Prvi dan kod kuće: Znala sam da s bebom nešto nije u redu...

Ovo je ispovijest majke Ansley Allen iz SAD-a koja je poslušala svoj instinkt da s njezinom bebom nešto nije kako treba, i tako joj je spasila život.

Svoje iskustvo ispričala je na portalu thebump.com.

Dok sam se pripremala za svoju prvu bebu, imala sam sve tipične osjećaje. Nisam mogla prestati sanjariti kakvo će biti njezino lice i kakav će osjećaj biti držati je u rukama. Kao nova mama pitate se kako će to biti kada bebu donesete kući. Nervozni ste kakvi će trudovi biti. Više od bilo čega želite siguran, zdrav porod i brzi povratak kući kako bi započeli život kao obitelj.

I tako je upravo bilo kod nas. Ili smo barem tako mislili.

Moja trudnoća je bila sasvim uredna. Napravili smo sve ultrazvuke i bili na svakom pregledu. Sve je bilo normalno, tjedni su prolazili, a naša kći je rasla. Bili smo presretni.

Dobrodošlicu na ovaj svijet našoj kćeri Quinn smo poželjeli točno u 15.15 sati. Bio je to porođaj u vodi, bez lijekova i jedan od najdragocjenijih trenutaka u mojem životu.

Plakala je, snažno udahnula i čak se nasmijala. Babica koja je pomagala, pregledala ju je i dala joj dobre ocjene na Apgar testu, zaključila je da izgleda savršeno. Sljedeća tri sata smo uživali u blaženstvu sa svojom naizgled zdravom bebom, čak je i sisala iz prvog pokušaja.

Otprilike četiri sata nakon što se Quinn rodila, poslali su nas kući. Budući da je porođaj prošao bez komplikacija i obje smo izgledale dobro, svi su mislili da opasnosti nema. Ali, nekoliko sati kasnije shvatili smo da je to daleko od istine.

Iscrpljeni, stavili smo bebu u kolijevku kraj našeg kreveta i zaspali brzo nakon što smo stigli kući. Spavali smo jedva sati i pol kada sam se ja probudila pitajući se zašto Quinn još nije budna. Zaspala je još davno prije nego smo došli kući i nijednom se nije oglasila. Uspravila sam se i pogledala u nju. 

Bila sam zbunjena. Ne jede li novorođenčad puno u početku? Zar ne bi trebala spavati u kratkim epizodama pa plakati? Osjećala sam da nešto nije u redu. Ne mogu to objasniti, ali činila se kao da je isključena.

Podigla sam je i stavila na prsa, pokušala sam je nahraniti. Nije željela već je zacviljela kada sam je dotakla i povratila po meni - još jedan čudan znak zbog kojeg sam osjećala da nešto nije kako treba. Zašto je povratila kada satima ništa nije jela? Nisam mogla dokučiti što bi moglo biti uzrok, ali ipak nisam se mogla oteti dojmu da se ne ponaša normalno.

Što smo je više promatrali, sve više smo se osjećali nelagodno. Stavili smo je u dio kuće gdje ima više svjetla kako bismo je bolje vidjeli. Pokušali smo je probuditi, ali bila je letargična. Sami sebe smo uvjeravali da pretjerujemo. Možda smo kao novi roditelji bili paranoični. Pokušali smo prestati razmišljati o tome da nešto ne valja, pokušali smo se smiriti. Kada su nas otpustili iz centra za rađanje, rekli su da je sve u redu. Nije imalo smisla.

Tada smo primijetili da je boja njezine kože postala čudna. Moje srce je potonulo. To se nije moglo zanemariti ili objasniti. Ovo je bilo stvarno. Moji su instinkti bili u pravu i brzo je trebalo nešto poduzeti. 

"Njezina koža se pretvarala u sivu... čak su joj i prsti izgledali sivo." Glas mi je drhtao dok sam to izgovarala. Iznenada, shvatili smo da smo kući donijeli bolesno dijete i to nas je shrvalo. Siva boja njezine kože otkrivala je da joj kisik ne cirkulira tijelom kako bi trebao. Disala je, ali znali smo da se događa nešto strašno.

Našu kći nismo ponovno držali u rukama sve dok nije bila stara četiri tjedna - provela je devet tjedana u bolnici, na odjelu intenzivne neonatalne skrbi. Liječnicima je bilo teško zaključiti što je točno uzrokovalo to da Quinn postane bolesna tako brzo, ali najbolje objašnjenje bilo je da se radilo o više trauma koje su uzrokovale ozbiljne poremećaje u radu njezinog srca i pluća.

Njezino rađanje je nekako prouzročilo plućnu hipertenziju, aspiraciju i upalu koje su dovele do toga da su joj pluća izgubila gotovo svu funkciju. Stavili su je na ekstrakorporalnu membransku oksigenaciju (ECMO), što je najinvazivniji tip liječenja srca/pluća.

Bili smo uz nju svaki dan, po cijele dane, boreći se s njom i držeći je za ručicu. Njezina preslatka duša nam je dala toliko snage, snage za koju nikada nisam mislila da je mogu pronaći u sebi.

Ona je sve to prošla iako su prognoze bile loše. Sada ima više od tri godine i ne prođe dan, a da nismo zahvalni na tome što je ostala živa. Ona je čudo. Ta mala beba koju smo tog dana donijeli kući jedva je ostala živa. Zbog toga je sada svaki dan proveden s njom još dragocjeniji.

Ponekad se prisjetim tog zastrašujućeg dana, sjećanje na to je još vrlo snažno. Neizmjerno sam zahvalna što smo vjerovali instinktu kada nas je upozoravao da s njom nešto nije u redu. Ne mogu ni zamisliti što bi se dogodilo da smo ignorirali znakove, da smo ignorirali predosjećaj.

Da mogu vratiti vrijeme unazad, napravila bih drugačiji izbor kako ću je roditi, bile bi duže pod nadzorom, kao što je inače običaj. Ali, naposljetku, mi kao majke radimo ono što mislimo da je u tom trenutku najbolje i učimo iz svojih pogrešaka. Taj dan me naučio da je moj instinkt kao majke nezamjenjiv i to je nešto čemu ću vjerovati do kraja života dok brinem za svoju djecu.

Quinn je lani dobila sestru.