Anica Regvar s velikim osmijehom na licu priprema se za 13. anesteziju ovih dana, Krešimir Martin Butković sreću je utkao u svoje stihove i priče, a Anita Markuš zbog bolesti je izgubila obje potkoljenice
ŽIVOT IH NIJE MAZIO
Anita, Anica i Krešo nisu dali da ih život slomi: 'Nakon tragedija ipak smo našli recept za sreću'
Anicu Regvar upoznali smo 2019. godine, kad je u redakciju 24 sata došla informacija o prekrasnoj ženi punoj životne radosti koja je čak četiri puta pobijedila rak i koja je na zadnju kemoterapiju nakon operacije tumora na dojci došla sa znakovitom porukom na majici: The End – Kraj – Doviđorno – Lapapa! Na sve kemoterapije i susrete s liječnicima dolazila je odjevena u majice s porukama živih i vedrih boja, hrabreći pacijentice oko sebe i nasmijavajući medicinske sestre i liječnike na Institutu za tumore. Ona sigurno ima recepte za sreću u rukavu, pomislili smo pripremajući se za novogodišnju temu i pokazalo se da itekako ima. Malo ju je teže 'uloviti', jer je opet na pretragama i pripremama za 13. anesteziju u životu, no 'Turbo Anči', kako je prijatelji na Facebooku, gdje šakom i kapom dijeli pozitivnu, zovu, ni ovog puta se ne predaje.
POGLEDAJTE VIDEO: Evo trikova koji mogu pomoći da unesete više sreće u svoj život
Pokretanje videa...
01:35
- Moj moto je i dalje 'samo pozitiva' jer ja ne znam drugačije. Moje najjače oružje je osmijeh, gledam da ga dijelim prvenstveno sa svojom obitelji, sa svojim prijateljima, stvarnim i virtualnim. Svi oni su moje 'gorivo' za borbu protiv bolesti, protiv tuge. Volim život i želim živjeti, a u tome mogu uspjeti jedino tražeći u svakom danu samo pozitivne sitnice koje uljepšavaju ne samo dan nego cijeli moj život – odgovara jednostavno naša sugovornica. Naravno da ima teških dana, dodaje.
- Usprkos mojoj pozitivi i osmijehu na licu, naravno da ni moj život nije bajka nego svakodnevna borba sa stresom, bilo da je to pozitivan ili negativan stres. Kako uz borbu protiv raka dojke bijem bitke i s drugim bolestima - imam 17 dijagnoza i prošla sam 12 operacija do sada, među ostalim, imam veliki problem s hipofizom, koja je sad pod kontrolom, iako je ima samo pola, a nedavno sam prošla i operaciju vratne kralježnice zbog koje sam trpjela užasno jake bolove – naravno da imam mnogo trenutaka kad potonem. Ali to kratko traje. I ja zaplačem, poželim biti sama sa sobom, no u tim trenucima mi pomaže moja snažna vjera u Boga koja me još ni jednom nije iznevjerila – priča Anica. Dodaje kako ima trenutaka kad čovjek ima osjećaj da je sam i da su ga svi napustili, ali na kraju vidi da ni jedan trenutak nije bio sam.
Nakon suza, osmijeh je - još veći
- Tad zahvalim Bogu za svaku bol i za svaku suzu, jer uvijek nakon takvih trenutak dižem se još jača, još pozitivnija i još nasmijanija! Popravim malo krunu i koračam dalje – smije se Anica. Veliki dio njenog života je pomaganje i nesebično davanje ljubavi i pozitivne energije drugima, to znaju čak i oni koji su 'samo' prijatelji na Facebooku, bez upoznavanja uživo.
- U krugu mojih prijatelja ima puno oboljelih i silno bih voljela da im svima mogu pomoći. Neke prijatelje pokušam utješiti, neke zagrliti, neke nasmijati, a neke sam na žalost izgubila. Biti podrška osobi koja tog trenutka očajnički traži nekoga za mene je nešto predivno. Kad ti netko zahvali jer si ga podigao svojim primjerom, e to bih poželjela da doživi svaka osoba, to je nešto što me gura da i dalje koračam s osmijehom na licu. Dakle, nisam samo ja njihova snaga onda kad je to potrebno, nego su i oni moja snaga – priča Anica koja s radošću dijeli i to da iduću godinu puni okruglih 60 godina. Uz zdravlje, ističe kako je važan dio njene sreće i to što je 'višestruka' mama i baka.
- Najstariji sin Marijo i snaha žive u Kanadi i nadam se da ću uz Božju pomoć moći otići do njih, što je njihova i moja velika želja. Sin Matija i snaha Jelena imaju sina Šimuna, koji uveseljava cijelu našu obitelj svojim nestašlucima. To je jedan unuk, a kći Ivana i zet Antonio imaju dvoje dječice, tako da imam unučicu Laru i unuka Dominika. Uz sve njih, tu je i najmlađa kći Tina-Josipa, koja još studira. Svi su oni uz mene i u teškim i u radosnim trenucima mog života i bez njih ništa ne bi bilo isto – kaže Anica. Tu je i sigurna ruka čovjeka na kojeg se uvijek može osloniti: Suprug Mate, koji ju od milja zove 'Čudo moje'.
- On je uvijek uz mene i ja uz njega, kad plačemo i kad se smijemo. Moram reći da imam i još dvije seke, Evicu i Anđelku, koje volim cijelim svojim srcem. Naši životi su isprepleteni od trenutka rođenja pa sve do sada i tako će biti do trenutka rastanka. Ma, mogla bi napisati cijeli roman kad bih nabrajala sve ljude koji su mi pomogli i koji su uz mene: cijela moja rodbina, moji bratići, moje sestrične, moj ujak, ujne, prijatelji i prijateljice, koje se međusobno zovemo 'sekači', družimo se na Fejsu i velika su mi potpora – priča Anica. Poseban dio srca zauzimaju i njeni prijatelji iz rodnog grada Osijeka, za koje kaže da su dio njene duše i vjetar koji ju gura naprijed.
Iako i svake njene rečenice pršti dio savjeta o tome kako životu pokazati zube i u Novu godinu ući sretniji, Anica kaže ne voli dijeliti savjete o tome.
- Svatko je krojač svog života. Jedino mogu reći da u svakom danu treba naći nešto lijepo, da se treba puno smijati, da treba i druge saslušati, utješiti, zagrliti i veseliti se skupa s drugima, jačati svoju vjeru u Boga i uživati svaki tren u svojoj obitelji i prijateljima. Treba voljeti život kakav god on bio i boriti se osmijehom protiv tuge, prihvatiti križ i nositi ga kroz život uz Božju pomoć i ljubav – zaključuje Anica. I voljeti sebe.
- Volim ženu koju ljudi zovu Turbo Anči. Što god tko mislio, ja sam sebi velika kraljica, dodaje.
Naš drugi sugovornik (p)ostao je invalid nakon skoka u more u kojem je ozlijedio kralježnicu, u ranim poslijepodnevnim satima, 24. srpnja 1990. godine, na Gradskoj plaži u Senju, što je bila sudbonosna prekretnica u njegovom životu. Ako ste pomislili da Krešimir Martin Butković, pjesnik, romanopisac i kolumnist, danas zbog toga sigurno ne voli more, grdno se varate, jer Krešo je i maratonac te osnivač maratona 'Srcem protiv barijera' za osobe s invaliditetom. Nije bilo lako vratiti se u zagrljaj valova koji su mu promijenili život, no uspio je.
Kad ugasite mrak u sebi, upalit ćete svjetlo
- Obično oni koji prežive intenzivnu, respirator, sepsu, mrsu, jedanaest dekubitusa, kontrakture koljena i sl. slave dan stradavanja kao svoj novi rođendan, nažalost ja ga tako ne doživljavam. Naime, da bih prihvatio svoju invalidnost trebalo mi je više od godinu dana ležanja u krevetu po bolnicama. Ljeto '91., kad sam prvi puta sjeo u kolica, spustilo je željezni zastor na prošlost i otvorilo 'barkun' s pogledom na neki novi obzor. Proces prihvaćanja je dugotrajan, no važnije je u tom procesu samom sebi dati neki novi smisao; školovanje, čitanje, učenje, pisanje, otkrivanje vlastitih vrijednosti i mogućnosti, priča. To su koraci prema sreći, za koju je teško dati neki univerzalni recept, dodaje.
- Svi mi znamo što nas čini sretnima, bitno je koliko smo uistinu odlučni u tome da budemo sretni. Koliko imamo snage i volje izaći iz svoje komfor zone. Sreću nam nitko ne može dati. Ne prodaje se ni na grame, ni u bocama, niti se bacaju kocke za nju. Ne postoje dobitni brojevi, već dobitna samosvijest o životu, izlaganje životu, poneko ranjavanje i razočaranje. Život je bol i teško je doći do pa i doživjeti katarzu. Nema 'klika' nigdje oko nas. Prvo treba pronaći prekidač u vlastitom umu. Kad ugasite mrak u sebi, upalit ćete svjetlo ispred sebe. Ako ništa drugo, budite Svjetlo drugima, mnogi vas trebaju, pojašnjava. U vrijeme kobnog skoka imao je samo 17 godina, pa nam se čini važnim pitati kako je tada zamišljao svoj život i što je za njega tada značio pojam 'sreća'.
- Nedavno sam, kad mi je prijateljica Ana sređivala ''arhivsku građu'' po ormarima, naišao na svoj prastari rokovnik iz osnovne škole. U njemu je ispisano par stranica dnevnika. Bitno je da je riječ o 7a razredu OŠ ''Pavleka Miškine'', '86. godine, i na toj stranici u jednoj rečenici pišem kako me razred proglašava svojim pjesnikom te kako ću jednom napisati i objaviti knjigu o ljubavima u mom razredu. Te male, dječje, ljubavi u međuvremenu su se pozaboraljale , ishlapile no ostao je onaj fini okus bezbrižnog, romantiziranog djetinjstva, nesvjesnog težine i ozbiljnosti vremena u kom smo živjeli. Nisam napisao knjigu o ljubavi, no tridesetak godina kasnije napisah dječji bestseler 'Bornin vremeplov' (knjiga je rasprodana) i njen nastavak 'Borna na Rabu'. I jednu i drugu knjigu predvidjeh u tom rokovniku. No, uspjesi su ipak neporedvidivi posvema, pa je jedan i za njega veliko iznenađenje: U kazalištu Žar ptica 1. ožujka održat će se premijera predstave po njegovom romanu Bornin vremeplov, zbog čega se silno raduje. Čudni su putovi Gospodnji, kaže. E, sad, novinar, pisac i pjesnik, oduvijek je htio postati – veterinarom.
- Odlučih se za to još u četvrtom osnovne, čak sam dobio i nagradu općine Črnomerec za neki sastavak na temu o budućoj profesiji. No, u to vrijeme dječaštva i tinejdžersko-pubertetskih eksplozija, sreća je bila družiti se s prijateljima, s pokojnim bratom blizancem Tomislavom, biti BBB i izlaziti u Jabuku, Kulušić, Lap, ponekad u Kefu, al obvezno na tekme Dinama i Trešnjevke, gdje smo ko klinci palili baklje, dimne i aktivirali protupožarne aparate. Tako mi je i pala naum ideja da nam, tamo '87. dam ime ''Wild Boys Trešnjevka (WBT)''. Volio sam tulume u Zagrebu, partije po rapskim plažama i sviranja na njima, priča. Mladost je ludost i kad-tad dobije kakvu 'opomenu pred isključenje', koju nije prepoznao na vrijeme, kaže. No, u trenucima 'ozbiljnosti' razmišljao je o tome kako bi volio imati ljubav svog života, s njom šestero djece i neki posao vezan ili uz veterinu, ili uz kantautorstvo, ili pisanje romana.
- Valjda je to bila mješavina holivudizirane tradicionalnosti s očekivanjem tadašnjeg društva koje je željelo stvoriti intelektualce radnike i seljake u teškoj industriji socijalističke tvornice magle. Ta magla koju su mnogi političari prodavali pod egidom ''mi ćemo'' i ''mi možemo'' nikako da se raspline ni do dana današnjeg – progovara kritični novinar u pjesničkoj Krešinoj duši. Jer, uz romane, borba za to da postane čovjek koji odlučno grli život, kakav Krešo danas jest, urodila je božanstvenim stihovima i pjesničkim zbirkama. Ni bujice riječi nisu, naravno, potekle lako, a povezane su snažno s – morem.
- Nakon sedamnaest godina skrivanja od života u 'tamnoj i suhoj' sobi, te uz pomoć psihijatra, slomio sam mnogobrojne inhibicije. Shvatiš koliko brzo život prolazi te da oko tebe ljudi odlaze, a sve manje dolaze. Nitko te neće vući za rukav i družit se s tobom. Pronikneš u sebe, prihvatiš neke stvari, ograničenja te napraviš taj transfer iz samosažaljenja u aktivni život, ali i aktivistički koji je dotad bio tek pisana riječ u kolumnama Hrvatskog književnog lista i HK – Ognjišta, te na međumrežnim portalima za koje sam godinama pisao. Moje plivanje je u svemu tome bila pobjeda nad samim sobom i ponovno vraćanje moru – priča Krešo. Trebalo je pobijediti more, zaključujemo, a Krešo spremno odgovara:
- Suludo preplivavanje Barbatskog kanala na Rabu, s prijateljem Slavkom Rakom te uz pratnju Domagoja Gušteka u malom ''poluosobnom' čamčiću na napuhivanje otvorilo mi je nove mogućnosti; vratilo me je maratonskim plivanjima, pokretanju humanitarnog plivačkog maratona za OSI koji je postao međunarodan i zdušno ga podržavaju i organiziraju Grad Rab, Udruga Komin iz Barbata, Crveni križ Grada Raba, TZ Grada Raba, POU Rab, sportska društva, Torcida – Rab, Rabljani i naši gosti i da ne nabrajam more ljudi i OSI udruga koji svake godine dolaze, bilo po dobrom ili lošem vremenu. A glede mora, nema toga koji ga je pobijedio, samo ga još više možeš poštovati. Meni je pomoglo da se osnažim, ponovno počnem živjeti. Medijska prisutnost zbog plivanja napokon je skrenula pozornost i na moj književni rad, pa sam tako, nakon dvadeset godina pisanja, mogao progovoriti i o svom književnom radu. ''…zato ti, more, hvala…'' – šali se Krešo.
Sreću svakodnevno treba izazivati
Vraćamo se temi, tome kako danas definira sreću.
- Svatko živi po svojim mjerilima i svakome je drugačiji trenutak dostizanja tzv. ''alpskog vrha''. Promijenilo se poprilično. Materijalno je izgubilo vrijednost. Od svega, sretan si kad možeš ujutro zagrliti još uvijek živu i godinama brižnu majku koju je iscrpila i skrb oko mene, kvadriplegičara, ali i skrb oko njene pokojne majke te svekra, koji su s nama živjeli. Nakon bratova i očeva te odlaska najmilijih ljudi, sreću mjeriš po trenucima koje si posvetio ili dobio na dar, kako od najmilijih tako i od samog Boga koji je bio dovoljno milosrdan da su mi braća preživjela na bojišnici, ja bolnicu te da nismo stradali kao brojne obitelji u Domovinskom ratu ili u potresu. Tu treba biti zahvalan i svjestan koliku žrtvu su dali ti ljudi da bismo mogli govoriti i pisati na hrvatskom jeziku i govoriti otvoreno o svemu – kaže. Jer, sreća je imati svoj identitet, što također često zaboravljamo.
- Zahvalan sam svima onima koji mi se osmjehnu i čine me sretnim i sigurnim kako u zdravlju tako i u suživotu s društvom u kojem živim, dodaje Krešo. Vjerovali ili ne, taj dragi čovjek inače blagonaklono gleda na ljude oko njega koji često 'jamraju'.
- Možda će vas začuditi odgovor, jer koliko god da jamraju, još uvijek imaju prostora za promjenu svog stajališta, 'betoniranja' sudbinskog dijela svog života te iskoraka u 'slobodni prostor' koji im se nudi. Netko će se, u usporedbi sa mnom, osjetiti manje vrijednim ili nevrijednim života, no, dokle god žednom može dati čašu vode, gladnom malo hrane, dokle god može pomoći nekome, njegova samaritanska vrijednost je bitnija i veća od onog koji ima milijun eura, glumi 'influencera', lije krokodilske suze i živi u samoobmani bitnosti, zaboravljajući da ćemo svi, pa i oni koji nam 'daju' naš novac pod 'svoj' iz državnog proračuna, biti ovisni o toj jednoj ruci dobrote koja će nam dodati čašu vode onda kad novac izgubi vrijednost u susretu s konačnošću – pojašnjava. Želimo li biti sretni, na umu nam trebaju biti neki važni detalji, kaže.
- Čovjek je jedinstveno i neponovljivo biće. Sama činjenica da smo se rodili i živimo na ovom malenom, plavetnom kvarku u usporedbi s čitavim svemirom već je dovoljan razlog za sreću. Gledam kolegu književnika Jana Bolića, koji čini čuda u pisanju i pomiče svoje životne okvire. Slaven Škrobot – Škrobi biciklira kolicima i proputovao je cijeli svijet, penje se po planinama, a vjerujem kako će biti i prvi turist na Mjesecu; Velimir Šandor baca disk i osvaja medalje na Olimpijadama kao kvadriplegičar, Ivan Budak svake godine pliva maraton. Svima nama dan je neki dar, sposobnost, znanje. Sreću jednostavno treba 'izazivati' svakodnevno, zaključuje. I za čitatelje 24 sata, onako iz srca, olovkom ispiše pjesmu na dar.
Budi mi
Budi mi Sunce
ja sam Mjesec
bez Tvog sjaja
ni ja ne sjajim
budi mi osmijeh
jer bez njega
tek sam lice
što se ne pronalazi
u ogledalu života…
Zagreb, 30.11.2023.
Pustite si glazbu i plešite dok vas noge ne zabole!
Sesvećanka Anita Markuš, studentica socijalnog rada na Pravnom fakultetu sveučilišta u Zagrebu, sa samo 15 godina suočila se s dijagnozom meningokokne sepse, teške bolesti zbog koje je izgubila obje potkoljenice. Umjesto da se prepusti tuzi i potone, sve oko sebe zadivila je svojim zaraznim optimizmom i borbenošću.
- Iako je sama dijagnoza i tijek oporavka bio poprilično težak, predaja nije bila opcija. Svaki novi dan je bio izazov, a svaki sljedeći još izazovniji, ali moja obitelj i prijatelji su mi bili veliki vjetar u leđa i ustrajali u tome da ne odustajem i da prihvatim tu borbu. Vedrog duha sam bila i prije same bolesti, te me to nije poljuljalo da i dalje zadržim osmijeh na licu. Nasmijana i vedra Anita je bila i dalje prisutna, samo je sada imala nekoliko briga više, priča Anita o situaciji kad se suočavala sa svime što se dogodilo. Rečenica u koju je sažela mjesece u kojima se borila za oporavak i za to da opet prohoda, isprva na neudobnim protezama koje je dobila preko HZZO-a, zvuči vrlo jednostavno: "Stisnula sam zube i čvrsto se odlučila zauzeti za sebe", kaže, iako tad još nije bila sigurna u to da može iti jača od nevolje koja ju je snašla.
- . Sada kada malo vračam film unazad, nekako od samog početka nisam imala vjere u sebe. Najteže je bilo prihvatiti činjenicu da je to stanje s kojim se morate nositi do kraja života i da ćete, koliko god to ružno zvučalo, biti etiketirani jer ste drugačiji. Ja sam to malo prilagodila sebi: Jesam drugačija, ali sam posebna! Posebna jer uvijek je osmijeh prisutan, posebna jer koliko god bilo teško ne dam da me pokolebaju ružne stvari... hej pa posebna jer imam drugačije noge! Pa ja sam cyborg čovječe, rekla sam vam da sam posebna - objašnjava Anita riječima koje odražavaju žar s kojim je odlučila boriti se za to da invalidnost ne bude glavna ili jedina odrednica po kojoj će ju ljudi primjećivati.
- S protezama sam se s malom skeptičnošću skompala. Možda ne na prvu, ali smo kliknule. Usudila bi se reći da sam u vrlo kratkom vremenu naučila poprilično dobro baratati njima. Iako su moji prvi koraci i padovi bili na socijalnim protezama. Za one koji nisu upućeni, usporedila bih ih s metalnom šipkom - vrlo nezgrapnim, nefunkcionalnim za jednu mladu djevojku koja je tek zakoračila u život i koja je željna života, društva. No, savladala sam ih - kaže. Kako su njeni sugrađani i prijatelji njenog oca iz braniteljske udruge pokrenuli humanitarnu akciju da joj se nabave nove, kvalitetnije proteze, ubrzo je stala i na druge noge.
- Unazad pet godina koračam sa svojom c-leg 4 i mogu reći da te proteze mijenjaju život nas amputiraca za 360 stupnjeva Tužno je da većina ne može doživjet to iskustvo, jer te proteze nisu cjenovno dostupne svima. Ja sam imala sreću u nesreći, pa zahvaljujući dobrim ljudima danas živim život dostojan jedne mlade amputirke - priča Anita. Kaže kako je gotovo od samog početka vjerovala da će se sve kockice posložiti, da će živjeti život skoro kao i njeni vršnjaci.
- Vjerovala sam da ću savladati sve prepreke. I jesam. Uspjela sam. Vjeruj u sebe jer ako ti nećeš, tko će? Trebamo se osvijestiti da smo svi prije svega ljudi. Svatko od nas je nezadovoljan nečime i to je sasvim normalno, no mislim da ne trebamo kukati nad svojom sudbinom i biti čangrizavi, nego jednostavno misliti pozitivno, jer jedino tako svijet može funkcionirati - pojašnjava misli koje su je vodile k ome da se potvrdi u životu i da ga živi sretno.
- Mene sretnom čine sitnice. Sitnice poput mirisa prve jutarnje kave, finog kolača, neke dobre knjige i sunčanog dana. Čini me sretnom činjenica da sam, iako s protezama, poprilično jednaka svima vama. Da sam zdrava i da sam iz te bitke izašla kao pobjednik - kaže ova hrabra djevojka. Sretna je, kaže, i zbog toga što je već oko godinu dana u vezi s predivnim mladićem.
- Moj Dario je uspio od mene napraviti još sretniju djevojku. Tek uz njega sam prihvatila sve svoje nedostatke i osvijestila se da je sreća još veća ukoliko ju dijelimo s nekim - kaže. Za nju, zapravo, nema puno okolišanja oko toga kako živjeti sretno:
- Živite život punim plućima, jer ne znamo sto nam donosi sutra. Volite i budete voljeni. I pustite si omiljenu pjesmu i plešite dok vas noge ne zabole, jer život je jedan i treba ga dobro iskoristiti - zaključuje Anita.
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
