Tomislave, dobar si novinar, rado te čitam ali sada griješiš dušu. Na putu prema Bleiburgu većina ubijenih nisu bili nikome i nizašta krivi. Ubijani su redom bez da ih je itko išta pitao. A ubijala ih je pravna država koja je stvorea 29.11.1943. U vrijeme kad su ubijali te ljude imali su oformljene sve institucije države, a nisu sudili već su samo ubijali. Hrvatska prije 2.sv rata bila je poljoprivredna zemlja sa 70% seljaka. Ti ljudi sigurno nisu bili politički obrazovani i svjesni da se ne bore za pravu stvar. Mobilizirani su u NDH i što će nego odazvati se. Bilo je među njima i zločnaca ali vrlo malo jer oni su znali što ih čeka pa su na vrijeme pobjegli Primjer iz moje obitelji. Moj otac je rano ostao bez oba roditelja. Dva brata, zanatlije,su bili još prije rata u KP. Partizani su od 41. Jedan od te dvoice poginuo je u zadnjoj bitci na Moslavačkoj gori. Moj otac je bio najmlađi ali su se bojali da će ga ustaše ubiti pa su i njega s 15 godina povukli u partizane. Imali su i jednu sestru koja je otišla u Zagreb gdje je bila sluškinja kod jednog ustaškog oficira. Vjerojatno taj je bježao a ona isto s tom obitelji, . Nakon Bleiburga o tome što se s njom desilo, nikad se nije saznalo.. Zamisli Tomislave, zamisli kako je ta moja tetka, 20 godišnja djevojka urlala prije nego će je ubiti, sigurno vrištala je " nemojte, 3 brata su mi u patizanima. Nije pomoglo! Na kraju,poruka, poklonimo se svim nevinim žrtvama na obje strane, jer to je jedino ljudski i pravedno.