I Andrija i ja smo odmah znali da ne želimo raditi emisiju po špranci. Želja mi je da se pozabavimo i intrigantnim pljačkama, to je nešto što nas čeka u trećoj sezoni, govori Dario Todorović, redatelj i suautor Dario Todorović
DARIO TODOROVIĆ NAM OTKRIO
Redatelj 'Dosjea Jarak': Rad na seriji je težak, epizoda o Martini Horvat jasno pokazuje i zašto...
Čitanje članka:
6
min
Petnaest teških godina prošlo je otkako je sa svoje adrese nestala kći vukovarskog heroja. Nova epizoda “Dosjea Jarak”, dostupna na platformi Voyo od 9. prosinca, donosi tešku priču o misterioznom nestanku Martine Horvat. Obitelj nikad nije odustala od potrage. Ovog puta na razgovor smo priveli redatelja i suautora Darija Todorovića.
Koliko dugo ste radili na epizodi o Martini Horvat?
Pokazalo se da je epizodu bilo teže napraviti nego što smo očekivali. Više puta smo u montaži vraćali stvari na početak jer nismo bili dovoljno zadovoljni svime. Bio je dug i naporan proces ispričati sve da je jasno, da drži tenziju, a da se preko ekrana uspije upiti makar dašak te životne energije kakvom je zračila Martina Horvat. Od ključne je važnosti bio njezin svojevrsni videodnevnik jer Martina je mnogo toga iz svog života snimala kamerom. Kako odabrati baš ono što je najbolje prikazuje, a u isto vrijeme pričati priču o njezinu nestanku? Na kraju smo jako zadovoljni epizodom.
Slučaj je krajnje misteriozni - u ratu je nestao njezin otac, heroj Pal Horvat?
Iznimno je teška sudbina zadesila jednu obitelj. Kao da nije dovoljno teško bježati iz rodnoga grada s vrećicom u ruci, kao da nije dovoljno teško biti svjestan toga da ćeš živjeti u progonstvu, kao da nije dovoljno teško iščekivati svaku vijest o ocu koji je ostao braniti grad... Dogodilo se i ono najgore - Pal Horvat je nestao. Znamo što je značilo ‘nestati’ u Vukovaru nakon njegova pada. Palovo tijelo nikad nije pronađeno. Ali pokazalo se da postoji nešto još i gore od toga. Devetnaest godina kasnije nestala je i njegova kći. Ni njezino tijelo nikad nije pronađeno. Boris Horvat pronašao je životnu misiju u tome da pronađe i dostojanstveno pokopa svog oca i svoju sestru, ali dosad su se svi njegovi napori pokazali uzaludnima.
Jeste li razvili i neke vlastite pretpostavke o tome što je moglo biti s djevojkom?
Naravno da u glavi nastane mnogo teorija jer potencijalnih krakova je moglo biti više. Nakon nestanka mnogi su portali pisali o nestanku, čitali smo komentare koji su bili raznorazni i mogu vam reći da je tu bilo desetak različitih teorija. Posao nas kao prije svega novinara koji slučaj ponovno otvara s vremenskim odmakom jest raščistiti tu buku. Profiltrirati što je od toga što se pisalo dok je slučaj bio ‘vruć’ na kraju se pokazalo pukom teorijom koja ne drži vodu. Kad smo to učinili, pokazalo se kako svi dokazi vode u jednom pravcu.
Oko Martinina nestanka i danas kod nekih sugovornika vlada strah. Čime ga objašnjavate?
I mene je to iznenadilo s obzirom na to da je riječ o starom slučaju, a glavni sumnjivac već je dugo mrtav. Međutim, kad smo zagrizli duboko u slučaj, otkrili smo da postoje ozbiljne indicije da je u prikrivanju zločina imao i pomagača, koji nikad nije otkriven. Budući da je riječ o čovjeku za kojeg smo doznali da je imao debeli kriminalni dosje, ali i da se družio s jako opasnim ljudima, opravdan je strah kod sugovornice, koja nikako nije htjela da joj otkrijemo identitet.
Martinin otac nije trebao biti na listi nestalih, ali se našao na njoj. Vratio se u Vukovar?
Prema svemu što znamo, Pal Horvat bio je istinski vukovarski branitelj i heroj. Ne samo da je svoj grad branio do zadnjega dana, već se uspio probiti iz okruženja spašavajući živote svojih prijatelja. Ali nešto mu se dogodilo u glavi i odlučio se vratiti. Je li mislio da može pomoći još nekome? To njegova obitelj vjerojatno nikad neće saznati.
Je li vam rad na seriji emotivno težak?
Da, jako, a epizoda o nestanku Martine Horvat jasno pokazuje i zašto. Emocije su i dalje snažne, patnja onih koji su voljeli Martinu je ogromna. U epizodi je puno suza, svi smo na snimanju gutali knedle kad smo gledali kako se ljudi raspadaju pred kamerama. Svaka epizoda je vrtlog emocija, a baš ova i ona o ubojstvu Ivane Hodak pogodile su nas najdublje. Zapravo, kad se sjetim, postoji još jedna scena koja mi se urezala u pamćenje. Elizabeta Šubić bila je srednjoškolka kad ju je ubio Srđan Mlađan. Čitajući detalje iz sudskog spisa, vidio sam fotografije s njezina očevida i vjerujte da ih nitko od vas ne bi htio vidjeti. Slika koja me često prati je ona koju smo objavili u emisiji nakon što smo dobro profiltrirali što želimo objaviti da pokažemo svu brutalnost zločina, a opet da ne uznemirimo gledatelje i pokažemo poštovanje prema žrtvama. Slika cipele koju je nosila Betty Šubić dok leži mrtva na stubištu ispred škole svaki me put pogodi negdje gdje sam najosjetljiviji.
Slučajevi su zaista potresni, neki poput Srđana Mlađana i strašni?
Zapravo mi je najstrašnije to što je jedan čovjek u stanju učiniti drugom. Već smo naučili na što su ljudi spremni kad je u pitanju novac, na što su spremni kad ih uhvati navala bijesa ili bolesne ljubomore, ali da je netko u stanju iz čistog mira ubiti ljude koje nikad u životu nije vidio, da si je nekako ne samo opravdao taj čin u svojoj glavi nego u njemu nalazi i zadovoljstvo, to je patologija koju i dalje ne mogu shvatiti.
Tko je osmislio format emisije?
Andrija Jarak i ja smo osmislili format, a sve je krenulo na kavi u kafiću preko puta RTL-a s mojom praznom bilježnicom. Krenuli smo zapisivati i razrađivati ideje i polako se kristalizirala vizija o nečem novom na tržištu, nečemu što bi spojilo Andrijino ogromno iskustvo, kontakte i ugled te moju kreativnost. Iako se danas na stranim, velikim platformama mogu naći tisuće true crime naslova, nigdje nisam vidio da netko vodi kroz epizode. Stoga smo koncept osmišljavali iz nule. Kako da Andrija bude stalno prisutan i vodi gledatelje kroz priču a da opet bude nenametljiv i ne krade pozornost od ljudi o kojima se zapravo radi. Jako smo zadovoljni balansom koji smo postigli. Što se tiče atmosfere, znao sam otprilike kakav ugođaj želimo napraviti i kako bi sve trebalo izgledati, ali u vizualnom je smislu ogroman pečat dao i direktor fotografije Lutvo Mekić, koji je veliki umjetnik s kamerom i rasvjetom. Mnogim je epizodama svoj duh podarila i Ivana Rogić, koja je mnogo više od montažerke.
Koliko tema predlažete da biste na kraju odabrali one koje ćete snimati?
Ideja je puno. Gotovo da nema poznatog ili nepoznatoga velikog slučaja o kojemu nismo raspravljali. No jako smo strogi u odabiru priča, pa moraju proći jako gusti filter u kojemu većina zapne. Osim što priča mora biti zanimljiva i u sebi imati element ubojstva, o njoj netko mora i pričati, a baš se dobivanje sugovornika pred kameru pokazalo najtežim dijelom posla. Slučaj bi morao imati i dostupnu arhivu, poželjno i snažnu emociju, a idealno je ako nije do kraja riješen ili je riješen, ali je mnogo toga ostalo nedorečeno, zbog čega je i dalje relevantan i svjež. Kad nabrojim sve ovo, jasno je zašto mnogo ideja ostanu samo ideje.
Nakon Mlađana je letvica visoko dignuta. Kolika je ekipa koja radi “Dosje Jarak”?
Mali smo tim, ali ni ne želim da bude drukčije. Andrija i ja smo autori, dakle, oni koji su osmislili emisiju i prezentirali je vodećim ljudima RTL-a. On i ja smo odmah krenuli istraživati prve teme, ali znao sam da u timu moramo imati i predanu istraživačku novinarku Marijanu Čikić, s kojom već godinama surađujem. Ona se odmah bacila na duboko i temeljito kopanje po sudskim spisima. Od druge sezone smo dobili i mladu, ali jako vrijednu novinarku Karlu Vidović koja, kao i Marijana, nabavlja i provjerava more informacija. Lucija Mrgudić kao producentica vodi brigu o organizaciji. Andrija je zadužen i za pribavljanje snimaka, dokumenata i informacija koje bi bilo tko od nas teško dobio, kao i povjerljive razgovore ne samo s mogućim sugovornicima nego i izvorima informacija. Ja sam zadužen za osmišljavanje priče i toga kako bi ona trebala teći, pisanje scenarija, razradu scena i kadrova koji će nešto na papiru pretočiti u mali film. Vodim snimanje, biram glazbu i sjedim u montaži u kojoj se konačno sklapa sve ono na čemu smo radili mjesecima prije. Budući da smo mali i svestrani tim, zapravo svatko od nas radi više toga i jako dobro si uskačemo u pomoć.
Kad se osvrnete iza sebe, kakav je dosadašnji rezultat?
Rezultat je bolji i od najoptimističnijih očekivanja. Već prva sezona bila je veliki hit. Prvu epizodu, onu o atentatu na Ivu Pukanića, gledao je ogroman broj ljudi i srušili smo neke rekorde gledanosti. I dalje se sve nastavilo odvijati odlično, a ono što me osobito veseli je da smo najgledaniji sadržaj na digitalnoj platformi Voyo. Tamo nema mjesta slobodnoj interpretaciji, sve je jako mjerljivo i vidljivo. Ono što nam je osobito drago su i tako dobre kritike koje nam stižu sa svih strana. Zbog njih nam nije teško probdjeti toliko oko svake priče, vagati svaki ton, vrtjeti sate i sate materijala baš za taj jedan kadar.
Hoće li serija ići dalje, što kažu na RTL-u? Hoćete li možda raditi regionalne priče?
’Dosje Jarak’ ide dalje, nema stajanja. Baš maloprije smo odradili redakcijski sastanak s planom za dvije nove, regionalne priče. Jedna je iz Srbije, druga iz Slovenije. Obje snažne, emotivne i brutalne, a opet različite. Andrija i ja smo još na onoj prvoj kavi s prvim idejama za serijal, tek s mojom praznom bilježnicom u ruci, odmah rekli kako želimo da se naša nova emisija ne ukalupljuje tematski, da ne bude predvidljiva i da ne bude rađena po špranci. I toga se držimo. Moja želja je da se pozabavimo i intrigantnim pljačkama, ali to je nešto što nas vjerojatno čeka u trećoj sezoni.
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
