Predlažem ministrici socijale da skupa s premijerom sjedne u nekoliko centara socijalne skrbi pred prijemne urede i samo sluša i gleda. Uputno je malo se zamaskirati da ne bi bili prepoznati. Tamo će vidjeti i čuti da ne funkcionira apsolutno ništa, da obitelji/korisnici socijale generacijama bolje poznaju prava od ijednog zaposlenika tih istih centara. U razgovorima sa socijalnim radnicima zrelije generacije sukus problema je slijedeći: zakon je bio relativno dobar do dolaska ministrice Opačić, a dalje se samo nastavila silazna putanja. Nitko ne sluša struku, struku se zatrpava papirologijom, na teren se izlazi sporadično /mahom kad se uzme službeno vozilo za prijevoz i u gradovima s dobro riješenim javnim prijevozom/. Na javne radove se korisnike ne može ničim natjerati. Socijalni radnici su jednako tako djeljivi u dvije kategorije: oni koji se doista trude i rade te one koji jako malo i nekvalitetno rade. Kao i u svakom drugom državnom sektoru. Zapošljava se preko veze i protekcije. Predlažem posebno promotriti kakva se briga i skrb nude teškoj sirotinji, a kakva imateljima dvije, tri ili više nekretnina. Vezano uz to promotriti slanje korisnika u domove za stare i nemoćne, postavljanje socijalnih radnika za skrbnike /uključujući djecu ilegalne imigrante koje vidjeli nisu/, (ne)suradnju s obiteljskim liječnicima, policijom, odvjetnicima. Ne samo socijala već cijela država ne funkcionira tamo gdje treba.