Rajko Dujmić: I u 61. sam još takav klinac da je to tragično

- Sedmog kolovoza umro je Slobodan Momčilović Moka. Njegovim odlaskom izgubio sam i oca i prijatelja. Moka me je doveo u Nove fosile, kupio prve instrumente, sve. Neopisiv je to gubitak bio za sve. I moja mama i Moka umrli su na taj dan. Teško sam podnio njihove odlaske - kaže Rajko Dujmić.

Uz njega će i danas biti supruga Snježana, a Rajko se slatko nasmije kad se sjeti maminih priča o slavljenju njegova 1. rođendana. Dobio je usnu harmoniku koju nije ispuštao dok mu se na usnici nije napravio žulj. I to mu je, sjeća se iz priča, dugo bila najdraža igračka.

'Kao klinac sam se stalno tukao'

Nisam elokventan, ne znam biti umiljat, ne znam se ni pretvarati. Jedino mjesto na svijetu gdje se mogu sakriti od svih grubosti i nepravde, gluposti je glazba – kaže Dujmić.

Danas je naš najpoznatiji hitmaker. Vrh vrhova. Uspjehe mu priznaje i struka i publika, no Rajko na to redovito frkne nosom.

–Unatoč svim hitovima na sebe ni danas ne gledam kao na nekog važnog. I to mi je najveća radost. Još sam dijete, takav klinac da je to tragično. Zaigram se sam sa sobom – govori.

Od malih nogu je znao da je glazba njegov život. Još kao dječak naučio je svirati, svladao tehnike, harmonije, razvrstavanje. 

S lakoćom je pretakao sliku u zvuk, napravio proljetni ili jesenski aranžman, pretvarao stvarnost u ljepotu. Prvu je pjesmu 'Smij se' napisao sa samo 13 godina i nalazi se na CD-u 'Boom festivala' iz Ljubljane iz 1974 godine. Kao klinac je, priznaje, bio nemoguć.

– Svašta sam radio. Odlazio u frentu, po sedam dana nije me bilo doma. Sam sebi danas ne mogu oprostiti što sam tada radio mami. Imao sam frendove, krali bismo s aerodroma ona plava blješteća svjetla i stavljali ih sebi u sobu. Svaki od nas je imao svoj disco klub. Tukao sam se stalno. Milijun puta dobio sam batina. I vratio. Ne postoji dio moje glave koji nije bio bar jednom slomljen. Nisam bio razbijač, izazivao, maltretirao. Uvijek sam nekoga branio, a i danas ću stati na stranu slabijih. Fizički sam bio najmanji i naoko najslabiji, no imao sam srce kao autobus. Uletio bih u tuču bez razmišljanja – priča.

Profesori u školi nisu ga, priznaje, voljeli. Samo profesorica Klepac iz glazbenog u njemu je vidjela ‘ono nešto’. Svoj prvi bend osnovao je u šestom razredu osnovne. Iz škole su htjeli da nastupaju u školskim šlapama i kutama, a momci su sanjali o ‘pravom’ koncertu. Šef tog benda bio je danas docent Dalibor Krpan. Nisu pristali na svirku u papučama i kutama, a profesori slegnuli ramenima i dodali 'onda ništa od svirke'. Tvrdoglavi mladci, otišli su, priča Rajko, u vrt pokojnog Jurice Horvata, na uglu Petrove i Bukovačke i tamo svirali prolaznicima.

'Ne pišem pjesme glasom, nego dušom'

U prvoj postavi prvog benda nije bio danas poznati ekonomist Borislav Škegro. S njim je Dujmić išao i u osnovnu i u srednju školu.

– Bio je zeru manji od mene i uvijek smo sjedili u prvoj klupi. Bili smo super bekovski par. Frajer navali, sruši Škegru, a ja ga, da sudac ne vidi, poskrivečki kosim. I svi sude faul na Škegri, a zapravo bih faul napravio ja. Da mogu ponoviti djetinjstvo, Škegru ne bih mijenjao - kaže Rajko.

Ne žali što od njega nije poprimio ni trunku financijske mudrosti.

– Ni danas nemam dobar odnos s novcem. Nismo na ti. Nemam cijenu. Možda je to glupo, ali nikad mi nije bilo bitno koliko se novca nudi, nego tko traži moju pjesmu. Kad čujem 'imam spot na You Tubeu, pogledajte kako pjevam', dižem se od stola. Ne pišem pjesme glasom nego dušom. Da sam pisao glasom Jasmin Stavros nikad ne bi bio pjevač – govori Rajko.

Prvi uspjesi i prvi novac počeo je dolaziti kad ga je Pero Moskaljov kao 12-godišnjaka pustio da ga zamijeni na klaviru u Esplanadi u Intim baru. Potom je završio violinu, srednju muzičku kod profesora Tita Barića i istovremeno se doškolovavao u samostanu u Frankopanskoj. Na Kaptolu je, dodaje, završavao gregorijanski koreal, harmoniju i melodiju.

– Taj ogromni raspon kasnije mi je dao kondorova krila. Nisam kolibrić, teško se dižem no kad se dignem, ako treba i godinama držim se u visinama - kaže.

Do ulaska 'Nove fosile' svirao je orgulje u rock operi 'Gubec beg', trećoj rock operi u svijetu i uvod u 'Ave Mariju'. Jako je, otkriva, sklon duhovnoj glazbi. Prije 'Novih fosila' godinama je pratio Josipu Lisac, Ljupku, Šerfezija.. po Rusiji i istočnoj Njemačkoj. 

Slobodan Momčilović Moka zvao ga je u 'Nove fosile', no Rajko je isprva odbio jer nije htio izdati dečke s kojima je tada svirao u 'Crno bijelima'. Pristao je tek godinu dana kasnije. Prvo je, kaže, došla Đurđica Barlović, a samo jedan dan kasnije i Rajko. Prve pjesme koje je napisao za 'Fosile' bile su 'Sanjaj me' i 'Da te ne volim', 1972. u Poreču. Sve ostalo je povijest. Danas uživa radeći klasičnu glazbu.

Klince uči da drogiran čovjek ne stvara

– Ognjen Gravora i ja radimo klavirske duete. Mladog Marija Rucnera skinuo sam s motora i vratio violi. Dvije godine zajedno smo nastupali po crkvama i visoko dignuli taj crossover – priča.

Predaje i skladanje na Rock akademiji. Nije to, ističe, samo skladanje, to je stvaralaštvo. Kad završi predavanje, sa studentima često šeta od Ribnjaka do Dinamovog stadiona.

– Puno me više košta predavati nego što njihovi roditelji plaćaju školarinu. Vodim ih na carapccio i pritom ih spuštam na zemlju, odvajam od lažnog zanosa. Učim ih da pijan i drogiran čovjek ne stvara. Ne može. Ne postoji put da iz nečeg što si uzeo izvana daš sebe iznutra. Ako si se napušio, onda svira ono što si pušio, a ne tvoja duša – priča Rajko koji ističe kako je sam sebi nerijetko bio najveći neprijatelj.

– Prema sebi nemam milosti. To je zbog silne gladi za nježnosti. Svi su gladni nježnosti, probaš to kompenzirati svačime, a toplinu ne možeš naći izvan sebe. Sam sebi postaneš neprijatelj želeći se svidjeti ljudima, biti im drag. Ne možeš im biti drag ako imaš dar. Takvi se ne vole – priznaje.

Zbog čestih je razočaranja u ljudima uvijek krivio sebe. Razmišljao 'zašto si im vjerovao'. I svaki put krenuo ispočetka. Sada se raduje koncertnoj turneji sa Zrinkom Tutićem koja po hrvatskim kazalištima kreće u lipnju.