačku, a on napustio radno mjesto prodavača na benzinskoj crpki u Zagrebu i priključio se rezervnom sastavu hrvatske policije. Da mu je brat nestao, tvrdi, saznao je iz priča ljudi koji su sve glasnije komentirali stradavanje hrvatskih branitelja na Kupresu.

- Išao sam u zapovjedništvo u Rakitje i tamo su mi rekli da se nešto desilo, ali da su svi živi. Međutim, moj brat nije dolazio kući pa sam u nekoliko navrata dolazio u zapovjedništvo i svaki put dobio odgovor da će mi se javiti, da je sve u redu i da ne mogu sad s njima stupiti u kontakt. I sve je ostalo na tome. Međutim, tragom priča koju su prije tri godine potvrdili i branitelji iz BiH, oni su iz pravca Tomislavgrada išli pomoći obraniti Kupres. Nisu znali da se u međuvremenu obrana raspala i direktno su upali među neprijatelje. Puno ih je poginulo u vozilima, neki su bježali preko Kupreške visoravni prema Bugojnu koje su držali Hrvati, dok je moj brat bježao prema šumi iza koje je Glamočko polje.

A taj su potez držali Srbi, kojima su vjerojatno i upali u ruke tražeći spas preko šume. Čuo sam da su baš mojega brata vidjeli da sa suborcem odlazi prema toj šumi. Napominjem, posvjedočili su mi da su ga vidjeli živog, a što je bilo s njim kasnije, nitko od nas ni njegovih suboraca ne zna - nemoćno širi ruke Vlado. Dok prebire po fotografijama s kojih se smiješi bratov lik, Vlado nam niže što je sve pokušao kako bi ga pronašao.

Viđen u kninskom logoru 

- Dio bratove ekipe se vratio, razgovarao sam s njima, istraživao, ali ništa nisam mogao saznati. Potom sam čuo priču da je moj brat zarobljen i da se nalazi u zatvoru u Kninu. S njegovom slikom u rukama otišao sam u jednu zagrebačku vojarnu u kojoj su se nalazili branitelji razmijenjeni iz kninskog logora. Tumarao sam uokolo, ispitivao ih znaju li nešto, no svi su mi odgovarali kako ne znaju. Samo mi je jedan čovjek rekao da mu pamti lice, da je bio u susjednoj ćeliji, ali nisu smjeli komunicirati. Nekoliko mjeseci nakon nestanka počeo sam slati poruke Međunarodnom crvenom križu da ga traže po logorima. Uvijek mi se vraćala prazna poruka, nikad nije bilo odgovora - prisjeća se Vlado.

Roditelji su vijest o Ivičinu nestanku jako teško podnijeli, posebice majka. Silom je htjela doći kući iz Njemačke, no savjetovali su joj da ostane i da će, boraveći među ljudima, lakše podnijeti tu tešku situaciju.

- Dolazila je često, dala uzorak krvi i kose za DNK analizu. Teško joj je i danas te svaki put kad se čujemo ispituje me je li netko nešto javio, jesam li nešto saznao. I grozno mi je svaki put reći da nisam. Moj brat i ja smo se jako voljeli, iako smo se kao sva braća znali i porječkati. Završio je Drvni obrazovni centar i odškolovao se za stolara. Kad je počeo rat, priključio se obrani domovine jer je imao strašnu volju i želju obraniti Hrvatsku.

Da ima grob, bilo bi lakše 

Nisam ga pokušavao spriječiti jer sam vidio da mu je hrvatska sloboda velika želja i motivacija - govori Vlado. Pitamo ga kako se privikao na činjenicu da je izgubio brata. Slegne ramenima, pogne glavu pa procijedi:

- Uvijek kad vidim da ljudi slave Uskrs i Božić, sjetim se brata i pomalo im zavidim što su svi na okupu. Mi nikad nismo potpuni. Da ima grob, znao bih - poginuo je, mrtav je, i s tim bih se morao pomiriti.

A ovako živim u nekoj neizvjesnosti, mislim da ću nešto saznati, da će se odnekud javiti iako sam svjestan da je vjerojatnost mala, gotovo nikakva.

Njegov nestanak je obilježio moj život, emotivno me uzdrmao i, ma što radio, misli bježe k njemu. Kad ostanem sam, sjetim ga se pa zaplačem. A onda vas vrijeme i život guraju dalje. Fali mi u svakom pogledu, posebice kad vidim da druga braća nešto rade zajedno. Tad se sjetim da više nemam brata - susprežući emocije kaže Vlado.

Još je jednom pozvao sve one koji nešto znaju o nestanku i sudbini brata Ivice neka se jave, te makar anonimno podijele informacije.

- Mi, obitelj, samo želimo naći svoj mir - zaključio je Vlado.