Redateljica Maja Fišter o filmu 'Auto za Afriku': 'Snimali smo u izolaciji, a živjeli u samostanu'

Josipa i ja poznajemo se iz studentskih dana. Iako se dulje nismo vidjele, pratila sam njezin humanitarni rad. Te 2018. susrele smo se slučajno u beach baru na Šolti. Počele smo pričati o njezinu odlasku u Afriku, o tome kako želi nabaviti auto i volontirati. Meni je to bilo jako zanimljivo. S obzirom na to da volim snimati filmove o onome što me intrigira i onda to pokazati i drugima, dogovorile smo se za suradnju. Ispričala nam je to redateljica i scenaristica Maja Fišter koja je ovo ljeto snimila dokumentarac "Auto za Afriku" o humanitarki Josipi Galić, profesorici hrvatskog jezika i sociologije, koja godinama umjesto na godišnji odmor odlazi u Benin hrvatskim misionarkama.

PRIČA O AFRIČKOJ SVAKODNEVICI FOTO Svečana premijera filma 'Auto za Afriku' ganula brojne

'Živjeli smo u samostanu'

Marljivim i hrabrim ženama koje u toj siromašnoj afričkoj zemlji vode brigu o dva sirotišta i školuju 200-tinjak djece zahvaljujući donacijama iz Hrvatske. S Majom i Josipom porazgovarali smo početkom tjedna na premijeri dokumentarca u Zagrebu, tjedan dana prije nego što će se emitirati na Prvom programu HRT-a u dva dijela, 11. pa 18. prosinca.

- Josipa, ja i ostatak HRT-ove ekipe proveli smo 21 dan u toj malenoj, vrlo siromašnoj afričkoj državi. Živjeli smo u samostanu s djecom i misionarkama. Bili smo izolirani od svijeta. Najveći izazov, osim snimiti film u teškim uvjetima, bio je živjeti na tako malenom prostoru s toliko ljudi. Nitko se nije mogao osamiti. Nije mogao otići u kafić nakon radnog dana. Malo se opustiti, kako to inače ide - rekla je redateljica i scenaristica.

'Klima je 'strašna''

Benin nije lagodan za život. Uvjeti života, ali i rada ondje su teški. Često nestane struje, vlaga zna doseći i 90 posto. Ima mnogo bolesti koje su u Europi iskorijenjene.

- Mrak pada u 19. Nema više svjetla. Tu je i 'strašna' klima. Konstantno ste mokri. Odjeća se ne može osušiti - istaknula je Maja.

'Duša se raduje i plaće'

Humanitarki Josipi, kojoj je to bio deveti posjet Beninu, bilo je također izazovno. Svaki put kad ode, a u Afriku odlazi od lipnja 2012., osjeća strah. No on je ni u čemu ne sprečava. S časnim sestrama, Dorotejom Dunđer i Ivančicom Fulir, brine se za napuštenu i siromašnu djecu. Nabavlja im hranu i potrepštine. Obilazi sela, obavlja tekuće poslove. U Beninu je već "domaća". Dječica je dočekuju raširenih ruku. Trče joj u zagrljaj, vesele joj se.

- Svaki put kad odem tamo, kao da je prvi. To je susret u kojem se čudiš, u kojem si iznenađen. Sretan si što možeš pomoći. To je kao sevdah. Istodobno se duša raduje i plaće - priznala je Josipa.

U Africi zna ostati do dva mjeseca. Ovisno o obvezama koje ima u Zagrebu, gdje je ravnateljica Učeničkog doma Marije Jambrišak.

- U Afriku me vraća ljubav prema pomaganju, životu, prema tim ljudima koji tamo rade herojski. Mislila sam kako je lako otići. Još lakše se vratiti, ali svaki put postaje sve teže vratiti se - rekla je humanitarka. Širokobriježanka velikog srca s Afrikom se prvi put susrela u Keniji, državi prekrasnih krajolika i bogatoj životinjskim svijetom.

Humanitarka Josipa je osjetila poziv

Bilo je to 2012., kad je vidjela televizijski prilog o hrvatskom misionaru u Keniji i javila mu se kako želi ići.

- Osjetila sam poziv i otišla - dodala je Josipa.

Njezin volonterski put počeo je u Hrvatskoj u kampovima s djecom pogođenih područja, a nastavio se u Africi. Susrela se s različitim mišljenjima, govorila je ranije. Roditelji, koji su je odmalena učili kako je važno pomagati drugima, isprva su reagirali sa strahom. Bojali su se jer je europska slike Afrike negativna. Unatoč tome nije željela odustati. Hrabro je koračala dječici kojoj je vrlo malo potrebno za sreću, a za svoju humanost Josipa je dobila brojna priznanja. Postala je motivacija.