Ratni izbornik: Hrvat je kralj Afganistana, ne boji se bombi

On je s Gruzijom pobijedio Rusiju, u Indoneziji je napravio najbolji rezultat u posljednjih 12 godina, a u Afganistanu ga zovu "Čovjekom nade". Gdje god je došao, svi su ga obožavali. Ovo je priča o Petru Šegrtu, sjajnom stručnjaku i treneru kojem se dive Joachim Löw, Arsène Wenger, Ivica Osim...

- U Afganistanu vam nad glavom ne visi imperativ i pritisak rezultata, već imperativ preživljavanja. Dvaput u mojoj blizini je eksplodirala bomba. Ali, Hrvat sam, navikao sam na rat i nije me strah.

Tako počinje priču Petar Šegrt, Hrvat koji je postao izbornik nogometne reprezentacije Afganistana.

Petar je rođen u Đurđevcu, a nogometnu i trenersku karijeru izučio je u Njemačkoj. Predavao je Joachimu Lowu, Arseneu Wengeru, Robertu Manciniju... Izbornik Njemačke veliki mu je prijatelj, zvao ga je i u reprezentaciju Njemačke.

- Bio je uvjet da promijenim putovnicu, no nisam htio. Nijemci ne žele stranca u reprezentaciji, no rekao sam Löwu da ne želim ništa mijenjati, ponosan sam Hrvat. 

Prije dolaska u Afganistan, Petar je radio u Gruziji. I napravio povijesni uspjeh. Pobijedili su Rusiju. No, slavlje su zamijenile granate.

Rat, Indonezija, rat

- Počeo je rat s Rusijom. Bilo je strašno. Svi su stranci odlazili iz Gruzije, ja nisam htio. Ostao sam, pomagao ljudima financijski, spašavao ih i ostao sam bez svega.

Gruzijci su ga zavoljeli, bilo im je dosta političara i pozvali ga na Rustavel, glavni trg. Željeli su ga čuti. 

- Predsjednik mi je rekao da razumije ako ću otići, no rekao sam: Hrvat sam, ne bojim se rata. Neću bježati, ostajem s vama'. Počele su padati bombe, gledao sam kako da preživim, ali nisam htio ostaviti igrače koji su u meni vidjeli nadu - kaže Petar.

Potom ga je primjetio indonezijski milijarder i Šegrt je otišao tamo. U samo nekoliko mjeseci podigao je omladinsku školu, a klubu Makassar donio je prvi naslov nakon 12 godina. No, htio je otići, promijeniti sredinu.

- Date li otkaz u Indoneziji, gazda će izgubiti obraz. Stoga su me molili da ne dajem otkaz, pa smo se uspjeli nekako dogovoriti. Na oproštaj mi je došlo 30.000 ljudi. Mahao sam im, a znao sam da odlazim. Bilo mi je jako teško.

Potom je stigao poziv iz Afganistana.

- Čuli su da postoji trener koji se ne boji rata. Čim sam došao, našao sam momčad u teškom stanju. Igrači koji igraju u inozemstvu i domaći nisu nikad igrali zajedno. Izbornici su zvali ili jedne ili druge. Odlučio sam ih pozvati sve, 10 domicilnih i 17 stranaca. To je bilo prvi put da su se igrači Afganistana našli zajedno, da su se vidjeli, upoznali. Pobjedili smo šest utakmica zaredom, cijela nacija se podigla, danas imam prijam kod predsjednika Afganistana.

Petar je prvi izbornik koji radi u Afganistanu. Ostali su bili izbornici iz fotelja u Njemačkoj, Italiji, Francuskoj...

Radi opasan posao, bivšeg izbornika izboli su nožem.

Dotrčavaju bez bombe

- Čuvaju me dva tjelohranitelja 24 sata na dan. No, narod me voli. Znate, kad sam preuzeo Afganistan utakmice se nisu gledale na video zidovima, bilo je opasno. Onda je počelo stotinjak najhrabrijih gledati utakmice na javnoj površini, pa još sto, danas ih gleda preko 10.000! Znate koliko je to opasno? Jedna bomba i nastradali bi svi ljudi. No, čini mi se da je i druga strana shvatila što radimo za Afganistan. Ujedinio sam naciju. Danas utakmice Afganistana u svijetu gleda preko 40 milijuna Afganistanaca. Dobio sam nadimak, zovu me "Čovjek nade".

Petar je postao najpopularniji u državi, pobijedili su Kambodžu 3-0, Bangladeš 4-0, Šri Lanki zabili pet komada, a kad se vratio u Afganistan, dočekalo ih je 30.000 ljudi. Nikad prije Afganistan nije zabio toliko golova.

- Afganistanci su bili izvan sebe. Bilo je 30.000 ljudi, da je netko htio baciti bombu, bila bi to tragedija. Kad je završilo slavlje čuo sam da je auto bomba eksplodirala, a da je bila namijenjena meni i igračima. Drugi put je također blizu nas eksplodirala bomba. Ali, sada je nekako sve mirno, 95 posto ljudi odustaje od rata, ne žele se boriti. Kad me vide na cesti, ljudi trče prema meni, žele se slikati sa mnom. Iskreno, u tom trenutku mi nije svejedno jer kad vidite da netko trči prema vama, nikad ne znate ima li na sebi bombu. No ne odbijam nikoga. Bog mi je dao sreću da sam preživio dva rata, valjda ću i treći. Nije me strah. Da vidite kako su Afganistanci ponosni. Nemaju skupa odijela, nemaju novca, ali su ponosni - priča u dahu Petar.

Na korak do Hajduka

Šegrt je veliki stručnjak, koji nikada nije radio u Hrvatskoj. Šteta, jer takvi stručnjaci sigurno bi podigli hrvatski nogomet.

- Bio sam blizu dolaska u Hajduk, no neke čudne igre su se odigrale i propalo je. Potom sam 2010. trebao biti trener West Hama, zvao me Avram Grant, no i tu sam izigran.

Za vrijeme Domovinskog rata, Petar je puno pomagao Hrvatskoj.

- Vozio sam lijekove kamionom, pa se vraćao nazad po novu pošiljku i opet u Hrvatsku... I tako cijelo vrijeme. Nitko od moje obitelji nije znao što radim, mislili su da radim u Njemačkoj, a ja nisam mogao napustiti svoju domovinu - završio je sjajni Petar Šegrt, Hrvat koji je ujedinio Afganistan i vratio vjeru u bolji život. 

Vratio im je vjeru da će opet biti kao nekad, da će djeca bez straha trčati livadama i igrati nogomet. Daleko od bombi, detonacija i granata. Takvi ljudi zlata vrijede.