Žalosno je da mlad i zdrav čovjek očekuje kako će se za njegova prava boriti ljudi koji su svoju borbu prošli, u toj borbi pobijedili i za to skupo platili svojim zdravljem. Ono što su stoljećima pokušavale generacije prije njih, njima je uspjelo. Izborili su državu Hrvatsku. Godinama se govori o tome kako mladi u Hrvatskoj nemaju posla. Veliki broj mladih ljudi iseljava u potrazi za kruhom. Jesu li krivi ljudi koji su stajali na braniku kada je malo tko za to imao hrabrosti? Ili su krivi oni koji su presvlačili svoje jugo kapute i prepisivali si vlasništva firmi, tvornica i nekretnina za mizerne iznose? Nismo li i mi mladi sami sebi krivci? Branitelji su spremni prosvjedovati mjesecima, pa čak i spavati u šatoru dok se ne ostvare njihovi zahtjevi. Što smo spremni mi mladi napraviti u borbi za bolje sutra ili kako bi se makar čuli naši zahtjevi? Koliko bi se mladih bilo spremno ustati i prosvjedovati mjesecima ispred ministarstva dok se ne ostvare naši zahtjevi? Što će riješiti jedan podignuti papir okrenut na pogrešnu stranu, prema hrvatskim braniteljima, koji su prema pisanju brojnih piskarala, neprijatelj broj 1 u državi, dok se za to vrijeme glavni krivci za stanje u državi slatko smiju u svojim dvorcima zajedno sa piskaralima kojima daju mrvice sa svoga stola? Dobili smo situaciju da svatko od nas reži na svoga susjeda. Dovedeni smo pred čin da jedni drugima deremo kožu sa tijela. Dovedeni smo pred čin da su neprijatelji oni koji dignu svoj glas i spremni su mjesecima se boriti kako bi se ispunili određeni zahtjevi. Sami smo si krivi dok god sjedimo u udobnosti svoga doma i promatramo kako susjedu gori kuća, očekujući kako će taj susjed gasiti našu kuću kada krene goriti. Još davnih dana se pisalo o toj pojavi zvanoj HRVATSKI JAL.