Prvašići jedva čekaju da počne škola, ali: 'Sami smo u razredu'

Bit ću sam u prvom razredu i imat ću učiteljicu samo za sebe! A na velikom odmoru i poslije škole igrat ću se s djecom iz drugih razreda. Velik sam, pa ću do škole hodati bez odraslih, s drugom djecom koja su mi susjedi.

POGLEDAJTE VIDEO:

Pokretanje videa...

01:48

Video: 24sata/pixsell

Kazao nam je to Jakov Dražić (7), jedini prvašić koji je upisao područnu školu Petrčane Osnovne škole Petra Preradović. Veseli ga odlazak u školu, čuo je da je učiteljica Linda vrlo dobra, naučio je slova i brojiti do tisuću, a ima i pernicu Real Madrida u kojem mu je najdraži igrač, naravno, Luka Modrić, koji ima vikendicu na drugom kraju Petrčana.

Jakov Dražić (7)

Područnoj gradskoj školi s manjkom djece stalno prijeti zatvaranje škole. Od ove godine dva razredna odjeljenja te škole spajaju se u jedno, a umjesto dvije imat će jednu učiteljicu.

- Nastojimo da školska vrata ostanu otvorena i da se škola ne zatvori zbog manjka djece. Dobro u istoj učionici imati djecu različite dobi. Mlađi uvijek upiju nešto od starijih jer su kao male spužvice, a i stariji se uče lijepo odnositi i pomagati mlađima - rekla nam je Stanka Pera Martinac, ravnateljica škole. I Maji Dražić, Jakovljevoj mami, drago je što će se učiteljica moći posvetiti obrazovanju njezina djeteta.

- Razmišljali smo da ga upišemo u školu u Zadru, no odustali smo jer smo shvatili da je mali broj učenika zapravo dobra stvar i da klinci više nauče. To je zapravo privilegij. Sljedeće godine će i Luka ići sa starijim bratom pješice u školu - kaže mama Maja. S druge strane, u Slavoniji je iz godine u godinu sve manje stanovnika, puno ih se u zadnjih nekoliko godina odselilo iz sela u veće gradove, pa i u inozemstvo.

Ljudi nema, sve ih više odlazi trbuhom za kruhom, ne rađaju se djeca, pa tako nema niti učenika u školama. Na području Općine Stara Gradiška u ponedjeljak će u školu doći samo jedna učenica prvog razreda osnovne škole, a to je moja kći – rekao je Velimir Paušić, načelnik općine.

U Selu Donji Crnogovci također je samo jedan prvašić, i to Daniel Bilešić, razigrani dječak koji se baš i ne raduje polasku u školu.

Daniel Bilešić

– Kad porastem, bit ću farmer – rekao je Daniel, vjerojatno po uzoru na oca. Njegova majka Elvira (36), mada ima iskustva sa školarcima jer ima i dijete starije od Daniela, ipak nije očekivala da će njen sin biti jedini prvašić u selu.

– Tako je bilo i lani, mislim da bi iduće godine situacija mogla biti malo bolja jer za školu će biti spremno dvoje ili troje djece, jedino ako u međuvremenu njihovi roditelji ne odluče otići. U susjednom selu u Gornjim Crnogovcima najmlađe dijete koje ide u osnovnu školu ide u šesti razred, što znači da se u tom selu nije rodilo dijete sedam godina – rekla je Elvira. Daniel, unatoč tome što nije impresioniran školom, priznaje da je već vrbovao sestru, koja ima 11 godina, da mu pomogne u učenju. Ne raduje ga baš ni to što će cijelo vrijeme nastave provesti sa starijom djecom.Kako trenutačno stvari stoje, on će biti u istom razredu s još sedmero djece. Petra Bjelobradić iz Dubočca, malog sela na obali Save, također je jedina prvašica u sljedećoj školskoj godini i imat će daleko manje prijatelja u razredu, samo troje.

Petra Bjelobradić

– Trebalo ih je ove godine biti upisano najmanje petero, ali ljudi odlaze, u selu je sve više i više praznih kuća. Htjeli smo Petru upisati u matičnu školu u Bebrinu, ali nam nisu dali – rekla je Marina, Petrina mama. Djevojčica se raduje polasku u školu, kaže da zna čitati i pisati jer to ju je naučila njena baka, koja je s prošlom školskom godinom završila svoj radni vijek. Baku će zamijeniti druga učiteljica, no još ne znaju tko je, niti odakle dolazi, tako da će u ponedjeljak biti iznenađenje.

– Moja Petra je naučena na školu, jer baka, koja ju je ponekad čuvala dok smo suprug i ja bili na poslu, znala ju je povesti sa sobom u školu. Mogla bi ona odmah u drugi razred - nasmijala se Marina. A u Trnjanskim Kutima imaju prelijepu školu, koja je nedavno obnovljena, ali nažalost, i u tom selu je samo jedan prvašić, i to je djevojčica Fani Jelić.

Fani Jelić

– Trebao je biti još jedan prvašić, ali njegovi su u zadnji trenutak odlučili upisati ga u matičnu školu u Bebrini. Fani je izrazila želju da je upišemo ovdje i tako smo uradili – rekla je mama Daria Jelić (32).

Roditelji prvašića većinom misle da bi bilo bolje da su njihova djeca odmah krenula u matične škole u koje će ići nakon četvrtog razreda, jer su se s tim školama upoznali u vrijeme predškolske nastave. Ovakav način organizacije nastave po njima nije baš najbolji i ne vjeruju da će njihovoj djeci pružiti ono sve što je potrebno, a u krajnjem slučaju nije niti ekonomičan.

– Pomalo se ponašamo kao pijani milijarderi, a iz dana u dan smo sve siromašniji. Mislimo da će se ovakav ustroj škola uskoro morati napustiti jer će biti neodrživ – rekli su roditelji. Ništa bolje nije niti dvjestotinjak kilometara zapadnije.

- Jako se veselimo prvom danu škole! Torbe i pernice su već spremne, a knjige nas čekaju u školi - uzbuđeno govore Tena Fudurić (7) i Darijo Mihalić (6), prvašići iz Područne škole Toplice Lešće kod Generalskog Stola, gdje se ujedno nalazi matična škola. Njih dvoje čine jedan razred škole, te će učionicu i učiteljicu dijeliti s još sedam školskih kolega.

Tena Fudurić (7) i Darijo Mihalić (6)

- Sretna sam što sa mnom u razred ide i Darijo, tako da nisam sama, a zajedno smo išli u predškolu. Iako već poznajem svu djecu u školi, zajedno će nam biti lakše i pomagat ćemo jedni drugima - govori Tena te dodaje da većinu slova već zna, a ponešto može već i sama pročitati.

- Slova i brojke znam, zbrajati i oduzimati znam do dvadeset, pomalo i čitam. Ono što ne znam naučit ću u školi, a nadam se i da će učiteljica biti dobra i strpljiva, veselo govori djevojčica te dodaje da voli slagati Rubikovu kocku. kaže da se i rado vozi na motociklu koji je dobila za rođendan. Otkriva nam da voli i vojsku, policiju... ako tako i ostane, izgleda da će se i dobro slagati sa školskim kolegom, da nam je budućnost u pravim rukama već sad odlučne i odvažne Tene. Djevojčica s obitelji živi u naselju Tomašići, tri kilometra udaljenom od škole, tako da će je u školu voziti majka Marija. 

- Morat ću je voziti u školu, no i tu ćemo si mi roditelji međusobno pomagati, tako da će jedan dan voziti jedni, drugi dan drugi, kako god, dogovarat ćemo se., pa će nam svima biti lakše, kaže majka i nadodaje:

- Većinu priprema za školu smo obavili, još samo moramo kupiti pisanke i nešto jesenske odjeće. Knjige svim učenicima financira Općina, što nam puno znači, tako da su troškovi manji, a živimo na jednoj plaći - zaključuje Marija.

S njom se slaže i Darijeva majka Antonija, jer su i oni u istoj situaciji i svaka pomoć je dobro došla. Darijeva obitelj živi u još kilometar udaljenijem naselju Radočaji. 
- Puno nam znači što ne moramo izdvajati novac za knjige nego pribavljamo ostale potrepštine za školu - govori Antonija, na koju se nadovezuje sin Darijo kako je za školu već kupio torbu, pernicu, pisanke i tenisice...
- Veselim se školi, jedva čekam ponedjeljak da sjednem u školsku klupu. Znam abecedu, znam se potpisati, brojeve do 20, znam nešto engleskog, volim svirati i igrati nogomet, a kad odrastem, želio bih biti policajac - kaže Darijo. S njim se slaže i prvašić iz Dobreća:

- Volim čitati, crtati, slagati Lego kockice, a najviše volim učiti o prirodi. Upisat ću i karate. Već znam dva prijatelja koja idu u istu školu, a jedino bih volio da sa mnom u razred ide i moja prijateljica Anja iz vrtića i da mi je torba malo lakša.

Kad odrastem, bit ću motorist, čak imam i bicikl koji sliči na motor - uzbuđeno nam priča Luka Jakovašić (7), jedini ovogodišnji prvašić u OŠ Dobreć, matične škole Viktora Cara Emina u Lovranu.

Luka Jakovašić (7)

Sve knjige učenici ove škole dobili su besplatno o trošku grada Opatije, što je na ovom području praksa već treću godinu zaredom. Škola, koja ima tek prva tri razreda, ove godine broji tek šest učenika, od kojih su svi dečki, a nju će i ove godine pohađati Lukin brat Gabriel (9), koji je preklani također bio jedini prvašić u razredu.
- Jako smo zadovoljni školom i učiteljima i drago nam je da imamo školu u naselju i blizu kuće. Ne smeta nam što je tako malo učenika, dapače, mislim da je to prednost jer se učiteljica svakom od njih može posvetiti posebno. Također, ovdje smo svi kao jedna velika obitelj, nema marki, nema bulinga, svi se slažu. Jedini problem je nedostatak produženog boravka budući da većina roditelja radi u dvije smjene i nema baka servise... No kako je ovo malo mjesto, često jedni drugima uskačemo oko prijevoza i čuvanja djece nakon nastave - kaže mama Alison (43). 
- U moje vrijeme bilo je tek osam učenika. ali i nama je bilo lijepo i ništa nam nije falilo. Nastava u sva tri razreda odvija se u jednoj velikoj učionici. Tu je razrednica, učiteljica engleskog, vjeroučitelj i teta iz kuhinje, koja djeci spravlja zdravu marendu po želji. Svaki dan se nudi voće, jogurti, mlijeko, čaj, ponekad pizza, a nerijetko palačinke. Zimi se djeca griju na dvije peći na drva, a često s matičnom školom odlaze na izlete i sudjeluju u marunadi. Ma djeci je ovdje super - zaključuje zadovoljna Lukina mama. Na drugom kraju zemlje, u blizini Imotskog, još jedan prvašić će biti sam.

- Najprije školski ruksak, pa onda knjige, pisanke, radne bilježnice, pernica, čak i nova boca za vodu, sve to slaže maleni, Stjepan Dujmović iz Ričica u Imotskoj krajini. Zna da se njegova škola zove OŠ Ivan Leko Proložac i da će on ići u područnu školu Ričice koja ukupno broji tri učenika.

- Ja u prvom, moja susjeda Antea u drugom i moj brat Josip u trećem razredu. Eto, to je sve i još naša učiteljica - dočekuje nas. I dok nam ponosno pokazuje sve što su mu roditelji, tata Toni i mama Zorica kupili za školu njegova sestra Anđela koja je ove godine predškolac “gura” se ne bi li nekako “zauzela” barem djelić kadra našeg foto aparata, dok Stjepan pogled usmjerava na crtiće i televiziju.

Stjepan Dujmović

- Voli gledati crtiće baš kao i svako dijete, ali moram priznati da je već jako zainteresiran za školu. Možda zato što se do sada susretao s knjigama od starijeg brata, vrtić je pohađao u Imotskom, a i u nedostatku drugih sadržaja knjiga mu je odavna postala drag prijatelj - priča nam mama Zorica. On će u školsku klupu sjesti kao jedini prvašić ne samo u Ričicama veći na području cijele Imotske krajine.

- Jedva čekam krenuti u školu i da mogu učiteljici pokazati sve što već znam. Znam pisati i čitati, znam crtati, volim se igrati i eto to je za početak i više nego puno”, objašnjava nam. Školske knjige je dobio besplatno a radne bilježnice su mu kupili roditelji.

- Sa svega tri godine je naučio čitati. Najprije je slušao priče za laku noć, potom sam mu čitala slikovnice iz kojih je on slovkao slovo po slovo, onda je krenuo u vrtić i tako, malo pomalo. Kao i svako dijete znatiželjan i željan otkrivanja svaki dan nečeg novog”, kaže Zorica. Stjepanu tablet i mobitel nisu strani, a spretno se služi i jednim i drugim, voli i matematiku, zbraja i oduzima do deset bez pomoći, zna desetice i još svašta nešto. Kao i svaki dječak voli igrati nogomet, a najdraži mu nogometaš Modrić. Ipak njegovom nestrpljenju nema kraja jedva čeka prvi dan nastave. U školu udaljenu tri kilometra odvest će ga roditelji. Samo prvi dan, a potom svako jutro ispred svoje obiteljske kuće pažljivo će pričekati svoju učiteljicu koja u Ričice dolazi svojim automobilom iz centra Prološca. Učiteljica ih odvozi u školu i u povratku vraća kući. Dok roditelji ne dođu s posla iz dvadesetak minuta udaljenog Imotskog Stjepana i njegovog brata Josipa pazit će strina. Još samo da dogovori s mamom što će ponijeti za školsku marendu prvi dan.

- Volim jesti sve, ali prvi dan ću ponijeti meni omiljeni kroasan, onda ću drugi dan voće. Može bilo koje. Voće je zdravo to smo naučili u vrtiću, a i mama uvijek ponavlja da voće treba jesti svaki dan i piti mlijeka. U voću ima puno vitamina, a u mlijeku kalcija”.