Istina je sve, iako ne dijelim mišljenje o naučenosti biti dobar, fin i blag, vezano za konzervativni kućni, kulturološki, religijski, ili bilo koji drugi odgoj i utjecaj na, npr. žene, iako ima i toga. Najbitnija je odluka i poštovanje sebe samoga. Normalnoj, zreloj i prije svega emotivno zdravoj i empatičnoj osobi..korektnoj, je žao kada je netko tužan, ili pati, ali i to je normalno. To su probe, za vlastite životne principe, stil koji si zamislimo, no jedino sigurno i jedina prava stvar je znati postaviti granice. U suprotnom, će to odavati pogrešnu sliku, a "ugroženi" se osjetiti ohrabren i igrati na kartu samilosti, uglavnom nesvjesno kako ne biste blokirali kontakt. Kada "svjesno ne shvaća", ako se radi u psihopatološkom poremećaju, je jako naporno i neugodno, najblaže rečeno. Znači, greške u nedorečenosti, produžuju "agoniju" za odbijene, a osobi koja odlazi troši snagu i također pravi stres. Zbog toga je poželjno biti precizan, biti pristojan i fer, ali ostati pri svome i sklanjati se od takvih ataka. A pomoći će i toj osobi, koja će morati shvatiti. Jedini pravilan način je tako i puno će jasnije biti onima koji imaju problem akceptirati tuđe odluke.Tako će se i moći okrenuti k sebi, pod uvjetom prirode zdravoga? uma, jer u biti postoji gen i nagon za preživljavanjem, koji među ostalim uključuje i preradu emotivnih kriza, tuge, razočarenja i ostalih osjećaja nesigurnisti i straha.Ovdje savjest i samilost nemaju svoje mjesto, čovječnost da.