'Prošao sam tri logora i imao PTSP. Vratio sam se u Vukovar i s obitelji radim vrhunski med'

Jedna od lijepih priča iz Vukovara je ona o šesteročlanoj obitelji Ivana i Slavice Dumendžić, koja je u tom gradu prošla kalvariju, a danas zadovoljno žive od svojeg rada.

POGLEDAJTE VIDEO:

Pokretanje videa...

01:16

Vukovarac Ivan Dumendžić: 'Prošao sam tri logora i imao PTSP, vratio sam se u Vukovar i s obitelji radim vrhunski med' | Video: 24sata/pixsell

Ivan Dumendžić je bio dragovoljac, branitelj s Mitnice do pada grada. S 20 godina prošao je tri logora – Sremsku Mitrovicu, Aleksinac i Niš. Kaže da mu je to bio najteži period u životu.

- Tijekom rata u Vukovaru pokušavali smo preživljavati dan za danom. Nismo imali vremena razmišljati ni o čemu. U logoru je bilo puno fizičkog i psihičkog zlostavljanja. Nije mi bilo lako. Nakon logora sazrio sam preko noći - kaže Ivan, koji se samo dva dana nakon izlaska iz logora ponovno priključio vojsci, u kojoj je radio sve do 2005. godine. Radio je u Puli kao predavač u vojnom nastavnom centru.

Upravo tamo počinje ljepši dio njegove priče jer je ondje upoznao suprugu Slavicu, s kojom se vjenčao i dobio četvero djece.

- Oduvijek smo htjeli imati svoj posao. Planirali smo u Puli zasaditi smokve, no tamo nije lako dobiti zemlju. Ivan je u Vukovaru imao 18 hektara svoje djedovine, pa smo se preselili. Danas smo vrlo zadovoljni tom odlukom. Željeli smo proizvoditi zdravu hranu te imati dovoljno vremena za svoju djecu - kaže nam Ivanova supruga Slavica, koja se brzo priviknula na život u Vukovaru, u koji su se doselili prije 12 godina. Tad i sad, grad je neusporediv. Izgradio se, napredovao je, ljudi su se vratili...

- Živimo na Mitnici, u kući koju sam obnovio nakon što sam dignuo braniteljski kredit. Prije nego što sam se vratio u Vukovar, nisam mislio da ću imati problema sa sjećanjima na događaje iz rata, no to se dogodilo. Iz tjedna u tjedan pokapali smo moje suborce i prijatelje. Osim toga događalo se to da mi u posjet u Vukovar dolaze prijatelji iz ostatka Hrvatske, koji su očekivali da ih vodim po gradu, na Ovčaru, na groblja na kojima vidim slike ljudi s kojima sam odrastao, da im pričam događaje iz rata, a sve mi je to vraćalo PTSP, koji sam bio potisnuo. Nisam htio tome se vratiti - prisjeća se Ivan, koji je potom odlučio okrenuti se isključivo obitelji, OPG-u, razvoju udruge, razvoju brenda i okupljanju ljudi koji se bave istim poslom.

- Nagovarao sam mnoge branitelje da nam se pridruže u proizvodnji i sve smo s godinama digli na višu razinu. Realizirali smo niz projekata kao udruga. Cilj je stvoriti zdravu platformu na kojoj će naša djeca imati sigurnost života u ovom gradu - govori Ivan, koji je na svojoj zemlji zasadio dva hektara voćnjaka s različitim voćkama i počeo baviti se pčelarstvom. Imaju 130 košnica meda.

- Ivan nije bio pčelar do tada, pa se učio u hodu. Bila je to borba, ali vrijedna truda. Mi smo vrlo optimistični; kod nas nema ‘ne znam i ne mogu’. Oboje dolazimo iz radničkih obitelji i tome učimo i svoju djecu.

Godišnje proizvedemo od 10.000 do 15.000 staklenki meda i pekmeza - kaže nam Slavica, nositeljica OPG-a, koji se sve više razvija i širi.

U ponudi imaju više vrsta meda, saće u medu, med s orašastim plodovima, med za imunitet po posebnoj recepturi, razne medenjake, propolis, ali i više vrsta domaćeg pekmeza, koji priprema prema starinskom receptu bake Ane. To su dugo kuhani pekmezi u velikim kotlovima bez pojačivača okusa i aditiva. Ivan je osmislio i poseban projekt za djecu. Naime, u svim vrtićima i školama u gradu postavljene su posude meda u obliku medvjedića s pumpicama, pa ga djeca, kad god požele, mogu konzumirati. Ivan tako svake godine osigura 500 kilograma meda za male vrtićance i 400 kilograma za učenike.

- Otkad je u Vukovaru stvoren Agro klaster, posao je krenuo na bolje. Naši proizvodi budu u božićnim poslovnim darovima, na sajmovima, imamo proizvode za kušanje u našoj kušaonici, prodajemo i preko weba; uskoro ćemo ugošćivati i turiste s kruzera na svom OPG-u - nabraja Slavica, koja kaže kako je u Vukovaru samo potrebno raditi i ne prepustiti se prošlosti.

- Naša djeca znaju što je sve njihov otac prošao u ratu. Ali ne opterećujemo ih time. Vukovarci nemaju vremena ni volje razmišljati o prošlosti - dodaje Slavica.