Čim su Mađari ušli u INA-u, sva su im vrata otvorena. Sisačka rafinerijaje do tada je prerađivala svu domaću naftu i barem milion one uvezene te prevezene naftovodom i imala je pogon u radu cijele godine i, dakle, male utroške energije po jedinici proizvedenih derivata, proizvodili su petrol koks, ... Dolaskom MOL-a odmah je PREKINUT uvoz nafte za rafineriju, naftovod je zatvoren i nikad više nije došla ni KAP uvezene nafte. U sisačku rafineriju dolazila samo sva domaća nafta, što cijevima s polja, što šlepovima, skupljala se u rezervoarima i kad se napune rafinerija bi krenula. I tako je rafinerijsko procesno postrojenje kretalo svaka TRI mjeseca da bi radilo mjesec dana i bilo gašeno. Početak rada bio je uz višednevno uhodavanje, a i gašenje traje duže. Svaki prekid rada je zahtjevao remont kao da su radili godinu dana. Užas. Tako su namjerno dizani troškovi i rafinerija unazađivana. Naša vlast je bila indolentna. Usput Mađari nisu žalili na otpremninama iskusnih tehnologa i radnika održavanja, dijelovi postrojenja ostajali su bez nadzora, održavanje je trpjelo i požari i havarije na kolonama su zaredali. Danas, kad naš ministar kaže da mu je bitna dobit INA-e, MOL-ove podružnice, MOL dijeli otkaze, što će trošiti na otpremnine kad ima ministarstvo iza leđa, ima memorandum i domaću naftu. Čak im je i izgrađen sustav za slanje nafte u Mađarsku čemu su pomogli i bivši političari iz istog resora. Sve to uz napomenu da premijer ne treba sve znati kao ni mi