Put u Tanzaniju, rad s djecom i Zanzibar mijenjaju svjetonazor

Šaljite nam recenzije s putovanja na kojima ste bili i podijelite dobre savjete, avanturistički duh i strast za pisanjem. Svoje recenzije šaljite na mail: mojeputovanje@24sata.hr. 

POGLEDAJTE OSTALA PUTOVANJA

TANZANIJA 

Još prije nekoliko godina maštala sam o odlasku na crni kontinent i odabir je konačno pao, provest ću mjesec dana u Tanzaniji. Moj prvobitan plan bio je posjetiti jedno hrvatsko sirotište u malom gradiću na jugu Tanzanije i od tamo krenuti dalje u istraživanje ove čarobne zemlje. 

Kretali smo avionom iz Budimpešte, pa dalje za Kairo i od tamo za najveći grad u Tanzaniji, ali ne i glavni, Dar es Salaam čije ime u prijevodu znači "luka mira".

Prije puta raspitali smo se o samom gradu, opasnostima, klimi, hrani itd... Govorili su nam svašta, trebate se paziti lopova, prijevara. Ali isto tako govorili su nam da su ljudi izuzetno ljubazni, no i da ima pojedinaca koji bijele ljude gledaju kao jedan veliki hodajući dolar te da trebamo biti oprezni. Poslušali smo strpljivo sva upozorenja, ona loša i ona dobra i sa smiješkom na licu, kartom u ruci i velikom  željom za pustolovinom krenuli na putovanje života.

Dar es Salaam (Luka mira)

Odlučili smo da se ne želimo previše zadržavati u ovom velikom gradu, plan je bio prespavati jednu noć i ujutro krenuti prema našem cilju, 1000 km udaljenom gradiću Songei. Sletili smo u Dar es Salaam u jutarnjim satima, a pri izlasku iz aviona šok - promjena klime za 360 stupnjeva. Iz Zagreba smo krenuli u siječnju i kada smo odlazili bilo je otprilike -10 stupnjeva Celzijevih, a sletili smo na +30 u vlažan grad na obali Indijskog oceana. Uzeli smo taksi, zadržali se zbog cjenkanja, jer su nas naravno htjeli prevariti, no uspjeli smo dogovoriti pristojnu cijenu i krenuti prema kući u kojoj ćemo prespavati.

Sam grad je jako velik, a mi smo imali malo vremena tako da ga baš i nismo uspjeli obići. Kulturološki šok vidljiv je na svakom koraku. Svi te gledaju sa zanimanjem zato što si bijelac i dobacuju ti Mzungu što znači "bijeli čovjek". Ti im se smješkaš, mašeš, oni mašu tebi i umiru od smijeha. 

Nakon kratke vožnje bajajijem stižemo na obalu Indijskog oceana, plažu Coco beach, napetost je na vrhuncu, ludi od sreće i uzbuđenja fotografiramo sve oko sebe, ali i dalje držimo torbicu i aparat što čvršće i bliže sebi. Na sreću imali smo pratnju, lokalnu djevojku koja je pristala poći s nama i ulijevala nam neku vrstu sigurnosti.

Na putu prema Songei

Nakon uzbudljivog dana odlazimo na spavanje. Ujutro nas čeka dugačak put prema Songei, u ne tako lošem autobusu, ali ipak se trebamo psihički pripremiti na 17 sati vožnje. Na autobusnom kolodvoru neopisiva gužva. More ljudi se gura, negoduje, viče - opći kaos. Iskrcavamo se iz taksija, okružuje nas 10 crnaca, svađaju se, viču, svi nam žele nositi kofere kako bi zaradili koji dolar, a taksist ih tjera. Opet galama - ne razumijemo ništa, u sebi mislim "spašavaj živu glavu", vučem kofere probijam se kroz gužvu, u gužvi netko primi moj kofer, trčim za njim, mladić me pita gdje idemo koji autobus, panika opća, jedva mu sve uspijem objasniti. 

Napokon nađemo autobus, znojni i isprepadani sjedamo na svoje mjesto. Oni pak lupaju na prozore, nude hranu, sokove, kokice, čips, baterije, satove ma sve od igle do slona kako bi rekli. U Tanzaniji voze divlje, na to su nas upozoravali, a vozači nerijetko ulaze u "škarice", pretiču druge aute, buseve, šlepere. Uz cestu stoje majmuni, žirafe i impale (jer prolazimo kroz nacionalne parkove). 

Predviđeno je da autobus staje samo dva puta u 17 sati i to stanu na pet minuta uz cestu. Za tih pet minuta vozač cijelo vrijeme viče Haraka, Haraka (požuri!), a ljudi na brzinu trče van, obavljaju nuždu uz cestu, crni ljudi se smiju nama bijelcima jer znaju da nismo navikli na to. Smijemo se i mi, smiju se i oni, neopisiva sreća i uzbuđenje je u zraku. Vraćamo se u autobus i krećemo dalje.

Nakon 17 sati lude vožnje, sretni i iscrpljeni stižemo u Songeu - gradić u kojem vrijeme kao da je stalo. Sve je puno dječice po ulicama, veseli su, bosi, u poderanim majicama i s mangom u ruci viču za nama "mzungu  pipi" tj. "bijeli čovječe daj slatkiša!". Smijemo se i mi njima, slikamo ih, vrište i klikću od uzbuđenja nakon što vide sebe na slici. U zraku je neka čudna energija i neopisiva sreća vlada na svakom koraku. Oni nemaju ništa, a sretni su kao da imaju sve...

Na ulicama Songee

Dva divna tjedna proveli smo s najslađom, neiskvarenom dječicom, učili s njima, igrali se. Mi smo učili od njih o skromnosti, bezuvjetnoj ljubavi i sreći, a oni od nas uobičajene školske predmete. Puno ljubavi ostavili smo u tom malom gradiću, a za uzvrat dobili najljepše osmjehe, zagrljaje i toplinu kakvu čovjek može osjetiti samo ako ode na takvo mjesto. 

Što se tiče hrane, nama Europljanima bilo je dosta teško. Jede se uglavnom riža, "ugali" (nešto kao naši žganci samo bijeli i bez okusa), chips majaji (kajgana s pomfritom) i slično. Meso je tamo luksuz, tako da smo ga okusili samo jednom i nije bilo loše. Pošto je Songea siromašan gradić na jugu Tanzanije cijene su bile puno povoljne. Na primjer za jedan obrok plaćali smo između pet i sedam kuna, pepsi u staklenoj boci tri kune, a cigarete osam kuna. Prosječna vožnja taksijem (tj. mali motorić) koštat će vas oko 4,5 kune, no ako idete do udaljenijeg sela to će vas koštati oko 20 kuna. Cijena smještaja varira pa ćete u nekakvom običnom hotelčiću platiti od 40 do 80 kuna po noći. 

Iringa i nacionalni park Ruaha

Dva tjedna koliko smo proveli s dječicom prošlo je prebrzo. Tužna srca rastali smo se s njima i krenuli prema našoj sljedećoj destinaciji - gradiću Iringa iz kojeg nam je plan bio otići u nacionalni park Ruaha i dožvjeti pravi afrički safari. Smjestili smo se u hotelčiću blizu autobusnog kolodvora, platili noćenje s doručkom oko 80 kuna, a ugodno nas je iznenadio relativno dobar omjer kvalitete i smještaja. Do sada smo već navikli na svakakve smještaje, ali ovaj je premašio sva naša očekivanja. Imali smo čak i tople vode, što je u Africi rijetkost.

Iringa je grad na visoravnima središnje Tanzanije i sjedište istoimene regije. Nalazi se 200-tinjak kilometara južno od glavnog grada Dodome na nadmorskoj visini od 1550 metara, zbog čega se u lipnju, srpnju i kolovozu temperature znaju spustiti i ispod nule. U blizini je nacionalni park Ruaha.

U vrlo kratkom vremenu uspjeli smo dogovoriti cijenu za safari pa je nakon dosta pregovaranja dogovor pao na oko 50 dolara po čovjeku za nas četvero. 

Ruaha je drugi nacionalni park po veličini u Tanzaniji. Proteže se na otprilike 22.000 km i udaljen je otprilike 130 kilometara od Iringe. Ime je dobio prema rijeci Ruaha. 

U 7 sati ujutro krenuli smo prema nacionalnom parku. Uzbuđenje je bilo na vrhuncu, a nakon otprilike dva sata, ne baš ugodne vožnje po razrovanim cestama, stigli smo pred nacionalni park. Prekrasna priroda kakvu ne možete ni zamisliti. Sve nas je začarala u trenu. Imali smo super vodiča koji nam je pričao zanimljive priče o samom parku i njegovoj povijesti.

Na samom ulazu u park dočekala nas je gospođa žirafa i oduševila elegantnim hodom, nekako nezainteresirano pogledavala je prema nama, a mi smo se divili toj ljepoti i gracioznosti pokreta.

Masai na putu prema nacionalnom parku

Masai (Maasai) su narod istočno-sudanske porodice naroda (Nilsko-saharska), ogranak Nilota, a danas su nastanjeni u području Kenije i Tanzanije.

Masai su izvorno pravi polunomadski pastirski narod, koji za ispašom kreće sa svojim stadima stoke. Tek su se u Tanzaniji neke grupe Masaija počele baviti agrarnim poslovima. Godine 1959., prema Haileyu (navodi Marlene M. Martin), posjedovali su nekih 700.000 grla stoke, a uz njih i velika stada ovaca, koza i kokošiju.

Temeljna socijalna jedinica je kraal sastavljen od poliginijskih obitelji; 20-50 kraalova čini selo, također zvano kraal (boma, enk-ang). Među Masajima postoji sistem dobnih razreda, u kojima su muškarci podijeljeni u 3 grupe: mladiće, ratnike (moran) i starce.  Kad postane ratnik, mladić mijenja boravište i odlazi u posebno selo zvano manyatta. U manyatti žive ratnici, njihove majke, sestre i neinicirane djevojke-ljubavnice. Nasuprot manyatti kraal se sastoji od oženjenih "staraca" (muškarci koji više nisu ratnici) i njihovih obitelji. Ratnik kojemu je dužnost štititi selo (pleme) nikada nije ženjen. Tek isluženi ratnik smije se oženiti, nakon čega napušta manyattu i odlazi u kraal.

Na putu za Zanzibar - neistraženi rajski otok

Nakon našeg trodnevnog boravka u Iringi odlučili smo krenuti na otok Zanzibar. 

Zanzibar je dio istočne afričke države Tanzanije. Sastoji se od otoka zanzibarskog arhipelaga u Indijskom oceanu, 25 do 50 kilometara od obale Afrike. Arhipelag se sastoji od dva veća otoka Unguja i Pemba te mnoštva manjih otoka. Otok Unguja je najveći otok arhipelaga i često se naziva Zanzibar.

Zanzibar je dugo bio neovisna država, sve do ujedinjenja s Tanganyikom u Tanzaniju 1964.g. Unutar Tanzanije, Zanzibar ima određenu regionalnu autonomiju, a glavni i najveći grad je Zanzibar City na otoku Unguja.

Iz Dar es Salaama krećemo prema Zanzibaru trajektom. Cijena povratne klarte za trajekt iznosi između 60 i 80 dolara što i nije tako jeftino s obzirom na njihov niski standard, ali što je tu je. Ukrcavamo se i krećemo na dvosatno putovanje prema Zanzibaru. Kada se smjestite na trajekt, svaki čovjek na brodu dobije male crne vrećice u slučaju mučnine, no mi smo imali sreće i nitko je nije upotrijebio. Iskrcavali smo se u Stone Townu - glavnom otočnom gradu i jedinom gradu na otoku vrijednom pozornosti. 

Većina zgrada u središtu pod zaštitom je UNESCO-a, a izgrađene su u 19. stoljeću kada je otok, pod vlašću omanskog sultana, bio glavni trgovački centar u Indijskom oceanu. 

Dugi niz godina bio je središte istočnoafričke trgovine robljem i slonovačom. Karavane koje su u unutrašnjost Afrike odlazile po robove kretale su upravo sa Zanzibara, a odavde je i Stanley krenuo u potragu za najvećim istraživačem Afrike Davidom Livingstonom.

Odmah smo posjetili prvi u planu izlet - Prison Island gdje smo se družili s divovskim kornjačama.

Za taj izlet isto se vrijedi cjenkati kao i za sve u Zanzibaru. Na kraju smo dobro prošli - prijevoz brodom za nas troje koštao je 100 kuna, a ulaz na sam otok pet dolara po čovjeku. No zato je, ne baš bajna pizza u restoranu na otoku, oko 70 kuna. Zanzibar nije tako jeftin jer je turistički otok, ali ipak se može pronaći pristojan smiještaj za 15-tak dolara po čovjeku. Iskusili smo i čari ronjenja, vidjeli tropske ribice i čarobni podvodni svijet oko koraljnog grebena.

Prison Island - plaža

Nakon što smo dva dana proveli u Stone Townu otišli smo na sjeverni dio otoka udaljen 55 kilometara, u mjesto Kendwa. Kilometrima duge pješčane plaže očarale su nas u trenu. Što se tiče smještaja Zanzibar nije skup pa, u sasvim pristojnom bungalovu na plaži, smještaj s doručkom platit ćete oko 15 dolara.

Izlete koje nikako nesmijete propustiti na Zanzibaru su:

Preporučamo dogovaranje izleta na licu mjesta uz nezaobilazno cjenkanje.

Još neke važnosti o samoj zemlji: